Jasenovački krematorijum

Datum objave: nedelja, 4 novembra, 2018
Objavljeno u Jasenovac
Veličina slova: A- A+

Apstrakt: Najveći jasenovački logor nosio je naziv logor 3 Ciglana. Ime je dobio po postojećoj fabrici za izradu cigle i crepova. Sama ciglana, osim što je proizvodila pomenute proizvode, u jednom periodu logora se navodi i kao stratište.

Foo: Srbi u Bih

U pojedinim izjavama logoraša, kao i kasnijim memoarskim djelima, ova fabrika se pominje i kao mjesto gdje su ustaše vršile kremiranje ubijenih logoraša, pa čak i kao mjesto gdje su žrtve žive spaljivane. Autor je odlučio da u ovom radu analizira postojeće izvore kao i memoaristiku i literaturu u kojoj se spominje kremiranje tijela kao i spaljivanje živih ljudi.

Iako preživjeli logoraši spominju i gradnju krematorijuma u selu Donja Gradina, zbog činjenice da on nije stavljen u funkciju, nije razmatran u ovom radu.

Uvod

Jasenovačka ciglana u vlasništvu srpske porodice Bačić započela je rad najkasnije 1924, kada se spominje u knjizi Industrija Hrvatske i Slavonije.[1] Cigla je pečena u kružnoj Hofmanovoj (Hoffman) peći, koja su tada smatrana modernom tehnologijom u proizvodnji cigle.

Ove peći su, zavisno od veličine, mogle imati 10, 12, 16, 18 ili čak i više komora smještenih oko zajedničkog dimnog kanala, u kojima se uz pomoć vrelog vazduha vršila termička obrada cigle. Kao gorivo upotrebljavano je drvo ili ugalj.

Zovu se još i kontinualne jer rade neprekidno.[2] Predmeti su nepokretni, smješteni u komorama, a vatra se prebacuje iz jedne komore u drugu tako da imamo uvijek komore s najvišom temperaturom, komore koje se hlade i komore koje se prazne, pune i podgrijavaju. U komorama koje su najtoplije temperatura je od 900 do 1.080 °C.[3]

Ciglana u Jasenovcu bila je jednospratnica sa dva dimnjaka pokrivena krovom. Na osnovu fotografija nastalih nakon završetka Drugog svjetskog rata možemo zaključiti da je kružna peć bila srednje veličine sa 16 komora.[4]

Nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske, u slavonskom selu Jasenovac, na prostoru gdje se nalazila ciglana, ustaše su osnovali logor koji je nazvan logor III Ciglana. Zgrada ciglane se u jednom periodu logora navodi i kao stratište tj. mjesto gdje su kremirani ostaci žrtava ali prema nekim sjećanjima i mjesto gdje su spaljivani živi ljudi.

Logoraši su ovaj krematorijum nazvali Pićilijeva peć po njenom tvorcu. Dominik Hinko Pićili (Piccili) rođen je u Slavonskoj Požegi. Kao građevinski inženjer nekoliko puta je u svojstvu savjetnika Maksa Luburića posjećivao logor.

Početkom 1942. došao je u Jasenovac i ubrzo postao zapovjednik radne službe logora.[5] Osim po krematorijumu, ostao je upamćen po nezaobilaznom željeznom biču kojim je sadistički tukao zatočenike.[6] Od kraja septembra 1944. do posljednjeg dana postojanja logora bio je upravnik logora u činu ustaškog pukovnika.

Na kraju rata povlači se prema Austriji, gdje mu se izgubio svaki trag.[7] Jedna od tačaka optužnice koja je nakon rata protiv njega podignuta jeste likvidacija neutvrđenog broja muškaraca, žena i djece spaljivanjem u peći u periodu februar–maj 1942.[8]

Krematorijum u literaturi

U literaturi o logoru Jasenovac Pićilijeva peć se najčešće pominje usputno, kao fenomen koji je neko vrijeme postojao u logoru ali niko se nije ozbiljnije bavio ovim pitanjem.

Pojedini autori uglavnom citiraju logoraše koji su preživjeli logor, a istu pominju u svojim izjavama. Ti citati su u odnosu jedan naspram drugog često isključujući. Ovdje će se pomenuti dio literature koji pokazuje dosadašnji model pisanja o krematorijumu.

Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, opisujući logor, navodi da se u blizini kružne peći za pečenje cigle nalazila posebna peć za spaljivanje ljudi, koja je radila tri mjeseca.[9] U posebnom poglavlju, koje se zove „Spaljivanje zatočenika“, tvrdi se da je peć sagrađena po uzoru na nacističke gospodare.

Poslom izgradnje je rukovodio inž. Pićili, koji je zbog zaštite tajnosti naredio da se ubiju svi logoraši koji su učestvovali u izgradnji krematorijuma.

Za vrijeme postojanja krematorijuma u njemu su ubijeni žene i djeca iz logora u Staroj Gradišci ali i stari logoraši koji su ubijani u manjem broju. Komisija navodi da samo jedan logoraš, Branko Balija, od onih koji su svjedočili o spaljivanju, navodi da su živi ljudi ubacivani u peć.[10]

Mirko Peršen u knjizi Ustaški logori piše kako pojedini govore o postojanju peći za spaljivanje žrtava ali da nema vjerodostojnih podataka o tome. Tu donosi citat Dragana Rolera (Roller), koji je u logor doveden 18. februara 1942. Peršen u svojoj knjizi nema naučni aparat pa nam je nepoznato odakle je preuzeo Rolerovu izjavu u kojoj se navodi da je dio logora zbog poplave bio iseljen u Staru Gradišku.

Prije odlaska za Staru Gradišku u logoru se osjećao smrad koji je dolazio iz keramičke peći. Objasnio je i da je keramička peć podešena za krematorijum jer se zbog poplave nije moglo ubijati na glavnom stratištu u Donjoj Gradini.

Kada se vratio u logor Ciglana 1944. njemu su drugi logoraši pričali kako je bilo pokušaja spaljivanja ali je peć bila primitivna pa se smrad osjećao u samom Jasenovcu i okolnim selima. Roler smatra i da je peć bila mala dok je u samoj peći ciglane tehnološki bilo nemoguće istovremeno paliti ljude i ciglu pa se prestalo s tom praksom.[11]

Bivši jasenovački logoraš Šimo Klaić odbacuje tvrdnje da se spaljivanje dogodilo u pećima ciglane, navodeći da je nepotrebno bilo šta dodavati i izmišljati o paklu Jasenovca. On posebno ističe da su izmišljene priče o pretvaranju ciglane u krematorijum.

