Kalendar genocida: 28. jul 1941. – Svjedočenje: Ljuban Jednak, Selište Glina

Spuštala se noć. Bio je 28. juli 1941. godine. Ljudi nisu više mogli izdržati i počeli su mokriti pod sebe. Zagušljivost je postala još teža, ljudi su željeli da vagoni krenu bilo kuda, samo da krenu.

“Sjedio sam kod svoje kuće u Selištu. Ljudi su u selu i okolini bili zaplašeni jer su kolali glasovi da ustaše ubijaju Srbe iznad 16 godina. Bili smo svi na oprezu. Svakog su dana dolazile nove vijesti o hvatanju i ubijanju. Govorilo se da su sad ovdje, sad tamo ne¬koga ubili. Ali mi ništa pouzdano nismo znali, i ljudi nisu vjerovali da su glasine istinite.
26. jula 1941. godine iznenada su upale ustaše u selo. Nastala je kuknjava i plač. Iz svih su kuća izvlačili muškarce. Uspio sam se provući i pobjegao sam u Balinac. Tek što sam se malko smirio u jednoj kući, kad dođe jedna baba: “Bježite, evo ustaša!”
Opet sam pobjegao, ovaj put u Gređane. Tamo su mi rekli da su me ustaše već tražile. Iz ovog su sela već bili odvedeni svi muškarci Srbi iznad 16 godina. Bilo je među njima i staraca od 80 godina. Strah i užas zavladao je selom. Nitko nije znao šta će biti s odvedenima. Majke i žene su naricale i proklinjale.
Sakrio sam se bio za neko vrijeme i razmišljao šta da radim. Odlučih da potražim sigurnije sklonište i izvučem se na cestu.
U zao čas.
Na raskrsnici naletim na ustaše, uhvatiše me u blizini moje kuće. Bilo je to 27. jula 1941. godine. Vodili su sa sobom već neko¬liko Srba pohvatanih toga jutra. Doveli su nas u Topusko. Putem su nam psovali majku, rugali nam se i govorili nam, uz namigivanje, da nam spremaju lijepu svečanost, slutili smo zlo. Pitali su nas da li hoćemo da nas smjeste u našu Srpsku pravoslavnu crkvu ili u općinsku zgradu. Smjestili su nas u opštinu. Bježati se nije moglo. Bili smo okruženi razbojnicima koji su bili do zuba naoružani. Režali su na nas kao bijesni psi. Ljudi su drhturili i znojili se, neki mladić, još dijete, plakao je. Gledao sam kroz prozor i posmatrao pred zgradom kako se ustaše cerekaju. Neke sam od njih poznavao. Bio je tu Franjo Butorac i Stevo Mulac. Nisam vjerovao da nas ovi ljudi misle ubiti. Ta mi smo se poznavali i nikad se nismo svađali!
Dugo smo bili i sjedili u opštini, premještali se s noge na nogu, šaputali i dovijali se šta će se dogoditi. Osjetio sam glad, ali hrane nije bilo. Oko tri sata po podne zabruje pred opštinom kamioni. Povirih kroz prozor: kamion je bio krcat Srbima iz Starog Sela, Katinovca i iz Perne. Poznavao sam mnoge ljude, bilo je među njima mladića i staraca. Njihove su oči zaplašeno lutale.
Kad su kamioni stali izderao se ustaša Franjo Tusić: “Pregledajte uhapšene, nemaju li oružja!” Počelo je skidanje s kamiona, jednog po jednog. Udarci kundakom padali su po leđima i glavama pohvatanih. Zapomaganje i vika. Nemojte braćo!
Spasite, kumim vas Bogom…!
Psovke i udarci.
Nahrupiše tada razbojnici i k nama u sobu i redom stadoše tući kundacima, nogama, šakama. Po leđima jednoga starca lupao je jedan ustaša kao po panju, odzvanjalo je muklo, i čuli su se uzdasi jadnog čovjeka.
Srušio se, ali se opet podigao. Ustaša ga tresnuo o vrata i starcu je sa čela prokapala krv na njegovu bijelu košulju. Jedan dječarac vrištao je i zazivao majku. Udarci su letjeli sa svih strana. Nastala je gužva, digla se prašina, ljudi su se sklanjali iza stolova i ormana, krv je poprskala pod. Prostačke kletve i zvjerski smijeh ustaša pomiješali su se s vikom i zapomaganjem bespomoćnih žrtava – srpskih seljaka.
Majku vam srpsku, pišaćete danas krv – urlale su podivljale ustaše. Gospodine, pa šta sam vam skrivio?… Nemojte, ako Boga znate! Smilujte se!… – zaklinjali su mučeni.
Uspio sam se neopaženo pomiješati s onima koji su već bili tučeni. Razbojnici su tučenima prevrtali džepove i otimali im novac, satove i sve što im je pasalo. Ljudi su i sami vadili i davali pare, samo da ih ne tuku. Među ustašama porodila se svađa zbog plijena. Kod pretrage jednog čovjeka pronašli su 3000 dinara i počeli su se za te pare tući.
Onda su nas izveli pred zgradu. Gledao sam naokolo neću li naći koje poznato lice, koje bi me moglo spasiti. Opazih mog starog znanca Đuru Vukinovca. Razgovarao je s jednim ustašom. Približih mu se i zamolih ga tihim glasom da se zauzme za mene, da me spasi. Gledao me je u nedoumici, ali odmah strese glavom:
– Spasio bih te, Ljubane, kad bih mogao. Ali vidiš i sam da ne mogu i ne smijem… I okrenu se! – pala je komanda.
Oko kamiona ustaše. Tjeraju nas kundacima i cijevima od pušaka u kamion. Nesrećnici su se poslušno i bez otimanja penjali. Mnogima je to bilo teško jer su bili isprebijani.
Kad je kamion pošao, zaletio se na mene Đuro, kojega sam maločas molio da me spase. To me je strašno iznenadilo. Ali prije nego što sam uspio da bilo šta zapitam, tresne me Đuro pesnicom po glavi. U licu se bio promijenio, oči izbečio kao da je pomahnitao. Mašio se rukom za moj šešir i otme mi ga. To je bilo sve, trebao mu je moj šešir…
Nisam to shvatio, bili smo stari i dobri znanci i nikad nismo međusobno imali nikakve prepirke. Nisu nas daleko vozili kamionom. Na željezničkoj stanici u Topuskom iskrcali su nas. Tu je već bilo nekoliko Srba iz okolnih sela pod ustaškom stražom. Gurali su ih u stočne vagone, G kola. I nas su tjerali u već prenatrpane vagone. Našao sam se stisnut u jednom takvom vagonu među 150 ljudi. Gazili smo jedan drugoga po nogama. Bili smo naslagani ko sardele u konzervi.
Bilo je nesnosno vruće, i jedva smo disali. Što dalje, sve smo teže izdržavali stisku i nestašicu vazduha. Širio se strašan smrad. Stariji su ljudi stenjali, neku su pali nakon dva sata u nesvijest, dječaci su zapomagali i plakali. Sve nas je morila strahovita žeđ.
Vagoni su stajali na pruži i čekali odnekuda lokomotivu. Vrijeme je prolazilo, čineći mi se da sve traje vječnost. Privukao sam se prozorčiću – željeznim gatrama kao govedo kad ga voze u takvom vagonu, i ugledao Stanka Žužića iz Gređana, koji je držao stražu. Zovnem ga po imenu i zamolim ga da nam malko otvori vrata, da se ne ugušimo.
– Marš, svinjo! – bio je njegov odgovor.
– Stanko, ako boga znaš, vode mi daj – molio sam dalje.
– Marš!
Spuštala se noć. Bio je 28. juli 1941. godine. Ljudi nisu više mogli izdržati i počeli su mokriti pod sebe. Zagušljivost je postala još teža, ljudi su željeli da vagoni krenu bilo kuda, samo da krenu. Ali lokomotiva nije dolazila.
Prošla je čitava noć. U zoru su počeli pripreme za polazak.
– Prikopčaj ovaj vagon – čuli smo komandu izvana. – Ovi idu na prisilni rad… Nade su porasle kod svih nas. Na prisilni rad, pa dobro! Vozi, kamo te volja, samo nas ne tuci i ne ubijaj! Svi su živnuli i počeli zaboravljati na svoje muke i patnje. Neka bude i prisilni rad, neće ni to trajati vječno. Naći će se pravde i za nas na svijetu.
U tom raspoloženju dovezao nas je voz 29. jula 1941. godine na željezničku stanicu u Glini. Vrata se s bukom otvore. Svježi je vazduh prostrujao u vagon. Po dvojica smo izlazili iz vagona i postavljali se u red. Dočekao nas je novi red ustaša. Neke sam poznavao. Gledali su nas krvavo. Odveli su nas u koloni po četiri pred našu Srpsku pravoslavnu crkvu, Rođenja Bogorodice u Glini.
