Kada bi se na vratima pojavili naoružani ljudi u maskirnim uniformama, bila je čista ludost oduprijeti im se

U Silvani Menđušić dobili smo jednog od najzanimljivijih autora hrvatskog filma i televizije

Prošlog ponedeljka na prvom programu HRT-a u elitnom terminu oko pola devet uveče osvanula je emisija kakvu naša televizija inače izbjegava emitovati. U njoj se govorilo o nasilnom otimanju vojnih stanova u Splitu 1992. i 1993., koje je odnijelo više žrtava nego čitava borba za taj grad u Domovinskom ratu. U tom razdoblju više od dvije hiljade stanova promijenilo je vlasnike, neki su bili prazni, a mnogi od stanara koji su se tamo još nalazili istjerani su.

Split je posebno bio zona visokog rizika jer se tamo nalazila trećina vojnih stanova u čitavoj Hrvatskoj. Metode se nisu birale, kad bi se na vratima pojavili naoružani ljudi u maskirnim uniformama, bila je čista ludost oduprijeti im se. Stan je samo stan, a život je ipak važniji. Nije se znalo tko su uljezi, jesu li to regularni pripadnici Hrvatske vojske koji su djelovali na svoju ruku ili paravojne formacije, no za svaki slučaj neke su zgrade na ulaze postavile vlastitu stražu, građansku miliciju, kako bi spriječile takve upade.

Svoju sudbinu u emisiji je izložila Anka Zjačić, Hrvatica udana za Srbina, oficira JNA koji je radio u Lori i ubijen je u prvim danima političkih previranja u Splitu: otišao je na posao da pusti vojnike kućama, ali se nikad nije vratio. Njegovu su suprugu i njihovo dvoje djece poslije pokušali izbaciti iz stana, grozili im se ubojstvom i silovanjem, iz očaja je ona čak polila parkete benzinom i prijetila da će ih zapaliti, a poslije se žalila u Strasbourgu, što je, čini se, imalo efekta, no trebalo je proći još pet godina prije nego što je država reagovala. Na žalost, prekasno jer joj se sin, potresen cijelom tom situacijom, ubio.

Rat za portun

Bila je to sedma epizoda dokumentarne serije “Stambeno pitanje – povijest Hrvatske po metru četvornom” autorice i redateljice Silvane Menđušić, zvala se “Rat za portun”, a urednicima na HRT-u očito je bila prihvatljiva jer se našla u šarolikom okružju posve drukčijih životnih priča. Ispovijest Anke Zjačić autorica je preuzela iz Dokumente, centra za suočavanje s prošlošću, razgovor je vodila Zrinka Kolarić u septembru 2012., ali se materijal dojmljivo uklopio u epizodu u kojoj je svoju priču izložio i hrvatski branitelj Svetozar Jovanović: zbog imena i prezimena našao se na udaru izbacivača iz stanova, a kada je okupio dečke s fronte, shvatio je da bi sve završilo krvoprolićem i – odustao. Osam godina spavao je kod prijatelja i gdje god bi stigao, međutim, čim je čuo onaj koji se nasilno uselio u njegov prostor odlazi iz stana, odmah je promijenio brave i otad ponovno ima vlastiti životni prostor.

Autorica smatra da je emisija tako odjeknula (ne u medijima, jer nitko je nije popratio komentarom, ali reakcija gledalaca bilo je jako puno, pogotovo onih koji nisu ni znali da se nešto takvo kod nas događalo) zato što se usredotočila na pojedinačne slučajeve: da je proširila vizuru, politizirala ili sociologizirala, postigla bi puno manje. Ovako je “Stambeno pitanje” ispalo rijetkost u našoj televizijskoj produkciji, serija koja izlaže noviju istoriju Hrvatske kroz sudbine ljudi sa stambenim ili vlasničkim problemima. “Rat za portun” je politički najprovokativnija epizoda, no bilo je i drugih, itekako uzbudljivih. Sve je počelo prije nepuna dva mjeseca epizodom “Tri države protiv jednog Paula”, u kojoj Paul Schreiner, potomak legendarnog Armina Schreinera, priča kako je kao Jevrejin jedva izvukao glavu u NDH skrivajući se na štaglju kod očeva prijatelja, zatim su mu poslije 1945. vratili imovinu i odmah oduzeli, on je otišao u Izrael, a poslije je živio u Italiji i postao ugledni keramičar.

