fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Kako su seljanke iz okoline Sarajeva podigle bunu 1917 godine

Razgovor sa vođom pobune Anom Njego

Danas u vreme kada žene u celom svetu postižu velike uspehe na svima poljima ljudske delatnosti, drže vatrene govore u parlamentu, bore se u rovovima, rame uz rame sa svojim drugovima, treba zabeležiti jedan neobičan podvig naših seljanki, iz Sreza sarajevskog, jedan jedinstven protest, događaj vredan pažnje, ali sasvim zaboravljen i nigde nezabeležen.

Borba naših seljanki, neukih i sasvim nepismenih, vođena i izvojevana po cenu najvećih napora, slična je donekle borbama koje žene danas u celom svetu vode. U ovom slučaju, bila je borba majki, odbrana od gladi, žena tri razna plemena, ali jednakih osećaja. Borba surova, lišena svih obzira, sukob slabih i motkama naoružanih naših seljanki sa moćnim i snažnim aparatom bivše Austro-Ugarske.

Kolovođa Ana Njego

Da bih tačno prikazao ovaj jedinstven protest naših žena, otputovao sam u Osenik, malo planinsko seoce u kome i dan danas živi vođa ovog pokreta Ana Njego i veći broj njenih drugarica.

Na pragu prastarog mlina, u kome je održan prvi sastanak i donesena odluka o pobuni, posle kraćeg razmišljanja i nekog urođenog ustezanja, stara seljanka počela je da priča o događaju o kome se toliko malo zna i u najbližoj okolini kao da nikada nije postojao.

Razgovor sa vođom ovog neobičnog pokreta, tekao je spontano i nevezano. Mi ga donosimo ovde onako kako nam ga je iznela Ana Njego.

– Bilo je to nekako sredinom leta 1917, počinje da priča Ana Njego, mislim avgusta meseca. Rat je besneo na sve strane, ljudi su nam bili oterani na frontove.

U to vreme vojska je neprestano prolazila kroz naša sela i nosila sve što bi joj pod ruku došlo. Naročito stoku i žito. Naša sela su tog leta počeli da obilaze i žandari i da nam oduzimaju stoku.

Dođu samo pred tor pa ti narede: „Slušaj, u sredu doteraj nam ovu kravu, junicu ili tovar žita. Šta vide da imaš i šta begenišu …

Po selu zavlada glad. Deca počeše da silaze na drumove, da lutaju i traže ma šta za hranu. Ono stoke što je bilo preostalo, nije moglo da nas ishrani.

Dogora narodu do nokata. Svakoga jutra po selima pljačka i naređenje da se tera stoka na pijacu i prodaje liferantima budzašto.

Tajni sastanak

Ja se posavetujem sa sestrom i rešim da pozovem žene iz svih okolnih sela na tajni sastanak. Kao zborno mesto odredim da bude moj prostrani mlin. Poziv po svima selima raznesu u najvećoj tajnosti dve moje odane žene.

Moj poziv imao je uspeha. U određenu noć, okupi se ovde preko hiljadu žena iz najudaljenijih sela. Ko kad nevolja natera.

Prvo rešenje je bilo da napišemo „premilostivom“ generalu Sarkotiću molbu. To nam je izvršila moja sestra Jovanka, koja je bila jedino među nama pismena.

U njoj smo rekle ovako: „Molimo da nam se obustavi oduzimanje stoke, jer će deca da nam pomru od gladi.“
Molbu smo odnele nas tri lično generalu. On nas nije primio, ali se njegov činovnik tada mnogo drao na nas zašto smo je napisali ćirilicom.

Na odgovor smo čekale nekoliko dana. Na kraju videsmo da od nje nema vajde. Ja naredim da žene ponovo zađu po selima i raznesu moju odluku:

– U iduću sredu neka niko ne goni stoku na pijacu. Na Ilidžu neka dođu samo žene i neka se dobro naoružaju: koljem, motkama i vilama. Po našim selima nema više pljačke, naša deca ne smeju da umiru od gladi radi tuđeg ćefa.

I ovoga puta moj poziv imao je uspeha. Na Ilidžanskoj pijaci mesto stoke dođe nas preko dve hiljade žena.

Svaka za bitku raspoložena, obučena u crno, izmrgođena i „do zuba naoružana“.

Svet izbečio oči i čudi se kuda će ovolike žene. Liferanti skrstili ruke, a mi se pravimo nevešte i samo ćutimo i obilazimo oko vašarišta.

Prvi okršaj sa policijom

Na kraju uvideše da je po sredi zavera i da toga dana od dogona stoke nema ništa. Odnekuda izbi i policija i mi zametnusmo boj. Mene mlatnu jedan, ali ga ja odmah tresnuh jednim kocem, tako da se sruši na zemlju kao gromom pogođen. Druge kad videše šta ja uradih, kidisaše i one i udarci počeše da pljušte. I boga mi mi ti tada njih premlatismo na mrtvo ime i navalismo na liferante.

U tom dojuri čitav vod konjanika iz Sarajeva i jurnu među nas. Borba koju smo tada izdržale bila je sada daleko teža nego ona prva.

