fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Kad je divljač zaštićenija od ljudi

U Gređanima se odvajkada živjelo od poljoprivrede, ali polja sada pustoše divlje svinje iz obližnjeg lovišta. ‘Prije tri godine prijavio sam štetu koja mi je počinjena na usjevima pšenice. Nakon nekoliko mjeseci ponudili su mi 180 kuna odštete. Ma zamislite! Istjerao sam ih iz dvorišta, a pare nisam uzeo’, kaže Mićo Čalić

U Gređanima se teško živi – Stojan Skopljak, Mićo Čalić i Slavko Jagličić Foto: Jovica Drobnjak
U Gređanima se teško živi – Stojan Skopljak,
Mićo Čalić i Slavko Jagličić
Foto: Jovica Drobnjak

U selu Gređanima, u starogradiškoj opštini, danas je svega 118 od predratnih 530 stanovnika. U tom izrazito poljoprivrednom kraju nekada se držalo čak hiljadu krava, a sada su ostale samo četiri. Ni konja više nema, premda je prije rata u tom dijelu Lonjskoga polja galopiralo na stotine njih. U Gređanima živi svega desetak osoba mlađih od 40 godina, a i među njima najveći je broj onih koji pakiraju kofere u namjeri da krenu za poslom i boljim životom, uglavnom u Njemačku.

Ipak, uskoro bi se ondje trebao pojaviti i jedan poznati general HV-a: doznajemo da bi se u selu trebale snimati neke scene igranog filma o Anti Gotovini. Vrdoljakova filmska ekipa nedavno je na kninskom području tražila veći broj statista koji bi glumili četnike, ali su ih svi odreda odbijali unatoč tome što bi za taj angažman bili plaćeni. Sličnu ponudu u Gređanima, nastanjenima pravoslavnim stanovništvom, uglavnom povratnicima, koji su dijelom stradali 1991., a dijelom 1995. za vojne operacije Bljesak, još nisu dobili.

Za katolička sela istočno i jugoistočno od nas poduzete su neke dobre mjere: ona imaju vode, a zakupci su lovišta prisiljeni ograđivati sa šumske strane. Ovdje to nije napravljeno – ističe Dušan Nogić

– I šta sad? Da nosim kokardu? Nisam je nikad nosio, pa ne bih ni sad. Ne bih je nosio ni da mi dadu cijeli neboder u vlasništvo – kaže Mićo Čalić šaljivim tonom, ali uz ozbiljan izraz lica, kojim kao da podcrtava ono što izriče riječima.

Na seoskoj se cesti okupio veći broj znatiželjnih mještana, pa nam započinju iznositi svoje probleme. Čalić upozorava na obližnje lovište, tek kilometar ili dva vazdušne linije od njihovih kuća, u srcu Lonjskoga polja: krupna divljač, uglavnom divlje svinje, godinama čini pozamašnu štetu poljoprivrednim usjevima, ugrožavajući time i ljudsku egzistenciju. Lovište je nekoć bilo državno, odnosno šumarijsko, no već je desetak godina u zakupu.

Mićo sije kukuruz, djetelinu i žito koje mu divlje svinje nerijetko izruju, pa mora orati više puta. A to, naravno, košta.

– Prije tri godine prijavio sam štetu koja mi je počinjena na usjevima pšenice. Procjenjivao ju je izvjesni lovočuvar Pero. Nakon nekoliko mjeseci, vratio se ovamo s nekim čovjekom, pa su mi ponudili 180 kuna odštete.

Ma zamislite! Istjerao sam ih iz dvorišta, a pare nisam uzeo. Divljač mi je pojela najmanje 15 metara žita, a oni se sprdaju sa mnom i nose mi 180 kuna. Pa kome onda da se obratimo za tu mizernu odštetu, koja se ionako čeka godinama? – požalio se Mićo, dodavši da mu zbog divljači još stoji neobrađeno dodatnih osam hektara zemlje.

Milka Mlinarević: Divljač mi zimi provaljuje u kukuruzanu, pa izjede kukuruz Foto: Jovica Drobnjak
Milka Mlinarević: Divljač mi zimi provaljuje u kukuruzanu, pa izjede kukuruz Foto: Jovica Drobnjak

Problem je, kaže on, i to što lovačka društva ne priznaju štetu na zemlji koja je 300 metara udaljena od kuće, ali ni na puno bližoj; divlje svinje naime redovno zalaze i u okućnice i u dvorišta. Potvrđuje to i Milka Mlinarević, koja priča da joj divljač zimi provaljuje u kukuruzanu, pa izjede kukuruz. A njime se hrane krmače dok othranjuju prasad, od čije prodaje Milka podebljava mizernih 1100 kuna porodične penzije. Živi s kćeri koja ima poteškoća u razvoju, za što Milka krivi rat. Usprkos ratu i razvojnim poteškoćama, završila je školu za pomoćnu kuvaricu i prije koju godinu radila kao gerontodomaćica u selu.

