Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Prijete joj da će biti silovana i zaklana… Nataša je istrajavala sama braneći kućni prag, zapravo štalu u koju se poslije paljenja roditeljske kuće 1999. godine „uselila“
Priredili: Neđeljko ZEJAK i Nenad TADIĆ
Slučaj Zorana Ilića iz Kojlovice, prigradskog naselja Prištine, koji je bez svog znanja „prodao“ zemlju albanskim komšijama, pokazuje na koji način kriminalci dolaze do srpske imovine.
„PRODAO“ ZEMLjU, A NIJE OBAVIJEŠTEN!
Maja mjeseca ove godine kod Ilića u Niš došao je izvjesni Đani, rodom iz Obilića, trenutno nastanjen u Prokuplju. Prije susreta u Nišu, Đani je u više navrata telefonom kontaktirao sa Ilićem i objašnjavao mu da su rođaci i da je spreman da mu pomogne da vrati svoj posjed (uzurpiranu njivu).
„Uspeo je da me ubedi da mu predam kopiju posedovnog i vlasničkog lista i ličnu kartu. Od tada do avgusta meseca ni traga ni glasa nije bilo od `rođaka`“, priča Ilić za Srnu.
U avgustu je Ilića pozvao komšija Albanac Ismailj i obavijestio ga da su neki ljudi ušli u posjed i da izvode radove.
„Došao sam u Prištinu i od advokata Milke Milosavljević saznao da je moja imovina prodata i da je moj `rođak` falsifikovao kompletnu dokumentaciju, uključujući i Ugovor o kupoprodaji“, navodi Ilić.
On kaže da ga ne čudi to što mu je imovina oteta jer nije jedini Srbin sa Kosmeta kome se to desilo, ali ga čudi to što je, navodno, njegovo ovlaštenje izvjesnom Ljumi da može slobodno raspolagati njegovom imovinom, uključujući i prodaju – ovjereno.
Ovjera je izvršena kod notara Isaka Ademija u kancelariji koja se nalazi neposredno pored zgrade Skupštine samoproklamovanog Kosova. U dogovoru sa advokatom, Ilić je posjetio Ademija i zatražio dokumentaciju na uvid. Zaprepastio se kada je vidio da se u dokumentaciji nalaze dvije kopije lične karte na ime – Zoran Ilić.
Na jednoj ličnoj karti sa njegovim matičnim brojem stavljena je tuđa fotografija, a na drugoj je, umjesto potpisa „Zoran Ilić“, stavljen otisak prsta, kao da je „nepismeno lice“?!
Rezigniran, Ilić ističe da je u otimanje njegove imovine uključena banda lopova koju čine i Srbi i Albanci.
U pokušaju da spasi ono što se spasiti može, pokrenuo je tužbu za poništenje falsifikovanog ugovora o prodaji imovine.
Na sudu je od Ilića, kako kaže advokat Mila Milosavljević, zatraženo da u depozit suda uloži 3.000 evra i da u najkraćem roku dostavi kompletnu vlasničku dokumentaciju, uz potvrdu Ministarstva unutrašnjih poslova Niška Banja da je njegova lična karta falsifikovana.
NEKA BIJU I PRIJETE – NE DAM DJEDOVINU!
Šesnaest godina Nataša Marković iz sela Brežanik, kod Peći, trpi povremene batine i stalne uvrede i prijetnje koje joj upućuju albanske pridošlice iz sela Lođe i Albanci doseljeni sa sjevera Albanije.
Nataša je jedina Srpkinja u tom selu – sama, bez ijednog sabrata ili čovjeka koji razumije ili hoće da razumije srpsku riječ.
Ova srednjovječna žena, čiji su preci došli iz Crne Gore, trpi „sve zulume ovog sveta“ i objašnjava da sve dok ona samuje u Brežaniku – srpstvo neće nestati, niti će srpske brazde njenih roditelja i stričeva zaoravati bilo čije tuđe ralo.
Prijete joj da će biti silovana i zaklana… Nataša je istrajavala sama braneći kućni prag, zapravo štalu u koju se poslije paljenja roditeljske kuće 1999. godine „uselila“.
„Pred našim ljudima, koje viđam jednom u nekoliko meseci, smem da pričam slobodno i da kažem da sam bivšim komandantima OVK i poznatoj braći Keljmendi rekla da im ni po cenu života neću prodati očevinu“, kaže Nataša Srni.
Te bivše vođe terorističke OVK sada su funkcioneri u Peći i Prištini. „Ne daju mi da spustim glavu na jastuk, neprestano dolaze, prete i ucenjuju, ali me ne mogu slomiti, niti mi mogu oteti ovo što su mi roditelji ostavili“, naglašava Nataša.