Tuškanac 35

Danas potražuje porodičnu kuću u Prilazu Đure Deželića 30, u kojoj je i rođen, u njoj je dječji vrtić i teško da će se proces okončati za njegova života, no njemu je dovoljno i da ga pokopaju na Mirogoju jer Zagreb smatra svojim domom. Potpuno je drukčije intoniran slučaj Radovana Lorkovića, nećaka Mladena Lorkovića, zavjerenika protiv Ante Pavelića, i sina poznate pijanistice Melite Lorković. Njemu su odmah poslije rata strijeljali oca iako nije pripadao ustašama, radio je u poduzeću Bata, porodica se izdržavala zahvaljujući majčinim podukama klavira, a Radovan se poslije snašao u Švajcarskoj. Krajem osamdesetih upozorili su ga na predavanje Franje Tuđmana, rekli su mu: “On će igrati važnu ulogu u samostalnoj Hrvatskoj”, no njemu se nastup kasnijeg predsjednika nije svidio. “Radilo se o tome koliko je stvarno bilo žrtava u Jasenovcu. Pa da ih je bilo samo deset, bilo bi to grozno.” Radovan Lorković ima 85 godina, odlično se drži i s bratom potražuje kuću u kojoj je rođen, na Tuškancu 35. Ako je dobije, rado bi je pretvorio u institut za proučavanje psihologije naroda.

Mamutica 

Svaka epizoda kroz jednu ličnu priču nastoji oslikati i čitavo istorijsko razdoblje, što joj odlično funkcioniše. Najzanimljivije je da je autorici i redateljici to prvi takav opsežan pothvat, s mnoštvom detalja i sagovornika, i da ga je oblikovala iznimno suvereno. “Nije to bilo tako teško”, objašnjava mi, “ipak sam jako dugo bila televizijski reporter i povremeno radila i dulje forme.” Lako je podnijela i to što su je lani otpustili na HRT-u kao vanjskog saradnika (na HRT-u 4 uređivala je emisiju “Spektar”) jer se to u medijima stalno događa. “Mislim da je puno veći problem što su za mandata Gorana Radmana otpustili snimatelje i montažere te koristili samo vanjske usluge. Tim je ljudima bilo puno gore nego meni.”

Najviše je naučila kao urednica Kosmopolitana. “Kad ti je sve zadano i radiš po stranoj špranci, shvatiš da stranicu moraš iskoristiti kako spada. Puno toga može se prenijeti i na film.” Po emisiji je imala sto hiljada kuna budžeta, što se čini puno, ali zapravo i nije, budući da se sve plaća – i upotreba fotografije, videomaterijala, pa čak i presnimka dokumenta. “Od mnogočega smo morali odustati jer nismo imali novca.”

Večeras je posljednja epizoda “Stambenog pitanja”, u njezinu je središtu Mamutica, najnapučenija zgrada u Zagrebu, pred kamerama su ljudi koji u njoj stanuju i koji su je projektovali, prijedlog druge sezone već je predan HRT-u, a ima još jedan projekt, o kojem zasad ne želi govoriti. Ispada da dokumentarac “Naslovnica” iz 2014. o pokojnoj Dolores Lambaša nije bio slučajna avantura, da smo u Silvani Menđušić dobili jednog od najzanimljivijih autora hrvatskog filma i televizije.

Autor: Nenad Polimac

Izvor: Jutarnji list

Vezane vijesti:

Hrvatska: Otimačina od 78.000 prognanih | Jadovno 1941.

Srbi u Hrvatskoj bez elementarnih prava | Jadovno 1941.

Protjerani Srbi i dalje bez prava na imovinu i penzije …