Jovo Šarović

Prijedor, Aerodromsko naselje

Svjedoči:

Rođen sam 7. januara 1937. godine u okolini Foče. Od 1941. godine Foča je bila intere­sna zona Italije. Međutim, dok su se vodili pre­govori o podjeli ovog dijela BiH, NDH je sma­trala da Bosna do rijeke Drine pripada njoj. Hrvatske vojne jedinice su došle u istočnu Bo­snu, tj. u Foču i izvršili kupljenje Srba iz Foče i odvozili ih vagonima u Hrvatsku.

U jednom od vozova bio sam i ja. Sje­ćam se stanice u Foči: vrisak i jauk onih koji ostaju. Ja kao dijete sa četiri godine bio sam pre­plašen, zbunjen. Nijemo sam sve to posma­trao iz voza. To nije bio običan voz, to je bio voz sa vagonima za prevoz stoke. Prva naša sta­nica gdje smo izašli bio je Alipašin Most. Sme­šteni smo u neku baraku. Iz tog objekta ni­smo smeli izaći. Grupa u kojoj sam bio, smje­štena je u jednu veću prostoriju po kojoj je bila slama. Hrana je bila čorbasta, slaba, nedovoljna. Jelo je više djece iz jedne zdjele. Ne sjećam se koliko vremena sam tu proveo prije nego što smo transportovani u Hrvatsku. Dosta vremena, pod vrlo teškim uslovima, proveli smo u vago­nima. Tu smo spavali, jeli i vršili nuždu. Iz vagona nisu nas puštali napolje. Znam da smo odvezeni u Zagreb. Smješteni smo bili u barake. Pričalo se da nas hrane ljudskim mesom.

Kasnije smo prebačeni u Jastrebarsko i u još neka mjesta u Hrvatskoj za koja ne znam i ne mogu da se sjetim naziva. Uvijek se sjećam istih uslova: slabe hrane, ležanja na slami, bez ikakvih higijenskih uslova. Znam da su dogonili sve više djece, a starije su transportovali u neke druge logore.

Sjećam se, možda je to bio početak 1944. godine, prebacili su djecu staru do deset godina u Suhopolje kod Virovitice. Kasnije sam doznao da su iz više logora za djecu kupili jaču djecu koja su mogla da izdrže sve nedaće i surovosti u teškim uslovima, da bi od nas napravili svoj novi naraštaj. Moram napomenuti da su nas dje­cu stalno premještali. Čini mi se da sam više vremena proveo u stočnim vagonima nego u za­tvorenim stambenim objektima. U tim uslovi­ma život je bio očajan. Zatvoreni u vagonima, na izmrvljenoj slami vršili smo nuždu. Bili smo bez vode, pa smo umjesto vode pili mokraću iz nekih konzervi, misleći da je voda. Bilo nas je dosta bolesne djece, iscrpljenih, zatvorenih očiju i otvorenih usta. Kasnije su odraslija djeca pri­čala da su takva djeca pomrla. Nemajući nimalo sažaljenja prema njima, samo sam ih tupo po­smatrao, bez imalo žaljenja, kao da je to no­rmalna pojava. Iz stočnih vagona prebacivali su nas u neke barake. Po stotinu djece je bilo unu­tra. Barake su bile dosta loše i smrdile su na prethodnike, mada i mi nismo bili ništa čistiji od njih. Harale su razne bolesti: dizenterija, ospi­ce… umiralo se masovno. Znam da je često bio odabir zdravije i jače djece kad su nas izdvajali od bolesnih i dali nam nešto bolje uslove. Ako ništa, bili smo pod nadzorom časnih sestara, ma­da su nas one tukle i nisu bile dobre prema nama, ali je to, ipak, bilo bolje rješenje.

Obično, djeca koja bi se razboljela, stala bi u ćošak hodnika, šćućurena i pognute glave. Mi smo prolazili pored njih kao da se to nas ništa ne tiče. Oni koji bi ozdravili, još dugo su trljali nos o rukave umjesto maramice tako da bi se na rukama napravila kora od izlučevina od prehlade. Niko nas nije pitao za zdravlje, a od straha nismo smjeli da se žalimo.

Tek danas, kada ramišljam o događajima iz mog ranog djetinjstva, uhvati me poseban strah – šta mi se sve desilo i šta mi se još moglo de­si­ti, a da nisam bio u mogućnosti da bilo šta učinim.

Sjećam se, kao kroz maglu, života u lo­goru. Prvo su odvojili djecu od roditelja, tj. od sta­rijih, pa bolesnu djecu, djecu sa manom i slično. To smo mi djeca koja smo ostavljena za kasniji odabir, posmatrali, kao da se radi o ne­koj drugoj djeci, a ne o nama. U sjećanju su mi ostali česti transporti, vagoni sa prostrtom sla­mom iz kojih nismo smjeli izlaziti. U njima smo jeli, spavali i nuždu vršili.

U Suhopolju dobili smo prvi put pristojniji smještaj. Prvi put smo dobili krevet za spavanje, stolove sa kojih smo jeli, te poseban tanjir i ka­šiku. Tu smo u crkvi prekršteni u katoličku vjeru i dobili časne sestre za vaspitačice. Mi smo bili smješteni na jednom brežuljku. Prije toga smo bili u objektu neke vlastele. Okolo objekta bile su livada i šuma. Bili smo vrlo oskudno obuče­ni, a bio je veliki snijeg. Na sebi sam imao ko­šuljicu, neki kaputić i kratke pantalonice. Bio sam bos. Neko nas je rasporedio po mađarskim kućama. Naviknuti da živimo u strahu, gledao sam domaćina, pa ako vidim da se smeši, ose­ćao sam se sigurniji, a ako se ne smeši, sklonio bih se negdje u ćošak i čekao šta će biti. Od domaćina sam dobio drvene klompe u koje sam stavio malo slame i mi, djeca, izlazili bismo iz kuće na ulicu gdje bi se osećali komotnije u društvu svojih vršnjaka. Klompe su nam služile kao skije, pa smo se niz cestu znali spuštati ne mareći za hladnoću.

Iz ovog mjesta (ne znam kako se zvalo), prebačen sam u Suboticu i smješten kod subo­tičkog pozorišta zajedno sa nekim ranjenim vojni­cima. Iz Subotice sam prebačen u Paćin, jedno malo mjesto na putu za Novi Sad. Nas sto­tinjak djece su smestili u seoski dom ili veće kuće. U selu su napravili proglas za selenje dje­ce, tj. ko želi da na privremeni smještaj uzme djecu do otvaranja dječjeg doma.

Iz Paćina smo kasnije prebačeni u Osijek gdje su nas podijelili po grupama. Ja sam sa trojicom dječaka i petnaestak djevojčica smje­šten kod časnih sestara, da bi, poslije izvjesnog vremena sva djeca bila smještena u dom za ratnu siročad koji se nalazio kod željezničke sta­ni­ce. U Osijeku sam pošao u prvi razred osno­vne škole.