Tu nas je dočekao glinski ustaški koljač Nikica Vidaković. – Došli ste, majku vam vlašku! De uvedi ih da se pomole svom srpskom bogu. Biće mi za dušu… Trkni po ključeve da ove mrcine zatvorimo u crkvu. Mika Deželić ustaša, po zanimanju lončar, donio je ključeve naše crkve. Uvedoše nas u crkvu. Zaključaše vrata i pojačaše straže. Bila je već sva puna. Moglo nas je biti oko nešto više od 700. Neki su od nas vrtjeli glavom i potiho govorili da će nas pobiti. Većina se nadala da ćemo na prisilni rad. Bili smo žedni i gladni.
Škljocnu brava na vratima. Uđe neki ustaša Pajo Kreštalica i Milić. – Diži se! Izvršili su popis svih zatočenih. Dugo je to trajalo. Treba, kažu, taj popis da bi se mogli rasporediti za prisilni rad u Lici, na Velebit. Nade su ponovno rasle ali ne za dugo. Poslije podne uđoše ustaše sa svojim oficirom, koji je viknuo da legnemo, da izujemo cipele i skinemo kapute. To smo i učinili. Upita razbojnik: “Ko je Pero Miljević?” Pero se javio. – Deder, golube, priđi bliže. Govori što znaš o četnicima!
– A jesi li ti četnik?
– Nisam…
– Nisi, Boga ti tvoga! Nisi četnik, je li, kurvo vlaška! Majku ti tvoju jebem… I zaleti se ustaša na Miljevića. Iz zvonika su donijeli debeli konopac i položili Peru na zemlju. Tukli su ga dugo, dok nije sav pocrnio. Najprije je vikao, kasnije je samo stenjao. I opet odoše. Pred noć su ušle druge ustaše. – Ko ima novaca, neka dade, kupiće mu se hrana. Ljudi su davali i skupilo se oko šest hiljada dinara. Svi su bili gladni i jedva su dočekali ustašku ponudu. Ali niko hranu nije donio. U suton nahrupiše ustaše u crkvu. Zveckalo je oružje u polutami, odjekivale su ustaške cokule našom crkvom. Palite svijeće! Nisu htjele gorjeti. Nisam praznovjeran, ali sam dobro vidio da velike svijeće nisu htjele da gore. “To je neki znak”, šaptali su starci drhtavim rukama.
Svjetlo drhtavih svijeća ipak je osvijetlilo crkvu i ljude. Sjenke su se kretale po zidovima. Razbojnici su obilazili i krvnički gledali grupe svojih žrtava. A žrtvama su srca tukla, te se činilo da se u tišini mogu nadaleko čuti.
– Vjerujete li u našeg poglavnika? – zaurla jedan ustaša.
– Vjerujemo – čulo se nekoliko glasova.
– Vičite “Živio poglavnik!”
Neki su vikali.
– Jače, majku vam srpsku! Jače…
Odjednom zapuca karabin preko naših glava. – Lezi – viče jedan krvnik. Složišmo se jedan preko drugoga na crkveni pod. – Diži se! … Lezi, diži se… lezi… Nesrećni ljudi su se dizali i opet padali… Tako nekoliko puta. Čuli su se samo uzdisaji i ubrzano disanje. Srce je tuklo užurbano. Razbojnici su razbijali po crkvi. Kundacima su lupali po oltaru, ikone su pokidane padale na zemlju. Nekoliko kandila i drugih stvari bacali su zlikovci na nas pjeneći se od bijesa i psujući u sav glas.
Prisilili su nas da ležimo. Bili smo u košulji i gaćama. Kao pomamni počeli su po nama gaziti, tući nas kundacima i puščanim cijevima, udarati nas cokulama, gdje stigoše. Nastala je zaglušna kuknjava, plač i zapomaganje.
– Gdje je Pero Miljević? – pita neki ustaša.
Pero se javlja slabim glasom. Bio je već teško isprebijan i mo¬lio je da ga ne tuku. U ruci ustaše bljesnuo je nož u osvjetljenju crkvene svijeće. Zastao nam je dah. Polako se ustaša primakao Peri i, što bi trenuo, zabio mu nož u vrat. Rasječe ga i po trbuhu. Pero pade bez riječi. Krv je šiknula, i čulo se još samo krkljanje čovjeka koji je umirao.
Nastalo je sada sveopšte klanje. “Kolji, kolji…” vikao je razbojnik… Ustaše su klale koji je gdje stigao. Druge su ustaše kundacima udarale u glave naklanih ljudi. I tako redom…
To se ne može opisati – zastao je na čas Ljuban prešavši rukom preko čela. – Kao da sada gledam kako ljudi kleče i zaklinju ustaše da ih poštede. Ali jedan duboki udarac nožem u vrat i jedan zakretaj nalijevo… i svršeno. Žrtva se još pokušala pridići, ali udarac kundakom u glavu dovršava krvničko djelo. Neki se otimaju, dižu ruke na obranu, drugi čekaju na udarac kao ovce. Jednome je udarac nožem, mjesto u vrat, sletio u lice, drugome u ruku, neko je potrčao, a ustaša nagnuo za njim i zahvatio ga nožem pred zidom… Prskao je mozak, krv je klokotala po kamenitom crkvenom podu i polako, u širokom mlazu, tekla prema crkvenim vratima. Iz početka zaglušna vika pomalo je jenjavala. Ali ubijanje bespomoćnih ljudi trajalo je čitavu vječnost. Čuli su se jauci onih koji su ležali u krvi. Nisu još svi bili mrtvi.
Gledao sam prizor šćućuren uza zid. U uglu iza crkvenog or¬mana bila je tama. Zavukoh se iza ormanića čekajući da ustaše svrše svoj posao.
Sve je više tišina ovladavala crkvom. Žrtve su ležale porazbacane po čitavoj prostoriji. Poneki je još trzao nogom ili rukom, odnekuda se još čulo stenjanje. Ustaše su se odmarale, brisali krvave noževe i kundake. Neki su izašli pred crkvu.
Jednoga momenta, kada se sve smirilo, i kada su se razbojnici sakupili pred vratima, skočih nečujno iz svoga skloništa i bacih se među poklane, u mlaku još tople krvi. Za mnom je skočio još jedan koji se bio također sakrio. Ispružili smo se kao mrtvi među mrtvima. Ali ovaj drugi, koji je slijedio moj primjer, zlo je svršio: ušao je ustaša, opazio je da se miče, prišao mu i gurnu ga nogom: “Diži se!” Čovjek se digao. “Deder glavu na sto!”
Zgrabio ga za kosu i pritisnuo mu glavu na sto. Tada je nožem zarezao u vrat i naredio jadnom čovjeku da pjeva. Krv je šiktala iz vrata, a iz grla žrtve čulo se krkljanje. Drugi razbojnik zamahne strahovito kundakom: glava je bila razmrskana, a nemoćno tijelo klonu.
Trojica su se sakrila u oltar. Kasnije su se popeli na zvonik. Poslije sam saznao da su tamo bili dva dana i dvije noći i da se nikakvim obećanjima nisu dali skloniti da siđu. Poslije dva dana skinuo ih je hicima iz puške ustaša Stevo Mulac.
Ležim ja tako u lokvi krvi među pobijenim Srbima i čekam dalju sudbinu. Ustaše razgovaraju o završenom poslu. Hvale se i cerekaju. Iznenada jedan mladić, koji je kraj mene ležao diže krvavu glavu i zastenja: “Nije gotovo, majku vam vašu!” Uz psovke priskoči mu ustaša i ubije ga. I sada se lupeži dosjetiše da bi još neko među nama mogao biti živ te počeše redom tući kundacima po žrtvama i zabadati noževe. Dobio sam nekoliko udaraca kundakom, ali se nisam ni pomakao. Jedan od koljača udarao je nožem redom. Približavao se prema meni. Zario je nož u tijelo pokraj mene, a zatim kleknuo meni na leđa i udrio nož u tijelo sljedećeg… Mene je preskočio… Čitavo vrijeme nije me napuštalo uvjerenje da ću biti spasen.
Onda su počeli leševe izvlačiti iz crkve i bacati ih u kamion. Dohvatiše i mene. Vukli su me za noge po kamenitom podu. Na stepeništu mi je glava udarala o kamen, no i to sam podnosio bez znaka života.
Baciše me na kamion koji je već bio skoro pun leševa. Ležao sam na leđima. I dalje su ustaše slagale svoje žrtve. Bila je već kasna noć. Vrebao sam priliku da se izvučem, ali ona se nije ukazala. Kako sam ležao nauznak, doživio sam tada još strašniju stvar: na mene položiše leš ubijenog čovjeka, a prerezani grkljan prekrije mi usta…
Ljuban zastane. Pogledao me i smeteno se nasmiješio.
Nisam vjerovao da čovjek može u tako kratkom roku preživjeti takve strahote. No meni se usjekla tada u mozak misao, uvjerenje da neću poginuti. Možda me ta sigurnost i spasila…
Evo kako je bilo dalje:
Nismo se daleko vozili. Uskoro sam osjetio da kamion vozi po neravnom tlu. Čuo sam komandu:
– Vozi bliže jami!
Tu su čekali još jedni krvnici koji su i ovdje nad jamom, obavljali svoj posao. Velika jama bila je već do polovine puna leševa. Bacili su nas s kamiona u jamu. U samoj jami slagali su ustaše leševe kao cjepanice.
Uhvatiše me za ruke i noge i zaljuljavši me nekoliko puta baciše me u jamu. Pao sam na mekano, na leševe. Vukli su me još malo po jami i složili na određeno mjesto. Imao sam sreću, našao sam se opet pri vrhu.
Čitavu sam jednu vječnost tu ležao. I dalje su stizali kamioni, i to sa živim Srbima. Tu, nad jamom, tukli su ih sjekirama i čekićima po glavama i bacali u jamu. Nije tu bilo puno vike i zapoma¬ganja. U noćnoj tišini čuli su se najviše udarci sjekirom, koji prigušeni jauk i ustaške psovke. Iskrvavljena tijela muklo su padala u jamu. Doveli su jednu mladu ženu. Mislim da je to bila učiteljica iz Bovića. Nju su tu, kraj jame silovali i zatim je ubili iz karabina…
Kasno u noć bio je krvavi posao završen. Neki su krvnici još skakali u jamu i hodajući po leševima tražili prstenje i druge vrednije stvari. Jednome je zapela za oko moja majica. Počeo je natezati i prevrtati da mi je skine. Soktao je, mučio se i konačno je skinuo. Nije primijetio da sam živ.
Postalo mi je još hladnije i drhtao sam. Plašio sam se da ustaše ne zapaze drhtanje.
Nad jamom su ustaše gledale svoje žrtve. Neka žrtva se još micala. Zapraštali su karabini i revolveri po jami. Tada sam bio ranjen u nogu…
I konačno sve se smirilo. Krvnici su se okupili podaleko od jame oko fenjera razgovarajući o svojim podvizima. Skoro potpuna tama ovladala je jamom i okolinom. Počeo sam se pripremati na bjekstvo. Ispitujući pogledom okolinu i pridigavši se malko, odjednom zapazih da se među leševima diže jedna prikaza. Dopuzala je do mene.
“Jesi li živ?” upitao me šapatom čovjek.
Ćutao sam i nisam ni ovoj preživjeloj žrtvi htio priznati da sam živ. Ali čovjek me gurkao i šaptao mi da treba bježati.
Sporazumjeli smo se i dogovorili. Ustaše su bile zabavljene svojim pričama i bile su podalje. Okolina jame bila je u tami.
Izvukli smo se nečujno jedan za drugim prema jednoj živici. Pekla me rana na nozi, ali mogao sam da idem. Udaljavali smo se sve više od svjetla fenjera. Glasovi koljača sve su se više gubili u tami… Rastao sam se od moga saputnika i krenuli smo svaki na svoju stranu.
Nisam znao gdje se nalazim, lutao sam naokolo nasumce u želji da što dalje odem od jame. No kako sam se zaprepastio kada sam se, poslije lutanja od preko jednog sata, opet našao u blizini jame! Kao pomaman okrenuo sam natrag glavom bez obzira. U ušima su mi odzvanjali pijani glasovi ustaških koljača. Dolutao sam najzad do Majskih Poljana. Sakrio sam se tu kod ujaka Pavla Lončara gdje sam živo šest mjeseci.
Ja sam jedini ostao živ iz one jame. Moga druga, koji se zajedno sa mnom izvukao iz jame, ustaše su vrlo brzo uhvatile i ubile…
Ovo svjedočenje zapisao je Mladen Iveković još 1943. godine u prolazu kroz oslobođenu Baniju. Samo nekim manjim detaljima dopunio sam ga 1972. godine u razgovoru sa Ljubanom Jednakom u njegovoj kući u Glini.

Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD Prosvjeta, Zagreb 2005.
Udruženje izražava zahvalnost Nenadu Stefanoviću i Živoradu Bundalu za pomoć u pripremi sadržaja knjige za elektronsku, internet verziju.

Vezane vijesti:

Stratišta NDH – Glina

Ljuban Jednak: Govorilo mi je nešto da ću ostat’ živ

GLINA – O ustaškom logoru Jadovno u Hrvatskom domu na temeljima Glinske crkve