Puno je kuća u Gređanima dano na prodaju. No premda se krov nad glavom sa svim priključcima i njivom može dobiti već za četiri-pet hiljada evra, zainteresovanih nema.

Imamo problema i s čagljevima koje su lovci doveli u lovišta kao strvinare, ali su se jako namnožili. Lovci posvuda bacaju životinjske ostatke, pa su te strvinare navukli i u samo selo – govori Stojan Skopljak

– Skuplje ti dođe izgraditi kokošinjac nego što košta cijela kuća. Dvojica mojih sinova žive u Srbiji i bojim se da će, kada nas više ne bude, selo potpuno izumrijeti – kaže Mićo Čalić.

Dušan Nogić, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Brodsko-posavske županije, kaže da kuće bez zemlje u tom kraju ne znače ništa, jer se tamošnji ljudi odvajkada bave isključivo poljoprivredom, a nekada su od toga i dobro živjeli. Lovište je pak dano u zakup onima koji se bave lovom kao slobodnom aktivnošću i od toga ostvaruju korist, a domaćim ljudima, kojima divljač nanosi znatnu štetu, oduzeta je osnovna mogućnost zarađivanja i ostvarivanja egzistencije. Favorizuju su dakle oni koji ne rade, a ne oni koji su nešto stvarali i od toga živjeli. To je razlog stalnim migracijama s ovih prostora, koje dovode u pitanje opstanak posavskih sela.

– Volio bih vidjeti nekoga iz Odsjeka za državna lovišta Ministarstva poljoprivrede tko bi obavio kontrolu nad ovim lovištem. Možda je i jesu obavili, ali valjda s primisli da je ionako riječ o pravoslavnim selima – kaže Nogić.

Domeće da se na županijskom području ne poštuje ni članak 22. Ustavnog zakona, kojim se predviđa zapošljavanje Srba u tijelima javne uprave razmjerno njihovoj zastupljenosti u lokalnom stanovništvu. A u Brodsko-posavskoj županiji živi 22 posto građana srpske nacionalnosti. Koliki je to problem na nivou cijele Hrvatske govori i to što ga je u svom izvještaju s kraja prošle godine ponovno apostrofirao UNHCR.

– Na području županije ta se odredba uopšte nije koristila. A opština Stara Gradiška takvih radnih mjesta i nema – kaže Nogić.

Premda smo debelo zašli u 21. vijek, stanovnici srpskih sela u Posavini i dalje nemaju pitke vode, unatoč tome što ju je lokalna vlast obećala dovesti: često se vide postavljene cijevi i hidranti, ali njima još ništa ne teče… Je li to kome u inat, pitaju se mještani i ostali dobronamjernici. Uslijed visokog nivoa podzemnih voda, ona bunarska je zamućena i žuta, pa se tretira samo kao tehnička a ne i pitka, po koju moraju sve do jednog izvora u Okučanima. Sada, uoči lokalnih izbora, misle da će opet pljuštati samo silna obećanja po tom za njih hroničnom tekućem pitanju, samo kako bi se prikupio i koji njihov glas.

– Čini mi se da je državnoj politici cilj ove ljude iseliti odavde. Za katolička sela istočno i jugoistočno od nas poduzete su neke dobre mjere: ona imaju vode, a zakupci su lovišta prisiljeni ograđivati sa šumske strane. Ovdje to nije napravljeno, pa je jasno da se drugačije tretiraju ovdašnji katolici, a drugačije pravoslavci – ističe Nogić.

Slavko Jagličić ogradio je dio svojega imanja električnom žicom koja nije opasna za ljude, ali je napon dovoljan da odvraća divlje životinje. Ta ga je investicija stajala dvije i pol hiljade kuna.

– Imamo problema i s čagljevima koje su lovci doveli u lovišta kao strvinare, ali su se jako namnožili. Lovci posvuda bacaju životinjske ostatke, pa su te strvinare navukli i u samo selo, na cestu – kaže nam Stojan Skopljak.

Do prije dvije godine držao je 400 svinja, a sada nema ništa – Zdravko Jelinek Foto: Jovica Drobnjak
Do prije dvije godine držao je 400 svinja, a sada nema ništa – Zdravko Jelinek Foto: Jovica Drobnjak

Uz sam autoput Zagreb – Beograd salaš je 55-godišnjeg Zdravka Jelineka, koji je svoje imanje ogradio s čak šest kilometara strujne žice; kaže da ne smije ni reći koliko ga je sve to koštalo. Uzgaja jedanaest ovaca, nekada je imao i 13 krava, a sada samo jednu. Tu su i dvije krmače, pa ponekad uspijeva prodati pokojeg praščića. Mljekara Petrovo Selo ostala mu je dužna 12 hiljada kuna. Pokazuje nam prazan svinjac, u kojem je do prije dvije godine držao čak 400 svinja.

– Radio sam tzv. uslužni tov za razne preduzetnike: oni mi dovezu svinje i hranu, a ja ih samo hranim. Godinu dana stariji brat otišao je lani s ćerkom u Irsku, jer u selu nije vidio budućnost. Ni ja više nemam za koga raditi. Nekada sam imao pet hiljada kuna mjesečno od tova, a sada nemam ništa – govori Zdravko, koji je etnički Čeh, katolik, a gotovo cijeli rat proveo je na svom salašu.

– Ovdje sam odrastao, živim cijeli život sa Srbima i po tome sam više Srbin nego Čeh. Za vrijeme Krajine ovdje nam je na katolički Božić priključena struja. Ja sam 1991. izbjegao u Bosnu jer mi je žena Bosanka i ondje sam bio do sredine oktobra 1991. Onda su me tamo Srbi počeli zapitkivati zašto se skrivam kod njih dok njihovi ljudi ratuju u Hrvatskoj. Poslije, kada sam se vratio u selo, jedan me hrvatski vojnik pitao zašto za vrijeme rata nisam bio s njima. Niste me ni zvali, odgovorio sam mu. Sada sam za neke veći Srbin od bilo koga ovdje, jer sam ostao sa svojima.

Pa kome onda ja pripadam? – ironično nas je zapitao.

Kako bi preživio, prisiljen je raditi sezonske poslove u šumariji. Dnevnica za čišćenje šume iznosi 150 kuna bruto.

– Bavim se i krečenjem, priučeni sam soboslikar, a kopam i septičke jame. Odsjekao bih si ruke da mi netko daje 800 kuna socijale mjesečno. Dok je mojih zdravih ruku, radit ću bilo što. Inače, tu mi je i sin, ali ni on ne namjerava dugo ostati, polaže za vozača kamiona – kaže Zdravko.

Milorad Knežević: Testerišem drvce po drvce, to me smiruje Foto: Jovica Drobnjak
Milorad Knežević: Testerišem drvce po drvce, to me smiruje Foto: Jovica Drobnjak

Ništa bolje nije ni u obližnjem selu Čovcu u opštini Okučani. Ondje živi tek pedesetak starijih stanovnika. Sumorno sivilo nadvija se nad rijetke obnovljene krovove, a puno se kuća i ovdje prodaje. Kapiju svog dvorišta otvara nam Milorad Knežević, bivši vinkovački student i diplomirani inženjer agronomije, koji je nekada radio u novogradiškom PIK-u. Uz kuću mu poslagano na hiljade tankih drvaca, zamalo na milimetar identično ispiljenih.

– Krčim polako svoj dio šume, pa testerišem drvce po drvce, to me smiruje. Imao sam i auto i traktor, a sada imam bicikl i ručnu kopačicu – pokazuje nam svoju sadašnju tehniku.

Kao agronom bio je posvećen svom poslu, pa se nije dospio oženiti. Danas i da hoće, više nema s kime, a samoća mu možda i najteže pada. Uskoro će u starosnu penziju, koja bi mogla iznositi stotinjak evra… Na ekološkoj bazi uzgaja crveni i bijeli luk, papriku, krompir i neke druge povrtnice. Svoje proizvode prodaje na četiri kilometra udaljenoj okučanskoj pijaci.

– Danas je prodaja bila solidna – kaže nam tihim glasom.

Ponekad mu netko uzore veći i zahtjevniji komad zemlje, pa on tu dobrotu uzvrati istovarivanjem kukuruza i žita.

U mnogim selima tog dijela zapadne Slavonije ponavlja se slična slika: obični ljudi, starosjedioci žuljevitih ruku, ostarjeli i onemoćali i od godina i od životnih nedaća, trpe svoju svakodnevnu muku, ponajviše željni kakve tople ljudske riječi i prijateljskog pozdrava…

Autor: Dragan Grozdanić

Izvor: PORTAL NOVOSTI

Vezane vijesti:

Željko Obradović: Željeli smo zaštititi svoj narod …

Bolje robija nego dug | Jadovno 1941.

Tri vijeka Slavkove pletare | Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: