fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Jedna zabeleška iz ruskog zarobljeništva

Memoari jednog vojnika
Memoari jednog vojnika

„Čim sam skinuo civilno odelo osetio sam da postajem obično oruđe u rukama Austrougarske”, napisao je u svojim memoarima Svetislav Sveta Radulović, sin protojereja pančevačkog Dušana Radulovića i majke Jelene Bikar, neposredno pred neizvestan i dug ratni put, sve do Sibira. Ta priča počinje avgusta 1915. godine, kad Svetislav dobija poziv za vojsku. Biva raspoređen u Bečkerek, u 29. regimentu, a otuda je posle dvonedeljne obuke trebalo krenuti na istok.

„Na železničkoj stanici oko mene svakog je neko ispraćao, a mene baš niko. Snagu su mi jedino davale očeve reči pri našem poslednjem susretu: ’Sine, uzdaj se u Boga, jer je on stalno sa nama’, koje je zamenilo kloparanje furgona na putu za Ruski front.

Pričalo se da su Rusi ozbiljno zašli u neprijateljsku pozadinu, a mladi Pančevac, posle kilometara i kilometara, samo se nadao da će se oni odjednom i pojaviti da ih pokupe. Tako i bi. Kad pređoše Karpate, pa peške, loše obučeni i natovareni svakojakom opremom, na ivici snaga i već bolesni, ugledaše Ruse, koji sprovode mlađariju od vojnika iza ruske streljačke linije.

„Na moje veliko iznenađenje, tu sam zatekao oko 600 naših ljudi, mahom Srba. Sve to desilo se u 8 ujutru, tačno u vreme kada je trebalo da preuzmem paket od mojih. No, na paket sam skoro i zaboravio, mnogo više radujući se ovom zarobljavanju. Hvala bogu, veli, Svetislav, dovde dospeh živ i prav i reših se Austrougarske monarhije.”

No, nju zameni zarobljeništvo… marševi kroz rusku zemlju i peške prevaljenih 600 vrsta (oko 780 kilometra) do Kijeva. Kad stigoše do šina, junak ove priče uspeva da zarobljenički transport za Taškent zameni oficirskim. Sve je izgledalo da će biti bolje. Vagoni su bili širi, grejanje odlično, zidovi od duplih dasaka, u sredini gvozdena furuna sa sulundarom i otvorom na krovu, a zima bivala sve jača.

„Jedno jutro, na veliko iznenađenje i još veće razočaranje, shvatih da su naši vagoni odbačeni na drugi kolosek i prikačeni za neku nepoznatu kompoziciju. Oficiri su te noći otišli u Turkestan, a ja osta u furgonu prikačenom vozu za Sibir!”, beleži Svetislav i tu prvi put ozbiljno poče da sumnja da će se živ vratiti kući.

„Temperatura je bila ­40. Od zime nisam mogao da spavam, a ni da mislim. Nikad u životu takvu hladnoću nisam osetio, a još nas je čekala Sibirska pustara…” Tako, klackajući kroz rusku zimu, stigoše u Omsk, a tamo ih dočekaše barake i žica – zarobljenički logor i njegovi stari „stanari”.

„Mora da sam izgledao kao čudovište, obrastao u bradu, jer se nisam brijao od Austrougarske. A onda među prisutnima spazih jedno poznato lice, lepo uglađeno i čisto i nekako poznato. Još kada reče da je i on Srbin, odmah ga oslovih. ’Jesi li to ti, Pero?’ Ušima jedva da sam poverovao, kad čuh odgovor. Da, to zaista beše Pera Doktorović, moj Pančevac. Izljubismo se i on me odvede u ’baraku Slovena’, pravoslavnih u kojoj je po ruskom vojničkom običaju održavana stroga disciplina i red, kao u redovnoj vojci…”

Tako dvojicu Pančevaca, hiljade kilometara od kuće, spojiše zarobljeništvo i ruska zima u Sibiru, stoji zapisano među koricama knjige sećanja Svetislava Svete Radulovića iz Prvog svetskog rata „Memoari jednog vojnika”.

Autor: Olga Janković

Izvor: POLITIKA, subota 18 jun 2016., str. 13

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: