Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Da je tako, svjedoči činjenica da o jučerašnjem zbitiju na tom svetom mjestu, nije bilo ni jedne riječi u medijima Neovisne Republike Hrvatske!
Piše: Dani(j)el Simić
Udruženje građana Frontal je svoju borbu počelo taman negdje u vrijeme kada i Udruženje Jadovno 1941. Oba iz Banje Luke. Upoznali smo se tamo, i svake godine od tada smo zajedo na Velebitu. Ali i drugdje. No, tek juče smo ispred Šaranove jame, konačno, postigli ono za šta smo se borili osam godina.
Da nas priznaju naši, a prezru i odreknu neprijatelji. Nastavljači ili kolaboracionisti sa idejama Nezavisne Države Hrvatske. Koje mi takođe preziremo. Malo je reći.
Prisustvo predsjednika Srpske iz jednog političkog bloka, rame uz rame sa predsjedavajućim Predsjedništva BiH iz suprotstavljenog stranačkog saveza, zabilo je kolac u srce svim onima koji su nam ograničavali ili čak branili pravo da se sjećamo 40.000 ljudi, uglavnom Srba, koje su Pavelićevi sljedbenici mučki pobili za 132 dana.
NOVINARI I „NOVINARI“ – OBRATITE PAŽNjU!
Pozivam svjetske, regionalne, a posebno medijske poslenike iz Srpske i Srbije, da mi po profesionalnim standardima objasne nešto. Kako je moguće da o jučerašnjem događaju, održanom uz prisustvo najviših demokratski izabranih predstavnika koje Srbi zapadno od Drine imaju, tako kardinalnim istorijskim povodom, ne bude ni jedne jedine riječi u medijima Neovisne Republike Hrvatske?!
Pitanje je, dakako, retorsko.
Onaj koji bi to pokušao okarakterisati drugačije nego MASMEDIJSKI FAŠIZAM, nije zaslužio ništa drugo do pljuvačku u oči.
U Hrvatskoj vlada potpuno jednoumlje i strahovlada kada je u pitanju srpsko pitanje. Ne samo da neće u program zovnuti sagovornika koji o tom mrskom pitanju ne podržava u svemu zvaničnu državnu i crkvenu politiku, ili da će nekoga ko je sličnu izjavu uspio probiti do javnosti oblatiti i etiketirati, već idu do onog najgoreg što se u zaglupljivanju i zaluđivanjuz sopstvenog naroda može desiti – ubistvom istine njenim potpunim ispuštanjem iz objektivne stvarnosti.
Tako se to radi. Prvo vas nema u medijima i institucijama. Onda vas nema odistinski. Fizički vas iskorijene. Tako je radio Pavelić. Tako je radio i Tuđman. Tako nastavlja i Kolinda.
Ako uzmete u obzir da je Mladen Ivanić ove godine došao sa međudržavnog skupa u Dubrovniku, gdje ga mediji nijesu ignorisali, odnosno da je prošle godine takođe bio na Jadovnu i privukao nekoliko ključnih hrvatskih mikrofona, nema nikakve sumnje da je ovogodišnje ignorisanje Dana sjećanja na stradale u sistemima ustaških logora smrti Jadovno – Gospić – Pag jedna smišljena i opštenacionalna politika Neovisne Republike Hrvatske (u daljem tekstu NRH).
Na kraju ovog pasusa pozivam iste one sa njegovog početka, da mi kažu šta oni namjeravaju uraditi po tom pitanju, jer je to prvorazredni skandal, dostojan jedne nagrađene istraživačke priče?
ŠTA JE BILO U NRH JUČE?
Hrvatski mediji su uredno izvjestili da je u Novalji na Pagu došlo do pokušaja ubistva tinejdžera, na kojeg su druga dva šipara pucali iz pištolja. Nije im palo na pamet da podsjete kako je u ataru te opštine 1941. pobijeno i u more bačeno 8.000 Srba, Jevreja i drugih neprijatelja NDH. Još manje da se danas kod Šaranove jame sjećamo istih. Da je nekonkretno-latinična spomen ploča postavljena u uvali Slana tek 1975. godine, uništena odmah po vaspostavi NRH, a čak dva puta lomljena i tri puta ponovo obnavljana sredstvima udruženja Jadovno 1941.
Izvijestili su u tabloidnom žaru mediji NRH juče, kako je u svega nekoliko kilometara udaljenom Otočcu održan skup koji je imao za cilj sjećanje na lik i djelo istaknutog ustaškog lidera iz doba NDH, Jure Francetića. Dvije spomen ploče neoustaši nijesu uspjeli postaviti, ali je zato don Anđelko Kaćunko održao misu za pokoj njegove duše. I o riječima njegove apologetske propovijedi su mediji NRH detaljno obavještavali plebs.