Godine 1946. ponovo sam prebačen u Suho­polje. Tada je došla naredba da se ide u svoju republiku. Nisam znao o čemu se radi, a neko je rekao da u Bosni ima pure i mlijeka, a ja sam se prijavio da sam iz Bosne. Do tada nisam znao ni odakle sam, ni čiji sam, ni kako mi se roditelji zovu. Nisam znao da li mi je ovo pravo ime i prezime. Kada su me pokrstili, dali su mi ime Ivica, a prezime Tarović. Oni koji su rekli da su iz Bosne, upućeni su u Sarajevo. Ja sam iz Sarajeva prebačen u Kiseljak gdje sam završio četiri razreda osnovne škole. Po završe­tku osnovne škole prešao sam u Kakanj 1949. godine u nižu realnu gimnaziju. U Kaknju smo se prvi put sreli sa djecom, ratnom siročadi iz okolnih mjesta. Oni su bili smješteni s nama. Su­botom su odlazili kod svojih rođaka. Prvi put čujemo riječi „otac“ i „majka“ i saznajemo šta te riječi znače. Mnogi od nas nismo znali odakle smo i čiji smo, bez imena oca i majke na do­ku­mentima, a neki od nas ni kako nam je pravo ime i prezime. Sjećam se da smo dovedeni u dom a da nismo znali kako se zovemo pa smo sami sebi davali imena. Tako sam se i ja pitao odakle sam, kako mi se zovu roditelji, kako se, zapravo, zovem. U našim dječijim razgovorima izmišljali smo mjesta odakle smo i kako nam se zovu roditelji. Napisao sam više pisama da mi se otac zove Predrag, majka Mara i da mi odgo­vore ima li porodica sa tim imenom u tim mjestima gdje sam slao pisma. Pisao sam u No­vi Sad, Banju Luku, Foču, Doboj… da bi nakon izvjesnog vremena dobio odgovor iz Foče i sa­znao da mi se majka zove Milica, otac Perko i da sam u transportu odvezen iz Foče. Mislili su da nisam živ.

Za vrijeme školskog raspusta 1951. godine otišao sam u Foču i tamo pronašao preudatu majku. Iste godine upućen sam u đački dom u Foči, gdje sam nastavio školovanje. Školskog ra­spusta 1952. godine upravnik doma mi je rekao da ne mogu ostati u domu preko raspusta, da imam preudatu majku i da idem kod nje. Iz Fo­če uputio sam se u zgradu Predsjedništva BiH, i po uputi milicionera pronašao ministarstvo za ratnu siročad. Stigao sam kod drugarice Zore (zaboravio sam joj prezime) koja me primila. Objasnio sam joj moj životni put. Smjestila me u dom za ratnu siročad u Sarajevu. Rekla mi je da će sutra sa mnom razgovarati. Došao sam kod nje. Vjerovatno, povjerovavši u moju priču, više nije htjela da razgovara o mom slučaju, ali je sa dosta ljubaznosti počela da me ubjeđuje da me ona usvoji, da ona nema djece i da bi meni bilo dobro kod nje. Nisam na to mogao da pristanem iz dva razloga. Prvo, što sam na­vikao da živim sa djecom, i drugo, što nisam mogao da pristanem da živim sa starijim ne­poznatim osobama. Kada je drugarica Zora vi­djela da ne pristajem, uputila me na železničku stanicu. Tu sam dobio kartu za Foču.

U opštini Foča su me pitali da li želim da idem u gimanziju ili na zanat. Odlučio sam se za zanat. Iste godine u septembru dobio sam kartu za Zenicu. Rečeno mi je da se javim upravniku doma. U Zenici, iako je bilo dosta pro­blema sa đacima iz drugih opština koje su morale da plate školarinu za tu djecu, mene niko nije ometao do završetka školovanja.

O mojoj dotadašnjoj biografiji nisam govo­rio, jer su vlasti Titove Jugoslavije zabranjivale pominjanje logora u NDH. Sjećam se mog pri­jema u Komunističku partiju kada sam napisao biografiju u kojoj sam spomenuo boravak u lo­goru. Čovjek iz sekreterijata zadužen za moj pri­jem mi je rekao da nigdje ne spominjem lo­go­re u Hrvatskoj i da je to tabu tema.

Međutim, 1988. godine neki funkcioner iz Hrvatske pričao je na ovu temu o žrtvama djece u logorima i pričao o patnjama koje su podni­jeli. Djeca su bile najveće žrtve rata. Nisu se mo­gla boriti niti su mogli pobjeći. Bili su izlo­ženi na milost i nemilost neprijateljima, te da bi se, rekao je on, toj djeci koja su bila u logo­rima, trebalo da prizna radni staž za vrijeme provedeno u logorima. Kakav cinizam!

<Rade Gavrilović                                                       Sadržaj                                                      Svetozar Rubin>