Tvrdi da niko od preživjelih logoraša koji su radili na ciglani takve priče neće potvrditi jer je bilo nemoguće bacati leševe u peć ciglane. Međutim, u daljem tekstu svog sjećanja on ne odbacuje tvrdnje o spaljivanju već napominje da je u februaru ili martu bila velika smrtnost od bolesti, gladi, iznemoglosti, a zemlja smrznuta i teren je podvodan pa su ustaše došle na ideju da leševe spaljuju u keramičkoj peći koja se nalazila pored ciglane i čiji je dimnjak koristila. U peć je moglo stati do 30 leševa.[12]

„Pićilijev krematorijum“ naziv je poglavlja koje na deset strana donosi Milan Bulajić. Ono započinje s konstatacijom da su ustaše, po nacističkom uzoru, a zbog nemogućnosti da se kopaju grobnice usljed poplava, izgradili krematorijum.

Najveći dio ovog poglavlja čine već ranije objavljena sjećanja i svjedočenja bivših jasenovačkih logoraša koje autor donosi u kraćim ili dužim citatima.[13] Međutim, citirana sjećanja razlikuju se u opisu same peći, načina ubijanja i spaljivanja bez ikakvog autorovog komentara ili pokušaja da se bilo šta pobliže sazna o samom procesu.

Autorka dviju knjiga o Jasenovcu, Nataša Mataušić, pozivajući se na Zemaljsku komisiju Hrvatske, piše da se u blizini zgrade ciglane nalazila posebna peć za spaljivanje ljudi, koju su ustaše nakon tri mjeseca rada porušili.[14]

U svom drugom djelu o logoru Jasenovac donosi gotovo istu rečenicu, koju dopunjuje sa „peć bila je primitivna varijanta masovnih krematorija nacističke kulture ,a pokušaji spaljivanja leševa pokazali su se prilično neuspješnim. Nema nikakvih vjerodostojnih dokumenata koji bi potvrdili teze preuzete iz sjećanja nekih logoraša da je u njoj spaljeno preko desetak tisuća leševa, ali i živih zatočenika“.[15]

U knjizi Zašto Jasenovac, Marko Ručnov ima podnaslov pod nazivom „Spaljivanje logoraša“. Za krematorijum navodi da je bio u sklopu ringa[16] i njegovih dvadesetak kabina za sušenje cigle. Krematorijum je, po njemu, bila prostorija od dvanaest kvadratnih metara sa podom od željeznih rešetki ispod koje je bila druga prostorija u kojoj je vatra bila stalna.

Vatra se ložila drvima i koksom. Navodi da su u gornju prostoriju bacani mrtvi ali i živi zatočenici. Za te tvrdnje autor se ne poziva ni na kakve izvore ili literaturu dok se kod datiranja perioda u kojem je krematorijum radio poziva na bivše logoraše Egona Bergera, Ota Brejera (Breyer) i Milana Duzemlića.[17] Oni su naveli da je krematorijum spaljivao mrtve ali i žive logoraše u periodu od februara do kraja maja 1942.

Međutim, pouzdanost Milana Duzemlića kao izvora za ovu tvrdnju jako je upitna pošto isti nije u tom periodu boravio u logoru jer je logorisan 1943. Autor bez ikakvih argumenata navodi i da je krematorijum najvjerovatnije srušen na zahtjev Nijemaca krajem maja, smatrajući da je on i napravljen uz njihovu instrukciju. On zaključuje da, iako su ustaše vješto skrivale postojanje krematorijuma, vjetar je raznosio smrad pa je tajna otkrivena.[18]

Spaljivanje u Pićilijevoj peći kao jednom od načina ubijanja pominje i Antun Miletić. On piše da su i oni koji su pri ulasku u logor bili raspoređeni na rad kasnije bili ubijeni ili spaljeni u ciglani, tzv. „Pićilijevoj“ peći.[19] Miletić ništa pobliže nije rekao o samoj peći kao i načinu spaljivanja. Treba napomenuti da ni ova knjiga nema naučni aparat pa ne znamo odakle je Miletić crpio ovakve podatke.

Iako nije relevantna literatura, pomenućemo i knjigu revizionista Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata. Upravo jedno poglavlje njihove knjige nosi naslov „Picilijeva peć – 10 do 40 tisuća spaljenih!“. Autor[20] ovo poglavlje koristi da bi „raskrinkao“ trotomnu knjigu Antuna Miletića Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945. Dokumenta.

Ispod podnaslova se nalazi sljedeći tekst: „Da se pokaže koliko je ta tvrdnja apsurdna, dovoljno je samo citirati izjave svjedoka koji o njoj govore i iz kojih se vidi gdje je peć bila, kakva je bila, tko je spaljivao i na koji način. Miletićeva nesposobnost kritičke analize ima patološke razmjere; uporno iznosi tvrdnje koje su suprotne dokumentima“.[21] Mrkoci je zloupotrebio objavljene izjave izvlačeći iz konteksta samo ono što bi moglo potvrditi njegovu tezu o izmišljenoj podvali zvanoj krematorijum.

Tako kratko citira suprotstavljene dijelove izjava bivših logoraša o krematorijumu, navodeći čitaoca na željenu sliku da se zapravo radi o jednoj velikoj laži.[22]

Pregledom literature jasno možemo vidjeti da samo pitanje krematorijuma nije istraženo. Autori ga uglavnom ne negiraju ali o njemu i ne mogu nešto više reći. Njegov rad stavljaju u period februar–maj 1942. O pitanjima njegovog izgleda, načina spaljivanja i ubijanja uglavnom se, bez kritičkog pristupa, oslanjaju na sjećanja i izjave bivših logoraša koji su nam ujedno i jedini izvor po ovom pitanju. Autor smatra potpuno netačnom tvrdnju o krematorijumu nastalom po nacističkom modelu.