Sada smo mi izvlačile deblji kraj. Sa konja udarci su pljuštali po nama kao po marvi. Razjareni konjanici, neka vrsta policajaca, vikali su na nas: – Kome čuvaš stoku. Sigurno kralju Petru.

U jednom momentu jedan policajac pade slučajno s konja. Mi se odmah snađosmo i počesmo da svlačimo ostale. Na zemlji sa njima bilo nam je mnogo lakše i zgodnije za obračunavanje.

Najzad svi se ustremiše na mene. Neko im sigurno dokaza da sam ja vođa pa vele daj nju da uklonimo. Odjednom me četvorica zgrabiše i htedoše da odvoje iz gomile u koju smo se bile zbile. Ali to im ne pođe za rukom.

Neka luda snaga mene obuze i ja povaljah kao snoplje po zemlji svu četvoricu.

Kad vide zapovednik policajaca šta ja uradih, on ulete među svoje ljude i i poče da ih sam tuče i da viče na njih:

– Sramota šta od vas rade žene. I vi ste mi neki soldati.

Na kraju ipak mi malksasmo. Mene sa Jokom Janković i Ilinkom Soknić tada zatvore, a ostale razjure.
Moje hapšenje značilo je za ostale žene kraj naše bune i nastavak gladi i pljačke po našim selima. Zato su se one teško tada od mene rastale i odmah su sve preduzele da me oslobode.

Demonstracije pred Zemaljskom vladom

Dok sam ja sedela u zatvoru u Sarajevu, u pustom mlinu počeše opet sednice. Po selima zađoše opet glasonoše. Puče glas po Srezu sarajevskom: – U taj dan sve žene pred Zemaljsku vladu, da tražimo da nam puste Anu Njego i ostale uhapšene. Ponesite kamenje i motke.

Određenog dana zaista pred Zemaljskom vladom stade do tada u Sarajevu neviđena povorka žena. Na zgradi kao po komandi pukoše prozori, a preko tri hiljade žena kao u jedan glas pisnu: – Pustite nam Anu Njego, inače ćemo ovde sve izginuti. Vlasti nisu imale kud, pustile su me odmah.

Pokret je bio zauzeo još veće razmere i mi nismo htele nazad.

Većanja u mlinu, u mome prisustvu, su nastavljena. Rešenje je bilo:
borba do istrebljenja.

Drugi naš podvig bio je zauzimanje svih malti oko Sarajeva.

Tada smo bile zaposele i blokirale sve prilaze u grad.

Stoku koju su neki hteli da oteraju toga dana liferantima, mi smo silom vratile. Nismo dale da nas robe pa to ti je.

Posle očajne bitke i tada smo bile savladane. Mene su ponovo zatvorili i strpali u jedan nužnik. Ostale žene su bile zatvorene u jedan prostor ograđen bodljikavom žicom, koji su čuvali naoružani vojnici.

Naša pobeda bila je potpuna. Posle nekoliko dana mučenja opet smo se obrele u našim selima. Stoku nije više niko oduzimao.

Pred vojnim islednikom

Kad sam mislila, nastavlja svoju vrlo zanimljivu priču Ana Njego, da je naša buna zaboravljena, dobila sam poziv od vojnoga suda. Neko me je prijavio vlastima i optužio za revoluciju. Sa mnom pred vojni sud su pozvane i ostale istaknute žene i moja sestra Jovanka koja nam je molbe napisala. To je izgleda i islednik vojni znao, zato je odmah na nju dreknuo:

– Kako ste se usudili da pišete ćirilicom. Vi ste učiteljica i morate da znate obadva pisma. Meni je sudija podviknuo: – Vi ste dizali revoluciju.

Vi dolazite pod paragraf, koji osuđuje na smrt. Mesto mene odgovorila mu je moja sestra Jovanka: – Mi nismo dizale nikakvu bunu, ni revoluciju. Mi smo samo protestvovale protiv nezasitih liferanata, koji su nas i našu decu hteli da ostave bez igde ičega, da nas primoraju da pomremo od gladi. Bile smo se bogami mnogo tada uplašile. Islednik je bio mnogo ljut. Ko zna šta bi bilo sa nama da ne ode Austrija do vraga i da ne dođoše naši.

Značaj ovoga događaja

Podvig žena iz bliže i dalje okoline Sarajeva od pre dvadeset i više godina, ne bi smeo da se zaboravi. On zaslužuje ne samo da se opširno zabeleži, nego i da uđe u istoriju, pored podviga naših ratnika, u svakom slučaju u jednu knjigu koja bi trebalo da iznese sve poslednje borbe za oslobođenje ovih krajeva.

Ovaj zajednički istup, značajan je u isto vreme i po tome, što je on obuhvatio žene svih vera i svih plemena našega naroda, pa čak i one koji su se do tada strahovito mrzele zahvaljujući raznim neprijateljskim intrigama …

Autor: Radomir Pavlović

(Politika od 3. jula 1938. godine, br. 10.809)

Izvor: Srbi u BiH

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: