Kako da se učimo kulturi sjećanja: Porodica je polazna osnova formiranja stavova i odnosa prema vlastitim žrtvama

Veliki praznici su dani su dani kada pred sobom sa zebnjom, a pomalo i nepoznanicom, otvaramo mapu vlastite duše, kao kada radoznali turista pred sobom raširi mapu grada i zemlje u kojoj je već bio, a toliko toga nije vidio. Svjestan je da, protivno svom prvobitnom uvjerenju, tu zemlju zapravo malo poznaje. Čovjek se, u suštini, mnogo plaši da upozna najmračnije ponore vlastite duše, ali isto tako često nije svjestan ni fantastičnih mogućnosti svog duhovnog izgrađivanja.

Nema boljeg dana da se zapitamo ko smo to, kuda idemo i šta je smisao našeg bitisanja ovdje na zemlji od Vaskrsa. Vaskrs je centralni dan u životu svakog hrišćanina, a vjera u vaskrsenje je polazna tačka cjelokupne hrišćanske vjere, njen smisao i ispunjenje.

Drugi dan Vaskrsa, vaskršnji ponedjeljak, krsna je slava Hrama Sv. Vaskrsenja Hristovog u Prebilovcima. Prebilovci su jedinstveno mjesto na svijetu gdje se vaskrsenje upravo događa, a priča o vaskrsenju dobija svoj puni smisao. Jedno od mjesta za ljudski um najporaznijeg i najstrašnijeg stradanja u 20. vijeku, duhovni orjentir i opomena za sve nas. Nigdje drugdje mi se pojmovi vječnog i prolaznog nisu učinili tako ništavnim i besmislenim. Pade mi je na pamet čuveni stih Vaska Pope o Kosovu polju : „ Polje kao nijedno/ nad njim nebo / pod njim nebo“. Sjećanje me vrati u  prošlogodišnje praznično jutro pored nestvarno  lijepog Hrama prebilovačkog koji se kupao na jutarnjem suncu i stapao sa plavetnilom nebeskim. Čini mi se da nikada i nigdje nebo nije bliže zemlji bilo.

Iz nevjerovatnog osjećanja koje me je na trenutak obuzelo prenu me misao na seminar  o Holokaustu kome smo morali da prisustvujemo posljednjeg radnog dana pred proljetnji raspust. Na seminaru koji je ruku, na srce bio prilično koristan, predložiše nam model jevrejskog  obrazovnog pristupa temi holokausta  koji bi  mi mogli da primijenimo na učenje o vlastitim žrtvama. Koliko je za nas pametno i prihvatljivo da učimo o svojim žrtvama na jevrejskom modelu, druga je stvar. Činjenica je da se u srpskoj kulturnoj javnosti ubrzo nakon toga razvila ogromna polemika da li je ovaj seminar zaista usmjeren na izučavanje holokausta ili je to bio samo model da se krene u ozbiljno i temeljno izučavanje srpskih žrtava.  Kao i oko mnogo čega drugog, mi Srbi uvijek nekako uspijemo da se posvađamo i zanemarimo suštinu problema koji i dalje ostaje neriješen.

Moglo bi se reći da su Jevreji priču o svom stradanju znali i te kako dobro da prezentuju i upakuju  jer je sa njihovim stradanjem u Drugom svjetskom ratu upoznat bezmalo cijeli svijet. Ne treba zanemariti činjenicu o snazi jevrejskog lobija u svijetu koji je tome sigurno veoma doprinio. Pored  podizanja memorijalnog centra Jad Vašem na Brdu sjećanja u Jerusalimu  u kome je, na neki način, sačuvano sjećanje na svaku jevrejsku žrtvu, snimljeno je mnogo filmova i napisano isto toliko knjiga koje su ušle u nastavne planove i programe širom svijeta. Ono što je možda najvažnije jeste da je ovaj memorijalni centar u Izraelu osnovan već  1953, svega osam godina po okončanju Drugog svjetskog rata. 1993. Otvoren je Muzej holokausta i u Vašingtonu što  znači da je jevrejsko kulturno pamćenje preneseno i na američki kontinent. Obrazovanje o holokaustu u Evropi prisutno je od 1998. na raznim obrazovnim nivoima. Pri tome treba napomenuti da veći dio svijeta ni danas nema pojma o stradanju Srba u 20. vijeku od prvog svjetskog rata i logora u Doboju, preko zloglasnih logora u NDH do stradanja Srba  u posljednjem ratu u BiH i Hrvatskoj, kao  i na Kosovu  i Metohiji. Nužno se nameće pitanje šta smo mi Srbi uradili u znak spomena na masovno stradanje u 20. vijeku? Ništa ili skoro ništa?

Može li nas opravdati pedeset godina prikrivanja i zataškavanja ove problematike strahom od tadašnje komunističke vlasti?

Činjenica je i da nakon smjene komunističke vlasti devetesetih već skoro dvadeset godina nismo mnogo odmakli po ovom pitanju. Kako je moguće da o stvarima koje su se zbile prije sedamdesetak godina ili četrdesetak godina prije našeg rođenja tako malo znamo?  Zašto je naše kolektivno pamćenje tako kratko i zašto nemamo kontinuiranu kulturu sjećanja? O kulturi sjećanja i pamćenja na našem seminaru sugestivno i nadahnuto je govorio Predrag Lozo. Šta nam je to potrebno da unaprijedimo naše kulturološko pamćenje koje je svojina kolektiva, a ne pojedinca? Zašto smo smo kroz istoriju često dozvoljavali da izgubimo bitke u ratovima pamćenja i zašto su nam drugi servirali svoju verziju istorije? To su samo neka od mnogobrojnih pitanja.

Kada smo se devedesetih vratili nacionalnim vrijednostima čini se da taj povratak  nije bio potpuno osviješten. Pedeset godina komunističke ideologije izrodilo je ljude koji su veoma malo znali o svojoj vjeri, tradiciji i istoriji. Ti ljudi u sebi su nosili jednu vrstu  duhovne pustoši koju je trebalo ispuniti duhovnim sadržajima. Kultura Zapada bilo je nešto na čemu su odrastale generacije sedamdesetih i osamdesetih godina. Učili su ih da nije bitno kojim pismo pišu i kome Bogu se mole, ako su se uopšte nekom i molili. Čak su  i hipi pokret i rok muzika  u bivšoj Jugoslaviji stavljeni u funkciju nacionalnog zaborava. Paradoksalno, dok je komunistička Jugoslavija po ideologiji bila bliža Istočnom bloku, kultura i umjetnost su bile pod  dominantnim uticajem Zapada.

Međutim, projekat rađen početkom ovog vijeka pod nazivom  Pesme iznad istoka i zapada  dokazao da se i rok muzika može itekako dobro uklopiti sa tekstovima pravoslavne duhovne sadržine  i da nije, kao što su neki pogrešno tvrdili, antiduhovna i antipravoslavna. Tekstovi po kojima su pjesme rađene su djelo Sv. vladike Nikolaja Velimirovića. Interesantno je da je taj isti vladika Nikolaj sam bio zatočenik nacističkog logora Dahau i  da je njegovo opsežno djelo ima i te kako naglašenu umjetničku vrijednost. Ne samo da nijedan tekst vladike Nikolaja nikada nije uvršten u naše školske programe, iako to po svojoj vrijednosti zaslužuje, nego do prije petnaest ili dvadedeset godina, većina Srba nije ni znala za njega. Slično je bilo i sa našim književnim gorostasima kao što su Jovan Dučić ili Miloš Crnjanski. Samo zato što su bili ideološki nepodobni, Dučić, Crnjanski, Borislav Pekić i mnogi drugi veliki srpski pisci bili su  svjesno gurnuti u zaborav.

Jasno je da se u školske programe mora uvesti učenje o masovnim genocidima u 20. vijeku. No, naša djeca ne treba da primarno uče o holokaustu i usput pomenu srpske žrtve. Kao posebno korisno i izuzetno konkretno navela bih predavanje doc. dr Gorana Latinovića sa Filozofskog fakuleta u Banjaluci koji je, u opsežnom predavanju, iznio niz većini nepoznatih, a zapravo frapantnih činjenica o ideloškoj osnovi ustaškog genocida u NDH koja je nastala još sedamdesetih godina 19. vijeka.  Ta ideologija je brižljivo njegovana u hrvatskim državnim krugovima sve do početka Drugog svjetskog rata i stvaranja NDH.

Čini mi se da je poznavanje balkanskog istorijskog konteksta za ovu temu mnogo važnije od poznavanja istine o holokaustu. Naravno, ne sporim značaj bilo čijih žrtava niti poštovanje prema njima, ali mislim da je jako bitno poznavati istorijsku podlogu ovih zločina koja je uključuje bar tri prethodna vijeka. Zašto bi nam jevrejski model bio obrazac i zašto nismo u stanju da izgradimo svoj sopstveni?

Kad razmišljam kako trinaestogodišnjacima i petnaestogodišnjacima govoriti o užasnim i monstruoznim zločinima kakve čovjek teško može da pojmi, shvatam koliko je ova problematika zapravo kompleksna. Na seminaru nam rekoše da djeci pokazujemo slike stradalih pojedinaca, onakvih kakvi su bili tokom života, prije stradanja. Dobro, to možda ima smisla da djeca ne budu šokirana prizorima užasa. Međutim, mislim da je ono što se slikovitije od svake slike je pisana riječ. Naime, smatram da učenik najsnažniji doživljaj stradanja može imati čitajući umjetničke tekstove. Takođe, mislim da je književnost oduvijek bila najsnažniji nosilac kolektivnog pamćenja. Ono što je, po mom mišljenju, najpotrebnije je izabrati odgovarajuće umjetničke tekstove koji svojim sadržajem prate ovu problematiku.

Neki takvi tekstovi već su dio naših školskih programa ( Stojanka majka knežopoljka, Na petrovačkoj cesti ). Pored čuvene pjesme Rajka Petrova Noga Neka pada snijeg, Gospode koju je veliki pjesnik prvi put izgovorio u Prebilovcima, moglo di se naći još tekstova ( proznih i poetskih ) nekih manje poznatih autora. U redu je da se čita Dnevnik Ane Frank ili zapisi jevrejske djece iz geta, zarad stvaranja humanije slike svijeta kod mladih čitalaca. Mislim da će naša djeca, ipak, više naučiti  o stradanju posjećujući Prebilovce i mnoga druga, manje poznata, a jednako značajna mjesta stradanja.

Prije toga treba da budu duhovno pripremljeni i dovoljno informisani kako bi ova mjesta mogli da dožive na pravi način. Moraju pažljivo da prouče svaku ikonu, svako ime na strašnim spiskovima koji ukrašavaju zidove prebilovačkog hrama. Bilo bi dobro kada bi djeca bila upoznata sa istorijatom sela prije stradanja u drugom svjetskom ratu, gdje se Prebilovci opisuju kao jedno od najrazvijenijih srpskih sela u dolini Neretve. Trebalo bi da znaju da je od ukupno oko hiljadu stanovnika, više od osamsto njih pobijeno, poklano i bačeno u neku id susjednih jama. Da ideja o istrebljenju Srba na ovim prostorima ne zastarijeva pokazuje činjenica da su potomci tih istih zločinaca 1992. u jednoj od svojih akcija potpuno spalili selo i minirali spomenik prebilovačkim žrtvama. Tako su žrtve izložene dvostrukom mučenju i poniženju. Mislim da bi ovo trebalo da zna svaki naš učenik, zapravo svaki Srbin.

Međutim, porodično, pa onda i nacionalno sjećanje prevashodno bi trebalo da se gaji u porodici. Porodica je polazna osnova formiranja svake ličnosti, njenih  stavova i odnosa prema vlastitoj kulturi. Sve dok u porodici ne budemo ne budemo gajili kulturu sjećanja, ne možemo je valjano izrgaditi ni na institucionalnom nivou. Svako od nas u vlastitoj porodici ima primjera, ako ne bližih onda sigurno daljih rođaka, koji su stradali u nekom od pogroma u 20. vijeku.

Prvo moramo čuvati sjećanje i poštovanje prema njima i dalje ga prenositi na potomke. Neosporno je da naša djeca malo znaju o prošlosti, a ni sa odraslima stvari ne stoje mnogo bolje. U avgustu 2015. pošla sam na osvjećenje hrama Vaskrsenja u Prebilovcima  organizovanim prevozom. Autobus je bio pun sredovječnih ljudi, pa čak i penzionera, koji su se usput napili i pjevali. To najbolje govori da mnogi od njih nisu imali svijest o tome gdje idu i zašto , pa bi trebalo obrazovati i odrasle, a ne samo djecu.

Pri tome je jako važno da naše sjećanje ne bude usmjereno na raspirivanje mržnje  prema počiniocima jer tada bismo se poistovijetili s njima. Mržnja dalje izaziva mržnju i stvara začarani krug. Naše pamćenje mora biti usmjereno na to da poznajemo prošlost i da ne dozvolimo da nam se ista ponovi.

Našu djecu nećemo zaštititi, ako ih ne budemo „opterećivali“ ovakvim temama. Naprotiv, ostavićemo im mogućnost da, ako ne budu poznavali prošlost, nešto slično dožive u bidućnosti. Zato se stradanju Srba u 20. vijeku mora posvetiti  značajan prostor u obrazovnim programima iz nacionalnih predmeta za srednje i osnovne škole.  Ovo obrazovanje mora postati dio opšte kulture svakog pojedinca koji bez toga ne može imati potpunu predstavu o svojoj naciji, istoriji, vjeri i tradiciji.

Autor: Darka Deretić

Izvor: Slobodna Hercegovina

Vezane vijesti:

Mrtvima vječna slava, živi budite budni

Pavle Bulut: Bog je htio da preživim ustaške zločine u Prebilovcima!

Selo Prebilovci u Hercegovini – srpska Golgota dvadesetog veka

Zločin u Prebilovcima je jedan od najsramnijih događaja u ljudskoj istoriji, ali pošto su žrtve Srbi sve se brzo zaboravilo