Osim što je nacističkim vojnicima bio zabranjen ulazak u logor, u prilog te tvrdnje stoji i činjenica da su i nacisti u tom periodu još uvijek eksperimentisali sa načinima uklanjanja tijela ubijenih. Tako su u prvim logorima smrti Belzec, Sobibor i Treblinka, nacisti tijela ubijenih bacali u velike masovne grobnice. U jesen 1942. u logorima Belzec i Sobibor započeli su sa spaljivanjem leševa, a u logoru Treblinka tek od 1943.[23]

Krematorijum u memoarima

Slična situacija je i po pitanju memoara preživjelih. Prvo objavljeno memoarsko djelo nekog od preživjelih jasenovačkih logoraša je ono Đorđa Miliše[24] iz 1945. On gradnju krematorijuma stavlja u početak 1942, a njegovo stavljanje u funkciju krajem februara iste godine.

Po njemu se kružna peć ciglane sastojala od 15 do 20 komora za sušenje cigle i velike ložionice sa 20 rupa kroz koje je prolazio topli vazduh za sušenje cigle. Krematorijum je locirao pored zgrade ciglane. To je bila prostorija veličine 3 h 4 m, s podom od željeznih rešetki. U prostoriji ispod ložio se koks i drva, a u gornju prostoriju su bacani mrtvi i živi. Početkom ljeta krematorijum je preuređen za sušenje cigle jer se u javnosti pročulo o spaljivanju.[25]

Svoje sjećanje na boravak u logoru napisao je i Drago Hadži Čolaković. Njegovi memoari su objavljeni 1948. i po pitanju krematorijuma se ne razlikuju mnogo u odnosu na izjavu koju je dao Komesarijatu za izbjeglice i preseljenike u Beogradu aprila 1942.[26] On navodi da je 24. februara, dva dana prije nego što će saznati da će biti pušten, osjetio smrad izgorjelog mesa i vidio gusti crni dim koji je izlazio iz dimnjaka ciglane.

Kada je u martu logor bio poplavljen, logoraši su iz nižih poplavljenih djelova odvedeni na ciglanu. Tu su odvojeni bolesni, koji su sutradan ubijeni, a njihova tijela su spaljena.[27] U poplavljenom logoru ostaje nekoliko stotina logoraša, dok su ostali 25. marta odvedeni u logor Stara Gradiška.

Grupa od 13 Srba koja treba biti puštena nakon nekoliko dana je ponovo vraćena u logor Ciglanu. Tu je Hadži Čolaković imao prilike da razgovara sa logorašem Slobodanom Mićićem koji je bio u unutrašnjoj upravi logora i koji je zbog toga bio upućen u mnoge tajne jasenovačkog logora. Od njega je saznao da ustaše žicom dave ljude iz pristiglih transporta a zatim tijela spaljuju, kao i da su 25. marta, kada su logoraši odvedeni u Staru Gradišku, iz suprotnog smjera dovedene 42 Srpkinje, od kojih je 22 zadavljene i spaljene. Nakon toga su policijskim kombijem (maricom) dovođene Jevrejke s djecom iz Đakova.[28]

Bivši jasenovački logoraš dr Nikola Nikolić u svojoj knjizi iz 1948. ima podnaslov „Termička sredstva ubijanja ljudi – spaljivanje živih ljudi“. Važno je napomenuti da je Nikolić u jasenovački logor III Ciglanu interniran u ljeto 1942, dakle u vrijeme kada se prestalo s praksom spaljivanja.

On navodi da je po projektu inž. Pićilija velika peć za pečenje cigle pregrađena u više peći koje su imale zajednički dimnjak. Dnevni kapacitet krematorijuma bio je 450–600 ljudi. Ustaše su svoje buduće žrtve držali do noći u „tunelu“[29] koji je bio prislonjen na ciglanu.

Tu su ubijani a potom su drugi logoraši[30] nosili tijela ili vozili vagonetima do krematorijuma tj. do njegovih željeznih vrata. Nikolić plastično opisuje i spaljivanje živih ljudi kao i probleme ustaša da svoje žrtve utjeraju u vatrenu buktinju. On navodi i dimenzije peći. One su velike i prostrane, veličine 3 x 4 x 3, ali slabo hermetički građene i ventilirane pa se smrad širio po okolini Jasenovca.[31]

U drugom izdanju Nikolićeve knjige iz 1975, pored gore navedenog, pojavljuje se i novi podnaslov „Krematorij–keramika“, u kojem stoji da je u januaru 1942. preuređena jedna peć ciglane za spaljivanje leševa. Kapacitet joj je bio 40 leševa. Logorašima je od strane ustaša bili rečeno da će peć služiti za pečenje glinenih rukotvorina koje će neki logoraši da izrađuju. Nikolić opisuje nekoliko pokušaja ustaša da žive ljude utjeraju u užarenu peć. Zbog otpora su odustali od toga pa su žrtve prvo ubili a tijela zatim predali grobarima koji su ih stavljali u peć koju bi potom potpaljivali.[32]

O krematorijumu piše i Egon Berger, koji je od prvog do posljednjeg dana postojanja proveo u logoru Jasenovac.[33] Hladnu zimu i nemogućnost da se kopaju grobnice navodi kao razlog za izgradnju krematorijuma. Logoraši koji su određeni da rade na izgradnji nisu imali kontakt sa ostalim logorašima. Krematorijum je locirao na sprat zgrade ciglane gdje se, po njemu, nalazila prostorija veličine oko 3 m², čije je dno sastavljeno od željeznih šipki. Donji dio prostorije se ložio a plamen je prolazio kroz šipke. Prve žrtve su bili oni logoraši koji su gradili krematorijum dok je kasnije u krematorijumu izvršena likvidacija žena i djece iz logora u Đakovu.[34]

Potpuno drugačije viđenje krematorijuma nalazimo u memoarima pod naslovom Sasječeno stablo Danonovih. Autor Cadik Danon piše kako je početkom aprila 1942. u toku noći osjetio miris mesa koji ga je posjetio na roštilj.[35] Ujutro je od drugih logoraša saznao da su ustaše žive ljude bacili u užarenu peć a da je on zapravo osjetio miris ljudskog mesa. On piše i o susretu sa jednim logorašem koji je uspio pobjeći iz krematorijuma. Mordehaj, koji je bio iz Sarajeva, tada mu je ispričao da je s grupom logoraša noću odveden na sprat ciglane. Morali su se skinuti a iz velikog otvora na podu je izbijala toplina užarene peći. Ustaše su dugačkom letvom gurale logoraše u užarenu peć. Mordehaj je uspio da se sakrije u ćošak koji nije bio osvijetljen i tako je uspio izaći.[36]

U zborniku sjećanja pod nazivom Sjećanje Jevreja na logor Jasenovac četvorica bivših jasenovačkih logoraša spominju krematorijum i spaljivanje. Navedeni opisi se razlikuju. Tako se u ovom zborniku navodi da je jednoga dana spaljeno nekoliko stotina djece[37], zatim da je zbog temperature od -30 °S grupa logoraša u želji da se ugrije ušla u jednu prostoriju ciglane koju su ustaše potom zazidali a nesrećnike spalili, što je kasnije postala praksa ustaša.[38] O krematorijumu se govori i u sjećanju Sada Koena Davka, koji početak spaljivanja tj. rada krematorijuma stavlja u proljeće 1942.

