Piše: Nikola Malović
Niko ne spori da je glavni grad Boke – Kotor. Samo neznalice i turisti zarezuju Budvu. Kotor posjećuju misionarski brodovi-biblioteke, posjećuju gej kruzeri, posjećuje ga flotila kruzera i jahti, potom oligarsi, državnici, masoni, špijuni, oberkurve… čime se, dakako, ne treba hvaliti, ali služi kao odličan uvod u to koliko je Kotor, pored toga što je lijep i geografski alogičan, sve vrijeme tema mnogih geopolitičkih ćakula.
Preko Kotora Njegoš odlazi u svijet, u Kotoru će ubiti knjaza Danila II Petrovića, a njegovom nasljedniku, knjazu Nikoli, stići će Frojd. Itd, itd. Kotor je glavna luka srednjovjekovne srpske države. I odličan teg klupku zmijah uvezanih s onostranim, koji se ne prepliću u Budvi, niti u Podgorici, nego baš u Kotoru. Kako onda, tako i danaske.
Ko posjeduje pismo Franciska Palovinetija, specijalnog papinog izaslanika upućeno mitropolitu crnogorsko-primorskom Danilu, u kojemu se pismu predlaže da se s Lovćena ukloni Njegoševa kapela, i Njegoševe kosti jer papa želi da „dade 500 miliona lira kao pomoć za izradu Mauzoleja… da u Mauzoleju budu smeštene kosti Lucije-Crnogorske“?
Paroh kotorski i dugogodišnji arhijerejski namjesnik bokokotorski Srpske pravoslavne crkve, otac Momčilo Momo Krivokapić, jedan od najobrazovanijih Bokelja u istoriji, na uvid stavlja nepristojnu papinu ponudu iz 1969. Da se sa vrha Lovćena, do koga se hodočastilo zbog Njegoša i srpstva, Njegoševe kosti smaknu, sa sve crkvom posvećenom Sv. Petru Cetinjskom, i da se na tom mjestu sačini mauzolej, u koga bi bilo uputno staviti kosti Sv. Ozane iliti Lucije Kotorske, nekadašnje pravoslavne djevojke iz sela Releza, koja je sišla u svijet, i u Kotoru, po Palovinetiju, što je sigurno pseudonim, „prešla u pravu hristovu veru“. Ekavica i malo h su izvorni, kao i veliko M u imenici Mauzolej, iz vremena dok ga na vrhu Lovćena još nije ni bilo.
Elem. Prije skoro 50 godina Vatikan je debelo imao operativne planove za obezglavljivanje Lovćena i slamanje duhovne kičme Crne Gore i pravoslavne Boke Kotorske.
U pismu mitropolitu Danilu, navodi se da papa predlaže da se s Lovćena „skine ona mala kapela i smesti u muzej ili Njeguše… gde bi odgovarao nameni, gde istorija tog vremena – izumrlog naroda još jedino može da se vidi“.
„Svima je jasno“ – kaže se u pismu papinog izaslanika (sve greške u nastavku su izvorne) – „da sadašnji narod nema više ništa zajedničko sa nekadašnjim narodom orijentisanim velikosrpskom ideologijom koja je zloupotrebljavala ovaj narod, koji eto, može se reći potpuno izumre. Novi narod sa novim navikama i novim životom je narod budućnosti i novim pregnuća, pa je voljan Sv. Otac Papa da ovaj narod svesrdno pomogne i da ga povrati u pravo Hristovu veru zaštoj je voljan i da uloži velika sredstva“…
U pismu mitropolitu Danilu, papin izaslanik dalje spekuliše: „Verujući da će u vama naiči i na saradnika u borbi da se uspostavi u Crnoj Gori prava Hristova vera, i taj narod povrati i osamostali kao novorođenče Sv. Oca Pape, on je voljan da se sve žrtve podnese i sva sredstva zato uloži“.
Zato je trebalo da se Ozana oglasi sveticom a njeni ostaci pohrane u mauzolej na Lovćenu, „za što će bitii izgrađen veliki i divan sarkofag koji će krasiti unutrašnjost Mauzoleja“.
Papin izaslanik, zvani Palovineti, uzalud se nadao da će u mitropolitu Danilu naći sagovornika. A nudi mu čak i „položaj među svojim najbližim saradnicima“, uz zagarantovanu, gle, diskreciju.
Stari Bokelji i danas imaju poslovicu: Karta kanta, u značenju – pismo (do)kazuje. Beogradska izdavačka kuća „Jasen“ objavila je 2013. mega-dokument pod naslovom „Sedam Njegoševih sahrana“. Danas se kosti najvećeg Crnogorca među Srbima nalaze u sarkofagu na vrhu Lovćena, bez ikakvih hrišćanskih oznaka.
Paroh kotorski i dugogodišnji arhijerejski namjesnik bokokotorski, o. Momo Krivokapić, čovjek koji se svojevreno uspeo na mnoge svete gore pa i na Sinaj, odlučio je da nikad nogom ne stane na Lovćen, oskvrnut 1972, dok tamo ponovo ne nikne kapela, prečnika 4 m. Na malo prostora, mudrom dosta.
Izvor: IN4S