Kalendar genocida: 28. jul 1941. Svjedočenje: Milka Batalo Topusko Vrginmost

Datum objave: četvrtak, 27 jula, 2017
Objavljeno u Kordun
Veličina slova: A- A+

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/stratista/ostala_stratista/sijecanje-svijece-c3fb412a.jpg

Ponovno hapšenje Srba bilo je 28. jula iste godine. Nakon mučenja u zatvoru u Topuskom otpremili su ih na Velebit i tamo pobili.

“Godine 1941. imala sam 21 godinu života. Moje mjesto i općina Topusko imalo je dvije trećine srpskog stanovništva i jednu trećinu hrvatskog.
Odmah aprila 1941. godine pojavile su se ustaše vođene Ilijom Breški, pekarom iz Topuskog.
Već 14. aprila uhapsile su ustaše Srbe: dr. Branka Vurdelju, liječnika, Bogdana Budimira, kafedžiju, Nikolu Škara, pekara, Milu Lončara, trgovca, Jovu Vorkapića, restoratera, Stanka Škara, kafedžiju, Stojana Janjanina, seljaka i još petoricu Srba čijih se imena ne mogu sjetiti.
Nakon nekoliko dana provedenih u zatvoru u Topuskom, otpremljeni su u Zagreb, te Petrinju, pa u Gospić. Ubijeni su u logoru Jadovno.
Ponovno hapšenje Srba bilo je 28. jula iste godine. Tada su uhapšeni: Ilija Škumdrić, Dmitar Batalo, Milan Miljević, trgovci, Miloš Žutić, Jovan Miščević i njegov sin Ljuban, Milan Batalo, Ninko Batalo i njegovi sinovi Niko i Janko, Matija Batalo i njegov sin Miloš, Nina Paripac, svi zemljoradnici. Zatim Ljuban Paripac, mesar, Jovo Lalić, graničar, Đuro Miščević, dječak star 15 godina, Dragan Batalo, odžačar, Ilija Batalo, mesar, Mile Batalo, opančar, Mirko Batalo, blagajnik kupališne uprave, te više njih drugih čijih se imena ne mogu sjetiti. Nakon mučenja u zatvoru u Topuskom otpremili su ih na Velebit i tamo pobili.
Dana 1. augusta 1941. ustaše su hvatale u Topuskom, ovog puta uglavnom žene i djecu, jer su Srbe muškarce već prije otjerale u smrt. Ovog dana uhapsile su ustaše i mene, moju majku Jelenu, sestru Ljubicu i Danicu i brata Milana starog 13 godina. Pohvatale su nas oko 250 Srba, žena, djevojaka i djece. Odvele su nas ustaše i oružnici i zatvorile u Srpsku pravoslavnu crkvu, parohijski stan, u podrume i općinsku zgradu.
Ja sam s jednom većom grupom žena, djevojaka i djece bila zatvorena u podrumu parohijskog stana u Topuskom. Ustaše su nas dobro prepipale i oduzele sve šta su našle kod nas. Mojoj materi Jeleni oduzeli su 120.000 dinara, a meni su oduzeli 15 zlatnih dukata. Ustaše su oko nas zatvorenih postavile straže i nisu nam dale nikuda izlaziti. Sutradan, 2. augusta na Sv. Iliju ustaše su oko 9 sati otvorile podrumska vrata, izvele nas djevojke i žene. U avliji nas je bilo oko 40. Prisilile su nas ustaše, među kojima domaće Ica Kramarić, Ilija Briješki, Malinac Matić, Stevo Prus, Ivan Kramarić, Abramovići, Ferderbari, Vidovići, Popići i drugi da igramo kolo i pjevamo “Paveliću, živjela ti ruka, što ti ubi srpskoga hajduka”. Morale smo igrajući kolo uzvikivati: “Živio Pavelić, živio Kvaternik, živile ustaše” i slično.
Poslije toga su nas ustaše prisilile, da pjevamo pjesmu: “Sprem te se spremte četnici”. Mi ispočetka nismo htjele pjevati, jer smo znale, da će nas onda ustaše tući. Ali su nas primorale i mi smo pjevale i tu pjesmu, te podjedno igrale. Kako smo god mi igrale i pjevale, tako su oko nas stajale hrvatske ustaše i batinama nas tukle po leđima. Nakon ovakvog mučenja ponovo su nas zatvorile u podrum i postavile straže oko naše crkve.
Po noći su nas ustaše izvodile iz podruma u avliju i tamo silovale. Na pojedinoj djevojci ili ženi znalo se je obrediti i više Hrvata, ustaša. I ja sam silovana kao i mnoge druge još maloljetne Srpkinje.
Dana 3. augusta 1941. godine uveče, bila je nedjelja, dovele su ustaše i zatvorile u parohijski stan još neke Srpkinje s njihovom djecom. Među njima bila je supruga i kćerka već ubijenog dr. Branka Vurdelje. U sobama parohijskog stana ostale smo osam dana i noći. Ustaše su nas svake noći izvodile u avliju i silovale. Silovanja nad nama vršile su kako strane ustaše tako i naše komšije Hrvati: Ivo Ferderbar, Tomo Ferderbar, seljaci, Ivan Išek, moler i Đuro Ukinovac, seljak i više njih drugih.
Prvih pet dana nisu nam davali gotov ništa za jesti. Djeca su skapavala od gladi i žeđi, a i mi odrasle jedva smo podnosile glad i stalna maltretiranja i silovanja.
Šestoga dana smilovali su se na nas domaći Hrvati Stevo i Ivo Babić, kafedžije i poslali nam u zatvor mesa, kruha i krumpira. Poslali su nam i bijelu kavu. Oni nisu bili ustaše. Mnogo su žalili nas Srbe i našu tešku sudbinu.
Nakon deset dana ustaše su pustile iz zatvora nas seljanke. Kada smo došli kući nismo našli ničega. Sve su ustaše i hrvatski seljaci opljačkali i odnijeli svojim kućama. Našle smo gole zidove. Ustaše su nas i dalje proganjale i maltretirale. Jednog dana došle su ustaše: Ića Kravarić, Ivan Kravarić i Ivan Mlinac iz Topuskog u našu kuću da uhvate moju majku i sestre i ubiju ih, ali su one uspjele pobjeći u kukuruze. Tražili su da zovnem svoje. Molila sam da me ne diraju. Dala sam im svoja posljednja tri dukata i rekla da idem potražiti majku, sestru i brata. Pustile su me da idem njih dovesti, ali se ja više nisam vratila kući kao ni nitko ko je tada pobjegao pred zločincima.
Našla sam svoje i mi smo otišli u Staro Selo kod rodne kuće moje majke. Iz Starog Sela izbjegle smo ustašama na Veliku Gospojinu 1941. godine…
Iz Starog Sela pobjegli smo u šumu Orljava. S nama je izbjegla pokolj moja baka Kata Rajšić i ujna Mila Rajšić. Tu smo u šumi bivale 10 dana i hranile se krumpirom koga smo kopale noću u obližnjem polju. Ubrzo su ustaše i hrvatska vojska došle i u šumu Orljava i mi smo opet izbjegle u Petrovu goru. Ali ni tu nismo zadugo bili na miru. Bilo nas je pod krošnjama u Petrovoj gori više hiljada izbjeglica. Ustaše su opkolile u aprilu 1942. svu Petrovu goru, tukle i ubijale na koga su god živog naišle. Izvršile su za vrijeme obruča oko Petrove gore stravične pokolje na raznim mjestima ove šume. Ja sam se uspjela i ovoga puta spasiti. To zahvaljujem Hrvatu, već spomenutom dobrotvoru nas Srba Ivanu Babiću. On mi je izradio propusnicu na tuđe ime, kojom sam doputovala u Beograd.”
Opširnije svjedočenje nalazi se u Arhivu Jugoslavije, Beograd, fasc. 922. Milka Batalo s.r.

 

Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD Prosvjeta, Zagreb 2005. Udruženje izražava zahvalnost Nenadu Stefanoviću i Živoradu Bundalu za pomoć u pripremi sadržaja knjige za elektronsku, internet verziju.

 

Vezane vijesti:

Stratišta NDH – Kordun

Svjedočenje Mile Džodan o zločinu nad Srbima Korduna

Zaboravljeni pravednici sa Korduna

Sveta Petka i Srbi u Plamenu

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top