Po njemu su prve žrtve bili žene i djeca Đakova. Kasnije su stizali brojni željeznički transporti iz drugih logora. Žrtve su u vagonima čekale po nekoliko dana, nakon čega bi im se reklo da idu na kupanje i dezinfekciju u jedan objekat koji se nalazio pored ciglane.

Tu su ubijani udarcima malja u glavu, a zatim spaljeni. Neki su udarcem bili samo ošamućeni pa su tako živi bačeni u peć.[39] Albert Maestro u svom sjećanju iznosi dvije suprotne tvrdnje vezane za početak rada krematorijuma. Prvo spominje da je zbog vremena koje se proljepšalo došlo do izlijevanja Lonje i Save iz svojih korita, što je rezultiralo nemogućnošću kopanja grobnica oko logora.

U to vrijeme on stavlja i dolazak u logor inž. Pićilija, po čijim nacrtima je napravljena peć za spaljivanje. Zatim navodi da je rijeka Sava bila zaleđena pa nije bilo moguće u nju bacati leševe umrlih i ubijenih. O spaljivanju u peći saznao je od logoraša grobara koji su mrtve tokom noći odnosili do ciglane.[40]

Treba istaći sjećanje Ljubana Marjanovića objavljeno, u ediciji „Kozara u NOB-u“. Iako je Marjanović u logor Ciglana deportovan u ljeto 1942, dakle u periodu kada krematorijum, prema svim izjavama i sjećanjima, nije više postojao, on opisuje jedan događaj gdje su ustaše žive ljude tjerali i bacali u peć ciglane. Navodi da je gledao kako ustaše oko 200 logoraša utjeruju u otvore u pećima[41] i zaključuje da su živi ljudi bačeni u vatru.[42]

Koliko je Pićilijev krematorijum oblikovao sjećanja preživjelih svjedoči i ispovijest Nevenke Stanković, preživjelog djeteta logoraša sa Kozare, objavljeno u emisiji „Život priča“ na Prvoj TV 11. 4. 2018. Prema njenom svjedočenju, ustaše su u ljeto 1942. bacale živu djecu u peć, a sedmogodišnja Nevenka je preživjela jer je ustaša koji je nju bacio promašio vrata peći.[43]

Ono što je na prvi pogled uočljivo je da mnogi bivši logoraši, iako nisu bili u logoru III Ciglana u periodu kada se govori o radu krematorijuma, u svojim sjećanjima opisuju peć i način na koji su ustaše ubijali i spaljivali tijela ali i žive ljude. Otuda i dolazi toliko različitih opisa.

Činjenica je da se za vrijeme postojanja logora kao i nakon završetka rata među logorašima i preživjelima govorilo o spaljivanju, pa su najvjerovatnije priče o krematorijumu postale sastavni dio sjećanja koje su pojedini unijeli u svoje memoare.

Izvori o krematorijumu

Do danas nije poznat ni jedan ustaški dokumenat koji bi direktno svjedočio o spaljivanju živih ili tijela ubijenih. Međutim, to ne treba da znači da isti ne postoji ili da se zločini takve vrste nisu dogodili u logoru.

Poznato je da su ustaše u dva navrata, 1943. i 1945, spalili veći dio dokumentacije nastale radom logorske uprave. Isto tako, činjenica je da arhive koji sadrže građu NDH još uvijek nisu u zadovoljavajućoj mjeri istraženi. Od ostalih izvora o krematorijumu najzastupljenije su izjave koje su dali bivši logoraši. Međutim, tu treba biti oprezan i kritičan. Najčešće istraživači ne vode računa o vremenu davanja izjave kao i o tome da li je onaj koji je izjavu dao boravio u logoru u periodu koji se vezuje za rad krematorijuma. Posebno važan izvor je Izjava sa saslušanja Ljube Miloša, zapovjednika radne službe logora, data pravosudnim organima Jugoslavije nakon hapšenja, 1947.

Od posrednih dokumenata autoru je poznat jedan datiran od 3. maja 1942. U njemu zapovjednik radne službe logora odgovora na dopis od 29. aprila Mješovite pučke škole iz Jasenovca da će škola dobiti crijep i ciglu sa srušene pravoslavne crkve iz Jasenovca i srušenih kuća iz susjednog sela Gradina. Ono što je važno u ovome dokumentu je da se navodi: „Novog crijepa i cigle vam ne možemo prodati, jer istog nemamo na skladištu“.[44] Ova rečenica nam govori da se u navedenom periodu u ciglani najvjerovatnije nisu proizvodili cigla i crijep tj. da sama ciglana nije služila za proizvodnju istih.

Začetak ideje o krematorijumu možemo naći u januaru 1942. U tom periodu su ustaše u Gradinu[45] dovele dvije grupe ljudi.

Prva je bila od oko 120 srpskih žena i djece, a druga između 300 i 400 muškaraca. Svi su najprije ubijeni a njihova tijela su zatim spaljena u napuštenim seoskim kućama Gradine.[46] Iako ih je jaka zima i nemogućnost kopanja grobnica navela da se na ovaj način rješavaju tijela ubijenih, možemo pretpostaviti da su ustaše uvidjele prednosti spaljivanja tijela ubijenih pa bi sljedeći korak bio poseban objekt napravljen isključivo za tu namjenu.

Prvi podaci o krematorijumu u Jasenovcu datiraju iz aprila 1942, dakle u periodu kada je, prema svjedocima, krematorijum još postojao.