Stigli su, ujedinjeni u neispuštanju i ove vijesti, novinari iz NRH obavijestiti vaskoliko hrvatstvo, kako je na pomenutom skupu u Dubrovniku Kolinda Grabar-Kitarović sa Aleksandrom Vučićem dogovorila da „hrvatski logoraši“ posjete Stajićevo nadomak Zrenjanina. Posebno su naglasili da se Predsjednik Srbije liberalno, demokratski i europski obavezao da će o trošku Srbije biti obnovljena kuća bana Josipa Jelačića…
Za Dan sjećanja na Jadovno 1941. i 40.000 žrtava u 132 dana, usljed ovih važnih događaja nije bilo mjesta.
SNIMALE SU KAMERE, ALI NIJESU EMITOVALE
Da su institucije NRH znale za ovaj događaj, mogli smo dokazati samo prisustvom policije. Čini se da su oni tačno znali ko smo i kuda smo se uputili.
Prvo na graničnom prelazu Ličko Petrovo Selo. Tu su nas, za razliku od prošle godine, bezmalo istresli iz gaća. Na izlazak iz autobusa i maratonsku provjeru pasoša smo navikli, ali da nam doguraju stolić na točkovima da pregledaju torbu po torbu, ili da u autobuskom prtljažniku pregledaju i provjeravaju zastave, kakve su i da li su kod njih zakonite, nijesmo tim žarom doživjeli još od samih početaka poslijeratne komemoracije.
Nadomak same Šaranove jame, dobili smo još jedan novitet. Zaustavljaju nam autobus i u njega ulazi policajka sa kamerom u ruci. Jedno vrijeme nas bez pitanja snima i onda izlazi do narednog autobusa. Iznad spomen-obzida oko same jame, primjećujem još jednog u plavo uniformisanog koji snima kamerom. Sve će to kasnije kod bezbjednjaka na detaljnu analizu, a ne u medije. Dakako, ako ne bude kakvog incidenta.
A nije ga bilo.
ZAŠTO JADOVNA JUČE NIJE BILO U HRVATSKOJ?
Na Jadovnu je juče konačno zavladao mir. Ne primirje, već potpun mir. Niko nam nije skrnavio skup kod spomenika pred Šaranovom jamom. Nije nam poturana šahovnica pod kojom su zločini činjeni, nije nam dovođen ustašoliki zastavni vod, niko nam nije nametao za govornike osvjedočene zlikovce, agresivne srbomrsce, da nam se svojim riječima pišaju na jame pune nesahranjenih kostiju predaka.
A sve se to dešavalo do tri godine unazad.
Tada su nam za govornika neki Hrbi, Kolindini čankolizi, doveli Stipu Mesića. To je bez rasprave bila kap koja je prelila čašu. No, ispostavilo se da je i njima zasmetao nečiji govor. Dušana Bastašića. Čovjeka koji je ovo sve i započeo prije osam godina.
Od tog trenutka institucije NRH u saradnji sa Hrbima, uz djelimičan bojkot Jevrejske zajednice, pokušali su da dezavuišu Dan sjećanja na Jadovno 1941.
Kako?
Isto onako kako su Frontal.SRB, kada je postao prevelik trn u oku sličnim snagama, pokušali da poljuljaju pravljenjem latinične kopije, na kojoj će pisati isključivo dupelisci i govnožderi, praznih mozgova i tjelesnih šupljina punih čvrste valute, kakve isključivo za sagovornike zovu mediji NRH i Efbiha.
Da nam zbune posjetioce, da nam simpatizere zgade i saradnike sa nama posvađaju; da ubace sjeme zla i sumnje, po kojem jedini ćirilični portal zapadno od Drine može postati sluganjerski pamfletić, srebroljubnih poluumnika.
KAKO NIJE PROŠLO NA FRONTALU, NIJE PROŠLO NI NA JADOVNU!
Uz pomoć SPC i onog dijela političke zajednice Srba u Hrvatskoj koja nije uz Tuđmanovog Srbina Milorada Pupovca, počeli smo da obilježavamo i podsjećamo na stradanje naših sunarodnika i predaka onako kako dolikuje. Kako nas nije sramota i stid.
Očekivali su iz vođstva NRH da će pomijeranjem datuma zbuniti visoke dužnosnike iz Srbije i Srpske. Nijesu uspjeli. Računali su da je Mladen Ivanić prošle godine pogriješio, pa su mu u medijima ustupili mjesto kakvo njegov rang kao predsjednika susjedne zemlje minimalno iziskuje. Ko zna čemu su se nadali. Poslovičnoj srpskoj neslozi, proizvođenjem politizacije Jadovna u Srpskoj i Srbiji? Umjesto toga, osvijestili su dio rukovodećih političkih umova u Hrvatskoj i proizveli opoziciju Pupovcu.
Dolaskom Milorada Dodika na spomen obilježje kod Šaranove jame, njihovi planovi su trajno propali. Nama su ojačali vjeru da ćemo nakon 76 godina od genocida na potezu Jadovno – Gospić – Pag konačno ožaliti i upamtiti pretke kako valja i trebuje.
MIR I NADA
Ove godine su oba predsjednika iskazala nepodijeljeno srpsko jedinstvo. U svom obraćanju okupljenima iz Banje Luke, Beograda, Novog Sada, NRH, Slovenije, Švedske… pokazali su da vrlo dobro znaju šta je Jadovno. To je svima umirilo dušu i dalo nadu.
Nadu da ogroman posao koji je pred nama, u istraživanju i objelodanjivanju prapočela ustaškog industrijskog zločina protiv srpskog naroda, za koji danas djeca u osnovnim školama gotovo ništa ne znaju, a obavješteniji pojedinci uglavnom ga obrazlažu kao „preteču Jasenovca“, možemo dovesti do kraja. Mir, da su naši uz nas. Uz svoje pretke. Uz svoje žrtve. Uz njihove sjeni i nesahranjene kosti.
Mladen Ivanić je obznanio da je tu ponovo i iz ličnih razloga, jer su i njegovi preci iz tog kraja, te mu se, bez obzira što sam to učinio uživo, zahvaljujem i ovaj put na isticanju značaja koji je rad udruženja imao u vaskrsavanju sjećanja na genocid pod Velebitom.
Milorad Dodik, kojem sam se takođe lično zahvalio i namjerno ponavljam, otišao je korak dalje. Ne samo da je održao jedan od najboljih i najžešćih govora koje je iko ikada izrekao na Jadovnu, pozdravio je namjeru da se nakon skoro osam decenija na lokaciji Šaranove jame, koju smo prošle godine obilježili drvenim krstom, podigne spomen-kapelica. Od NRH je zatražio da izda potrebne dozvole, a Republiku Srpsku obavezao da obezbijedi sredstva.
Čekamo sada još samo Aleksandra Vučića dogodine. Onda uz budžet mnogo veće Srbije, možemo se nadati i pokušaju vađenja, DNK analize, i dostojnog sahranjivanja kostiju pobijenih mučenika.
NEBESKA SRPSKA
Zato, pošto su se Jadovna, izuzev policijski, institucije Neovisne Republike Hrvatske odrekle, u medijima napravile nepostojećim, i govorim da je Srpska juče nepovratno anektirala Jadovno. Jače i nepovratnije nego što bi ikada bilo kakav međudravni sporazum o granici mogao učiniti. Niti nam on treba.
Granični kamen kojim smo mi danas obilježili granicu između normalnosti i revizionizma ustaštva i čovjekomrštva kao takvog, novi je krst koji smo poboli kraj jame pod Grginim brijegom. To je obični, drveni krst, kakvih smo već do sada uspravili pet. Ako budemo svake godine ovako obilježavali po jednu jamu, samo ovaj simboličan, hodočasnički posao, usamljen i do sada slabo pomognut od srpskih državnih tvorevina, završićemo daleko iza stogodišnjice zločina. Toliko ih ima.
Jadovno je za mene već odavno prestalo biti saznanje, koliko skroman, lični zavjet. Svake godine vidim neka ista i neka nova lica. Nevjerovatno mi je drago bilo kada sam vidio kako moji stari znanci i saborci vode svoju djecu. Uče ih što njih nijesu naučili. Da se čuvaju. Da ne budu glupi. Da pamte svoje pretke, kako bi sačuvali i potomke.
Stičem nove prijatelje i iznova sebe iznenađujem posjedovanjem fizičke forme. Koju inače nemam. Ali imam nekako kada pješačim po Velebitu noseći krst kilometrima šumskim putem, pa onda još kopamo krš i uspravljamo krst. I pješke nazad. Ne mogu opisati taj ponos kada zamolim prisutne da se ne naginju na jamu da ne bi upali, ali da nam pomognu skupljajući kamen, kojim krst na kraju učvrstimo. A ono dok se okrenem, kraj krsta gomila.
Kad već počinjem kraj lično, da tako i završim:
U ime čitavog slobodnog čovječanstva hvala svima koji su nas u ovih osam godina podržavali i molim vas da, ako nijeste do sada, izdvojite jedan dan u godini i dođete na Jadovno. Jako je bitno da barem jednom godišnje neko dođe i sjeti se 40.000 ubijenih.
Samo tako možemo dokazati da ustašama plan nije uspio.
Piše: Dani(j)el Simić
Vezane vijesti:
Obilježen „Dan sjećanja na Jadovno“ (VIDEO)