Ona ističe da su u Brežaniku živjeli „Srbi – Crnogorci“, te da je tu više od 200 hektara njiva. Nataša ne može sve to da čuva i uspijeva da štiti samo 15 hektara, ali napominje da zemlja ne može da pređe u ruke Albanaca jer nikada nije bila njihova.
Prisjeća se da je pred njenim i očima njene sestre, koja je preminula prije tri godine, gorjelo selo dok su bivše komšije iz sela Lođe slavili „pobjedu“, a italijanski vojnici samo posmatrali, govoreći joj: „Ostanite mirni“.
Nije im smetalo što gore kuće građene prije stotinak i više godina, kao i trospratna zdanja u kojima je vatra gutala imovinu. Ni kosovska ni međunarodna policija do danas za nju nisu ni prstom mrdnuli.
U postupku vođenim pred međunarodnim vijećem saslušano je 16 svjedoka, koji su, svi odreda, bivši i sadašnji robijaši… Glavni svjedok tužilaštva bio je Jakup Redžepi, dugogodišnji robijaš iz Lipljana…
KAD ROBIJAŠI SVJEDOČE
Srbi na Kosmetu često ne mogu da nađu zaštitu, a još manje da dobiju odgovor kada će, napokon, neko početi da odgovara za brojne zločine nad njima i njihovom imovinom. Istovremeno, „lov“ na „sumnjive“ Srbe pred kosmetskim pravosuđem je stalan, a svjedoka se nađe, pa makar i sa robije.
„Uništili su nam život i ugrozili budućnost dece“, kaže za Srnu Danijela Kolić, supruga Zorana Kolića iz sela Dobrotin kod Lipljana, koji je na osnovu spornih izjava navodnih svjedoka Albanaca osuđen na 14 godina zatvora.
Sedmog aprila 2011. godine u 5.30 časova ujutro, „naoružani do zuba“, pripadnici Euleksa provalili su ulazna vrata i upali u spavaću sobu bračnog para Kolić. Vičući i prijeteći automatskim puškama, izvukli su u pidžami Zorana.
Poslije šest mjeseci podignuta je optužnica, zasnovana, ako je suditi po spisima predmeta, isključivo na svjedočenju Jakupa Redžepija, bivšeg dugogodišnjeg robijaša iz Lipljana. U postupku vođenim pred međunarodnim vijećem, saslušano je 16 svjedoka, koji su, svi odreda, bivši i sadašnji robijaši.
„Svi oni su tokom istražnog postupka rekli da ne poznaju i da ne mogu da prepoznaju na fotografijama Zorana. Međutim, pojavio se Redžepi – došao je (samo tada) iz Njemačke.
Od tog trenutka, svi do jednog svedoci su naglo ‘prepoznavali’ Zorana i prisećali se da je moj suprug prebio izvesnog Gani Morinu tokom bombardovanja SRJ 1999. godine u zatvoru u Lipljanu i da je taj sedamdesetogodišnjak dva dana kasnije podlegao povredama“, navodi Danijela.
„Izvedu svedoka koji kaže da ne može da prepozna Zorana na fotografiji. Kuraja zatraži pauzu, a sud odobri. Posle deset minuta, svedoci, svi do jednog, odmah pokazuju da je Morinu prebilo lice na trećoj fotografiji (Zoran).
Zoranovoj odbrani, koju su zastupala trojica advokata, nije pomoglo ni svjedočenje patologa da na tijelu Morine nije bilo tragova nanesenih udarcima ili tragova bilo kakvog fizičkog nasilja. Ona ističe da su ih država Srbija i Ministarstvo pravde, čiji je Zoran bio radnik, ostavila na cjedilu.
„Njihov cilj bio je da Zoranovim zatvaranjem izazovu raseljavanje Dobrotina, sela na međi sa susjednim albanskim selima koja pripadaju opštini Lipljan“, uvjeren je Zoranov otac Momčilo.
Kakva je pravda na samoproglašenom Kosovu najbolje pokazuje činjenica da je bivši haški optuženik Fatmir Limaj oslobođen optužbe da je počinio zločine nad Srbima baš na dan kada je Zoran Kolić osuđen na 14 godina zatvora, nakon nevjerovatnog suđenja.
Izvor: 
Vezane vijesti:
Hronika prećutanog aparthejda (1)
Tapije nisu dovoljne da se sačuva zemlja (2)
Kome da kažemo da smo još živi? (3)
One Response
”Naš” premijer nema hrabrosti da o ovome govori kad se sreće sa Američkim kolonizatorima, da ne pričamo o klanjanju Evropskim ”partnerima”. Nikad se neće zaboraviti ova predaja i izdaja Srba i Srpskih interesa i zemlje.