Nakon posjete Međunarodne komisije[47] Jasenovcu pušteno je iz logora 13 logoraša[48] koji su u toku prve polovine aprila dali izjave u Komesarijatu za izbjeglice i preseljenike u Beogradu. U izjavama se izdvajaju dva momenta. Prvi je promjena u načinu likvidiranja nakon posjete logoru Međunarodne komisije jer su od tada ustaše prestale sa praksom javnog ubijanja u logoru.

A drugi momenat je poplava koja je u mjesecu martu zahvatila logor pa se mrtvi nisu mogli zakopavati. Zbog podzemnih voda nije bilo moguće iskopati jamu jer dok se iskopa lopata ili dvije, voda bi odmah napunila iskopanu rupu. U logoru se tada počelo šaputati o krematorijumu koji je napravljen u ciglani.

Oko prilaza zgradi postavljena je straža, što ranije ustaše nisu činile, tako da niko od logoraša nije smio da priđe blizu ciglane.[49] Prema svjedočenjima ovih bivših logoraša, žrtve su ubijane u samom objektu ciglane i to najčešće davljenjem žicom.[50] Iako u tom periodu uopšte nije bilo cigle, u logoru peć je strašno gorjela.[51]

Od zločina u krematorijumu oni izdvajaju tri slučaja. Prvi je od 23. marta, kada je zbog poplave između 50 i 60 bolesnih logoraša iz bolnice bilo preneseno u jednu šupu, gdje su žicom zadavljeni, a njihova tijela spaljena u peći ciglane, koja je posebno preuređena za tu svrhu.

Bez preciznog datiranja, samo uz vremensku odrednicu „u to vrijeme“, navode i dvije grupe Srba dovedenih u logor. Jedna je iz Karlovca, njih oko 90, i druga oko 50 seljaka iz Bosne. Ljudi iz obje grupe su uvedeni u zgradu ciglane, žicom zadavljeni, a njihova tijela spaljena.

Za treći slučaj su čuli od drugih logoraša[52] a desio se 25. marta. Tada je ustaški zastavnik Altarac[53], policijskim autom „marica“ iz Stare Gradiške za Jasenovac dovezao 42 Srpkinje, od kojih je 20 odmah ubijeno i potom spaljeno.[54]

U ljeto 1942. istoj Komisiji je izjavu dao i Simo Đurković.[55] I on izdvaja, kao važan, mjesec mart, jer se tad prešlo na drugačiji način likvidiranja tj. tijela ubijenih su spaljivana. Navodi grupu od 120 logoraša koji su, nakon što je rijeka Sava krajem marta poplavila logor, ubijeni i spaljeni.[56] Ne ulazi u detalje samog načina spaljivanja jer je, po njemu, on bio pomno skrivan od strane ustaša i logoraši o njemu nisu mogli a ni smjeli ništa znati.[57]

Krajem 1942. uvodi se novi termin za Pićilijevu peć, a to je „keramika“. Ovaj naziv se spominje u brošuri Jasenovački logor – iskazi zatočenika koji su pobjegli iz logora 1942, koju je krajem 1942. izdao propagandni odsjek AVNOJ-a. Tu se nalaze dvije izjave u kojima se pominje krematorijum.

Prva je izjava Dušana Ćuluma, koji navodi da je u logor došao u doba „keramike“, u kojoj su spaljivane Jevrejke s djecom iz Stare Gradiške kao i Srbi iz okolnih sela. On prestanak rada krematorijuma stavlja krajem aprila 1942.[58] Pobjegao je najkasnije 1. jula 1942, kada je za njim raspisana potjernica od strane Zapovjedništva sabirnih logora Jasenovac.[59]

Druga je izjava Gabrijela Vintera, koji svoja saznanja o krematorijumu očigledno crpi iz onoga što je čuo od drugih jer je u logor deportovan 29. maja.[60] Prema njemu, u ciglani su ozidane dvije peći koje su, umjesto keramike, pekle ljude, žive i polužive. Žrtve su zadržavane u tunelu do momenta kada su otpremani u peć. Svaka peć je mogla da primi do 40 ljudi.

Gust dim je izlazio kroz fabrički dimnjak, a smrad se širio okolinom. Dnevni kapacitet peći je bio 160 ljudi a peć je radila do maja iste godine. Obojica navode da su žrtve dovođene kombijemmaricom, koja je prije pretvaranja u policijski auto korišćena kao pokretna avio-radionica.[61]

Naziv „keramika“ potiče od peći sagrađene unutar komora ciglane. Ustaše su logorašima govorile da će se tu peći keramički predmeti izrađeni u logorskoj radionici. Peć je imala dvoje željeznih vrata, od kojih donja služe za loženje a gornja za stavljanje žrtve.[62]

I sam zapovjednik radne službe logora Ciglane Ljubo Miloš pominje peć koja je izgrađena u samoj ciglani na principu pekarskih peći.[63]Sagrađena je tako da je mogla postići visoku temperaturu. Likvidiranje se vršilo noću, a njome je neposredno rukovodio Ljubo Matković.[64] Iako prvo kaže da je peć radila u ljeto 1942, Miloš kasnije spaljivanje stavlja u period zime i proljeća 1941/1942, navodeći da se zbog poplava nisu mogle kopati grobnice.

Po njegovom mišljenju, ona je porušena nakon što je prošla opasnost od poplave.[65]Žrtve su bili sami logoraši, uglavnom iscrpljeni i bolesni, kao i žene i djeca dopremljeni iz Stare Gradiške.[66]

Jedan od logoraša koji je bio upućen u logorska događanja, a koji je nakon rata bio činovnik Zemaljske komisije za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Jakob Danon, u svojoj izjavi od 26. maja 1945. navodi da su do maja 1942. dovođeni žene i djeca iz Stare Gradiške, kao i ljudi iz raznih mjesta.

Oni koji nisu bili sposobni za rad ili njihove vještine nisu bile potrebne ustašama ubijani su, a njihova tijela potom spaljena. On ne ulazi u detalje spaljivanja ali navodi da je znao po crnom dimu koji je izlazio iz dimnjaka kao i „mirisu“ koji se osjećao u logoru.[67]

Iz ovih izjava saznajemo nekoliko stvari. Prva spaljivanja vršena su početkom 1942. u selu Donja Gradina. Zbog izuzetno hladne zime i smrznute zemlje tijela ubijenih su spaljivana u napuštenim gradinskim kućama i pomoćnim objektima. Ipak, prostor sela Donja Gradina još uvijek nije postao glavno stratište logora jer su se ubijanja još uvijek činila i u samom njegovom krugu.

