Javna tribina: Sjećanja na 10. april 1941. godine

Petak, 5. maj 2017. godine u 20 časova

Kulturni centar Banski Dvor, Banja Luka

JAVNA TRIBINA

Organizator: UG „Savjest“ Banja Luka

Tribina se organizuje povodom

1. Sjećanja na 10. april 1941 godine, dana ustoličenja Nezavisne Države Hrvatske u kojoj je obavljano državno istrebljivanje Srba, Jevreja i Cigana do sloma te Države 1945. godine.

2. (Pod)sjećanja na 72 godišnju našu srpsku nečast zbog nesahrnjivanja više stotina hiljada ubijenih i zatrpanih na znanim mjestima smaknuća u i oko Jasenovca.

U svjetlu naznačene teme u naznačeno vrijeme i mjestu, ovo Udruženje pokušaće inicijalno i pojmovno, makar prisutnima na Tribini iznijeti svoje mišljenje koje izvire i zasniva se na jednostavnoj činjenici da: navršilo se 72 godine od gašenja Nezavisne Države Hrvatske (koja nikad nije potpisala zvanično kapitulaciju) i Koncentracionog (Sabirnog) logora  Jasenovac u i oko kojeg je danima i godinama od 1941. do 1945. utamanjivano više stotina hiljada Srba koji i danas u jamama, položajem i redoslijedom kako su maljevima u potiljak, ređe, jer bilo je teže, klani i kuršumima dokrajčivani, poubijani, padajući jedni za drugim i preko drugih čineći gomile  u stotinama u istoj jami zatrpavani istog dana, i prošlo je 75 godina, a oni u ostacima neistrulog od svojih tijela leže

n   e   s   a   h   r   a   nj   e   n   i

u više stotina i danas jasno vidljivih jama najsličnijih malo ulegnutim gredicama ogromnih razmjera ra(za)sutih hektarima i hektarima vlažna i plavna tla uz obe strane rijeke Save nizvodno od Jasenovca u današnjoj Republici Hrvatskoj, nezavisnoj od istrebljenih, i Entitetu Republika Srpska BiH, odsutna od primisli do česta prezira i neprijateljska stava pri pominjanju ovog problema i običnim ljudima a pogotovu nosiocima vlasti, da se u Gradini (i Jasenovcu), prvo moraju sahraniti na tom mjestu poubijani i zatrpani pa tek onda graditi spomenik, kojim Vlasti  sebi u slavu odavno i jedino žele se zakititi, i pri tom, kao proteklih 75 godina, debelo plaćajući podobne, izvještene i odabrane za zatamnjivanje i odgađanje saznanja do zaborava svih zala, koja su se događala Srpskom narodu u Jasenovcu i širom Nezavisne Države Hrvatske od 1941 do 1945 godine.

Na tribini će govoriti:

1. Radovan Piljak, književnik, autor knjige „Jasenovac tvornica užasa“, koji će kazivati stihove

i svoje poeme: „Grad bijelih anđela“,

2. Dušan J. Bastašić, predsjednik udruženja „Jadovno 1941.“ iz Banja Luke

Pred kraj II svjetskog rata, ono što vlasti Nezavisne Države Hrvatske zbog obima zahvata i raspoloživa ljudstva nisu stigle i mogle da unište i uklone kao dokaze svojih zločina, komunističkoj vlasti nije se otelo.

Totalno i temeljno do poslednje cigle, zatrt je Koncentracioni (Sabirni) logor Jasenovac, da bi bio usađen veliki betonski cvijet kao ogledalo i spomenički simbol sreće više stotina hiljada sabranih i ubijenih.

Srbima kao najbrojnijem i najzaslužnijem narodu za ponovno stvorenu Jugoslaviju određena je i dodjeljena obaveza čuvanja bratstva i jedinstva kao zjenice oka svog, i tu nije bilo mjesta za stradanje Srpkog naroda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Sva poratna briga naše braće Hrvata svela se na odmjereno i bezrezervno podupiranje svoje i volje vođe najdražeg sina naših naroda i narodnosti, i oni sačuvani od odgovornosti, ojačani, i nakon njegove smrti, nastavljaju gdje su stali 1945. godine.

Mi tražimo i očekujemo da se za učinjeno odgovara, bilo kad, i Hrvatskom narodu neka bude prosto u njihovoj, a nikako na prisvojenoj zemlji, otetoj imovini i na kostima onih koje su znano utamanili, a koje smo i  mi na našu žalost i sramotu u svoj svojoj smetenosti i poremećenosti, godinama nakon drugog svjetskog rata i umiru dopustili da ostanu u jamama nad kojim su poubijani, ne sahranjeni, i mi danas ne rijetko imamo zastrašujuću situaciju u kojoj se mnogi od nas odričemo se naših bližih predaka koji su skončali u NDH.

Problem leži i među nama i u nama i u činjenici da su mnogi, kao naši učitelji upravo na kostima mučenika živjeli godinama i kako vidimo,  oni se svoje uloge, razumljivo, teško odriču.

U knjizi V.Kazamirovića „NDH u svetlu Nemačkih dokumenata i dnevnika Gleza Fon Horstenau 1941-1944“ na strani 126, drugog novembra 1942 godine, zabilježeno je:

„Kad sam, međutim, posle nekoliko dana, zbog jednog drugog slučaja, izišao na teren, mogao sam da vidim na glavnoj želežničkoj stanici u Sisku kako se kreću bez nekog reda, tamo i ovamo, teretni vagoni kroz čije su okovane prozore provirivale danima neuhranjene žene sa decom. Sve žrtve divnog ustaškog režima.

Još se moj bes ne beše sasvim ni stišao zbog Bjelovara, kad sam saznao da su ustaški zločinci iz logora Jasenovac (mesto strave) upali u tri sela na Savi, koja su pred kraj godine (1941.) prešla u katoličku veru. Na moju telefonsku intervenciju poglavnik je obećao da će preduzeti odgovarajuće mere.

Ali, samo dva dana potom, javio mi je moj hrvatski prijatelj  da je došlo do novog napada na ova nesrećna sela. Rešen na sve, požurio sam se do šefa države i izjavio mu da ću lično da posetim tako strašno mi opisani logor u Sisku, a osim toga i sela na Savi. Zahtevao sam da sa mnom pođu i ustaški funkcioneri. Pavelić mi je dodelio jednog državnog sekretara (Šajića, pr.a) i svog krilnog ađutanta – ustašu (Lisaka, pr.a).

Osim mene i njih, na putu su još krenuli Mecger, garnizonski štabski lekar i nekoliko službenika nemačkog ureda za rad u Zagrebu.

U Sisku sam doživeo već opisanu scenu na železničkoj stanici. Lekara sam poslao da pogleda vagone izbliza. Sam nisam prišao nijednom vagonu.

Posle svega smo se uputili u koncentracioni logor koji je bio smešten u jednoj fabrici.

Užasna slika. Malo muškaraca, mnogo žena i dece slabo odevene, kojima je postelja bila hladni kamen. Goli kosturi…Komandant logora-dripac. Ignorisao sam ga. Svojoj ustaškoj pratnji sam rekao: ‘Kad čovek ovo vidi, on može samo da pljune…samo da pljune, moja gospodo!’

I najstrašnije: u jednoj prostoriji, duž zida, na retko nabacanoj slami, svakako zbog moje ‘inspekcije’, oko pedesetoro gole dece, delom već mrtve, delom na izdisaju! Ne treba zaboraviti da su koncentracione logore pronašli Britanci u Burskom ratu. Ali ova staništa groze u Hrvatskoj, pod poglavnikom koga smo ustoličili, vrhunac su užasa. Najgore, međutim, treba da je u Jasenovcu, u koji običan smrtnik ne sme ni da priviri…

Predsjednik Udruženja

Savo Bojić