Nakon posjete Međunarodne komisije logoru, javila se potreba da se potpuno sakriju zločini koji su ustaše činile. Taj period se poklapa i s dolaskom u logor inž. Pićilija kao i s porastom temperature koja će dovesti do porasta rijeka Save i Struga i poplave logora u martu 1942.

Ustaše su tada u samom objektu ciglane, u komori koja se koristi za smještaj i pečenje sirove cigle,[68] ozidale peć s namjerom da se tu rješavaju tijela ubijenih. O namjeri ustaša da se sve drži u tajnosti svjedoči straža koja se nalazila oko zgrade ciglane. Ubijanje i spaljivanje se vršilo uglavnom noću, a logorašima su govorili da će nova peć da se koristi za pečenje umjetničkih predmeta.

Period kada je ova peć bila u potpunosti bila u upotrebi je mart– april 1942. Autor smatra da ustaše nisu srušile peć samo iz razloga širenja smrada okolinom i negodovanja hrvatskog stanovništva koje je tu živjelo. To je možda jedan od razloga. Po mišljenju autora, drugi i bitniji razlog je taj što je peć bila primitivna i malog kapaciteta pa nije mogla da odgovori velikim zahtjevima.

U narednom periodu, u ljeto 1942, u logoru će se desiti genocid nad Romima kao i Srbima sa područja Kozare a rješavanje tijela velikog broja ubijenih u takvoj primitivnoj peći nije bio moguće. Ustaše će odustati od krematorijuma, a zločine će potpuno prebaciti na područje pustog sela Donja Gradina, koje je preuzelo ulogu glavnog jasenovačkog stratišta.

*

Za razliku od prvih svjedočenja o krematorijumu, koja su dosta štura, kasnije izjave i svjedočenja dobijaju jednu potpuno drugačiju dimenziju. U izjavama iz 1942. logoraši ne ulaze u detalje peći i spaljivanja, navodeći da je sve držano u strogoj tajnosti od strane ustaša.

Sa vremenskim odmakom preživjeli detaljno opisuju peć, sam način likvidacije kao i detaljne opise bacanja živih ljudi u istu. Treba navesti da neki od bivših logoraša koji donose detaljne opise nisu bili u logoru u periodu kada je peć funkcionisala, nego su o istom saznali od starih logoraša. Karakteristično je i da se, osim prvih, kasnije izjave umnogome razlikuju jedna od druge.

To je vjerovatno posljedica podsvjesnog zgražavanja na samu činjenicu da se tijela spaljuju kao i neopisivi strah koji je zbog toga nastao. Možda otuda i dolaze pojedina sjećanja u kojima se govori o spaljivanju živih ljudi.[69]

Tako je Dušan Ratković[70], iako nije bio u logoru 1942, prilično detaljno opisao način spaljivanja u svojoj izjavi datoj Komisiji za preseljenike i izbjeglice 8. marta 1944.

On je napomenuo da nije bio u logoru u tom periodu ali da je čuo od drugih zatočenika da je u prostoriji iznad same peći ciglane bila postavljena betonska ploča koja je ležala vodoravno na željeznoj osovini. Ulaskom u navedenu prostoriju stajalo se na ploču koja bi se pod teretom okretala u vertikalni položaj, a žrtva bi živa upadala direktno u vatru.[71] Iako je prilično nepouzdana, s obzirom na činjenicu da u periodu postojanja peći nije bio u logoru, njegova izjava je često preuzimana u literaturi.[72]

Risto Stjepanović, logoraš koji je bio u logoru od osnivanja do proboja, u izjavi Zemaljskoj komisiji od 5. jula 1945. za krematorijum je naveo peć ciglane koja je bila prepravljena.

Prema njemu, krematorijum je „imala naročitu spravu koja je slična na onu ‘Vagu’ koju djeca upotrebljavaju kao ljuljašku /vaga/. Jedna strana te vage spustila se i na nju je podešena sprava i kad je ta vaga spuštena i digla se, žrtva je niz nju klisnula u vatru.“

Kao specijalistu za spaljivanje živih ljudi Stjepanović navodi ustašu Matkovića zvanog Frankenštajn[73] i starog Luburića kojeg naziva Brko[74] koji su po logoru hvatali logoraše koji su im zapali za oko. „Frankenštajn je dovodio svoje žrtve pred peć, tamo ih udarao kakvim tvrdim predmetom po glavi da ih omami, onda ih je metnuo na tu spravu i spustio u vatru“.[75]

Interesantno je uporediti izjavu Egona Bergera od 10. maja 1945. sa njegovim memoarima objavljenim 21 godinu kasnije.[76] Iako su sjećanja u osnovi ista, Berger u izjavi ne pokušava opisati peć, već napominje da njen tačan sastav niko ne zna jer su njeni graditelji ubijeni. Mada je i sam radio pola dana na njenoj izgradnji i to prvi dan gradnje, on navodi samo to da je u ciglani izgrađena jedna peć od cigle. Kada je peć proradila, kamionima su dovoženi žene i djeca iz Stare Gradiške, za razliku od memoara, gdje navodi žene i djecu iz Đakova.

Tokom noći je ponekad čuo krikove i zapomaganje žena, te zvuk koji je sličio na otvaranje velikih željeznih vrata a potom je nastupila tišina, dok u memoarima on piše da su ustaše bacale žive žene i djecu u prostoriju s rešetkama iz kojih je izlazila vatra.[77]

Ovakva svjedočenja, iako se potpuno razlikuju, dokazuju da logoraši nisu mogli vidjeti sam način spaljivanja i da je taj proces od strane ustaša držan u tajnosti ali i da se za njega, među samim logorašima, ipak znalo. To potvrđuje i konstatacija od strane Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u odluci o utvrđivanju zločina dr Ante Pavelića da se ne može utvrditi način na koji su žrtve spaljivane jer nema živih logoraša koji su bili prisutni pri spaljivanju.[78]

Zaključak

Fenomen jasenovačkog krematorijuma jeste postojao u logoru Ciglana u periodu od dva mjeseca. On je u potpunosti samostalan proizvod jasenovačkih ustaša, a ne nešto što je nastalo kao instrukcija nacističkih saveznika, kako se to često navodi u literaturi.

U nedostatku pisanih dokumenata, istoričari i istraživači su primorani da se oslone na pisane izjave preživjelih logoraša kao jedini izvor saznanja. Međutim, nekritički odnos prema izjavama doveo je do mnogih kontradiktornih tvrdnji u pogledu samog krematorijuma. One se kreću od negacije istog pa do nevjerovatnih opisa spaljivanja živih osoba.

Činjenice koje se mogu utvrditi je da je peć nastala iz želje ustaša da prikriju zločin kao i da je peć postojala u periodu mart – početak maja. Iako se kao razlog za njegovo rušenje uglavnom navodi protivljenje okolnog stanovništva zbog smrada koji je dolazio iz peći, autor smatra da je glavni razlog bio mali kapacitet peći, koji nije mogao da odgovori velikom broju žrtava.

Izjave u kojima se govori o spaljivanju živih osoba smatramo za proizvod nevjerice, straha i zgražavanja na samu činjenicu o kremiranju ali i samu grozotu koju su preživjeli vidjeli i osjetili u jasenovačkim logorima.

Izvori i literatura:

Neobjavljeni izvori:

JU Spomen-područje Donja Gradina (JUSP Donja Gradina)

– zbirka dokumenata

JU Spomen-područje Jasenovac (JUSP Jasenovac)

– zbirka dokumenata

Hrvatski državni arhiv (HDA)

– Fond 306, Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača

Objavljeni izvori:

Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945, Dokumenta, knjiga 1–3, Spomen-područje Jasenovac i Narodna knjiga, Beograd, 1986–1987.

Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga IV, Gambit, Jagodina, 2007.

Dejan Motl, Đorđe Mihovilović, Zaboravljeni – Knjiga o posljednjim jasenovačkim logorašima, Spomen-područje Donja Gradina, Donja Gradina, 2015.

Đorđe Mihovilović, Jasenovac 1945–1947, Fotomonografija, Spomen-područje Jasenovac, 2016.

Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zločini u logoru Jasenovac, Spomen-područje Donja Gradina, reprint, 2013.

Literatura i zbornici:

Joso Lakatoš, Industrija Hrvatske i Slavonije, Naklada Jugoslovenskog Lloyda, Zagreb, 1924.

Rudarsko–geološki naftni zbornik, Vol. 15, Zagreb, 2003.

Štefica Biljak, Bela RömerStaklo, keramika i građevinski materijal, Školska knjiga, Zagreb, 1965.

Marko Ručnov, Zašto Jasenovac, IKP Nikola Pašić, Beograd, 2001.

Mirko Peršen, Ustaški logori, Globus, Zagreb,1990.

Ljubo Boban, Kontroverze iz povjesti Jugoslavije 2, Školska knjiga, Zagreb, 1989.

Milan Bulajić, Jasenovac, ustaški logori smrti. Srpski mit?, Stručna knjiga, Muzej žrtava genocida, Beograd, 1999.

Nataša Mataušić, Jasenovac 1941–1945, Logor smrti i radni logor, Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac–Zagreb, 2003.

Nataša Mataušić, Jasenovac, Fotomonografija, Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac–Zagreb, 2008.

Antun Miletić, NDH – koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945; genocid, holokaust i ratni zločin, Alfa tim print, Beograd, 2010.

Vladimir Mrkoci,Vladimir Horvat, Ogoljela laž logora Jasenovac, Naklada Emil Čić, Zagreb, 2008.

Đorđe Miliša, U mučilištu–paklu Jasenovac, Naklada piščeva, Zagreb, 1945.

Drago H. Čolaković, Jasenovac 21 VII 1941 / 31 III 1942, Svjetlost, Sarajevo, 1948.

Nikola Nikolić, Jasenovački logori‚ Žagor, Beograd, 2015.

Nikola Nikolić, Jasenovački logopi smrti, Oslobođenje, Sarajevo, 1975.

Egon Berger, 44 mjeseca u Jasenovcu, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1966.

Cadik Danon, Sasječeno stablo Danonovih, Dosije, Beograd, 2007.

Sjećanja Jevreja na logor Jasenovac, Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd, 1985.

Kozara u Narodno oslobodilačkom ratu, Zapisi i sjećanja, knj. 3, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1971.

Atanasije Jevtić, Večan pomen, Jasenovac, mesto natopljeno krvlju nevinih, Sveti arhijerejski Sinod Srpske pravoslavne crkve, Beograd, 1990.

 

Internet:

http://www.yadvashem.org

http://www.prva.rs

[1] Joso Lakatoš, Industrija Hrvatske i Slavonije, Zagreb, 1924, str. 571.

[2] Berislav Šebečić, „O poduzetništvu na glavnim gliništima i ciglanama središnjne Hrvatske krajem XIX. i početkom XX. stoljeća“, u : Rudarsko–geološki naftni zbornik, Vol. 15, Zagreb, 2003, str. 82.

[3] Biljak, RömerStaklo, keramika i građevinski materijal, Zagreb,1965, str. 39, 59.

[4] Đorđe Mihovilović, Jasenovac 1945–1947, Fotomonografija, Jasenovac, 2016. str. 98, 109.

[5] Na tom mjestu je naslijedio Ljubu Miloša. Zapovjednik radne službe imao je u svojoj nadležnosti rad u logoru, ishranu, smještaj, zdravstvenu brigu o logorašima. Imao je šire nadležnosti od zapovjednika logora, koji je u nadležnosti imao vojne jedinice koje su osiguravale logor, osiguranje logoraša za vrijeme rada van logora i likvidacije (prim. aut.).

[6] Marko Ručnov, Zašto Jasenovac, Beograd, 2001, str. 516–518.

[7] JUSP Jasenovac, A-SPJ-1287, Iskaz Ljube Miloša o logoru Jasenovac. Ljubo Miloš u izjavi sa saslušanja navodi da se u ustaškoj emigraciji pričalo da je Dominik Hinko Pićili uhapšen u Austriji od strane engleskih vojnih vlasti i izručen Jugoslaviji negdje kod Dravograda.

[8] HDA, Fond 306, ZKRZ-Zh br. 9967-10035, Odluka o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača.

[9] Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zločini u logoru Jasenovac, Donja Gradina, 2013, str. 12.

[10] Isto, str. 51–52.

[11] Mirko Peršen, Ustaški logori, Zagreb, 1990. str. 170–171. Roler navodi kako su logoraši zbog poplave odvedeni iz baraka na tavan ciglane, gdje su spavali. Navodi da je na tavanu bilo hladno ali suho. Nakon kratkog vremena su bolesne i nemoćne morali spustiti s tavana u prizemlje. Prošli su kroz tunel ciglane i stigli do male keramičke peći koja se nalazila uz samu peć ciglane.

[12] Šimo Klaić, Sjećanje jednog logoraša, u: Ljubo Boban, Kontroverze iz povjesti Jugoslavije 2, Zagreb, 1989, str. 414–415.

[13] Milan Bulajić, Jasenovac, ustaški logori smrti. Srpski mit?, Beograd, 1990, str. 106–116.

[14] Nataša Mataušić, Jasenovac 1941–1945, Logor smrti i radni logor, Jasenovac–Zagreb, 2003, str. 135.

[15] Nataša Mataušić, Jasenovac, Fotomonografija, Jasenovac–Zagreb, 2008, str. 108–109.

[16] Kružne peći (prim. aut).

[17] Marko Ručnov, n.d., 89,90.

[18] Isto, str. 90.

[19] Antun Miletić, NDH – koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945, Beograd, 2010, str. 81–82.

[20] Autor dijela knjige gdje se nalazi ovo poglavlje je Vladimir Mrkoci (prim. aut.).

[21] Mrkoci potpuno zanemaruje činjenicu da su navedene Miletićeve knjige zbornici dokumenata bez kritičke analize istih (prim. aut.).

[22] Vladimir Mrkoci, Vladimir Horvat, Ogoljela laž logora Jasenovac, Zagreb, 2008, str. 34–37.

[23] Yitzhak Arad, „Operation Reinhard“: Extermintation Camps of Belzec, Sobibor and Treblinka, str. 26,

<www.yadvashem.org/odot_pdf/Microsoft%20Word%20-%203576.pdf >(posjećeno  2. 4. 2018).

[24] U logoru III Ciglana Miliša je bio u periodu decembar 1941. do januara 1942. Sam autor kaže da je tu proveo 33 dana, nakon čega je odveden u logor Stara Gradiška (prim. aut.).

[25] Đorđe Miliša, U mučilištu–paklu Jasenovac, Zagreb, 1945, str. 134–136.

[26] Vidi str. 10.

[27] Drago H. Čolaković, Jasenovac 21 VII 1941/31 III 1942, Sarajevo, 1948, str. 98–100.

[28] Isto, str. 105–106.

[29] Objekat bez bočnih zidova koji je služio za sušenje cigle (prim. aut.).

[30] Nikolić ih naziva „čistačima“ i „spaljivačima“ (prim. aut.).

[31] Nikola Nikolić, Jasenovački logori, Beograd, 2015, str. 115–121.

[32] Nikola Nikolić, Jasenovački logor smrti, Sarajevo, 1975, str. 50–53.

[33] Početkom marta 1942. iz logora III Ciglana prešao je u Logor IV Kožara, gdje je ostao sve do proboja (prim. aut.).

[34] Egon Berger, 44 mjeseca u Jasenovcu, Zagreb, 1966, str. 54–55. Treba navesti i da je Berger 2. marta 1942. prešao u logor IV Kožaru koja se nalazila u samom selu Jasenovac, dakle izvan logora III Ciglana (prim. aut.).

[35] Autor bi ovo datirao u mjesec mart jer je Cadik Danon 25. marta sa dijelom logoraša, zbog poplave, prebačen u logor Stara Gradiška, odakle se nije vraćao u Jasenovac (prim. aut.).

[36] Cadik Danon, Sasječeno stablo Danonovih, Beograd, 2007, str. 137–138.

[37] „Sjećanje Salamona Monike Musafije“, u: Sjećanja Jevreja na logor Jasenovac, Beograd, 1985, str. 23. On je u logoru III Ciglana bio od njegovog osnivanja do ljeta 1943, kada je uspio pobjeći (prim. aut.).

[38] „Sjećanja Jakova Kabilja“, u: Sjećanja Jevreja…, str. 88; Jakov Kabiljo u navedenom periodu nije bio u logoru Ciglana jer je 29. januara 1942. odveden u logor Stara Gradiška (prim. aut.).

[39] „Sjećanje Sada Koen Davka“ u: Sjećanja Jevreja …, str. 171; Sado Koen Davko u navedenom periodu nije bio u logoru Ciglana jer je u januaru 1942 odveden u logor Stara Gradiška (prim. aut.).

[40] „Sjećanje Alberta Maestra“, u: Sjećanja Jevreja…, str. 127.

[41] Vjerovatno misli na komore u kojima se pekla cigla (prim. aut.).

[42] Ljuban Marjanović, „Strahote jasenovačkog logora“, u: Kozara u Narodnooslobodilačkom ratu, Zapisi i sjećanja, knjiga 3, Beograd, 1971, str. 647.

[43] <www.prva.rs/web-tv/emisija/zivot-prica/40148/zivot-prica-lice-zla.html >(posjećeno 14. 5. 2018).

[44] JUSP Donja Gradina: reg. 4/16, fasc. 5, dok. 19.

[45] Selo je početkom januara 1942. priključeno logoru Ciglana, a njegovo stanovništvo je ili protjerano ili ubijeno. U narednom periodu teritorija Gradine postaće glavno stratište logora (prim. aut.).

[46] „Izvod iz Zapisnika od 13. aprila. 1942. sastavljenog u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu, izjava Hadži-Čolaković Drage i Save, Čolaković Joce, Tomić Dike i Petrović Pane“, u: Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945. Dokumenta, knjiga 1. Beograd, 1986, str. 242; Isto su potvrdili i 35 Srba izbjeglih iz Jasenovca koji su 2. jula 1942. dali izjavu u Komesarijatu za izbjeglice i preseljenike. Razlika je samo u tome što se u ovoj izjavi govori o većem broju ubijenih ali i oni navode da su tijela spaljena (vidi: Atanasije Jevtić, Večan pomen, Jasenovacmesto natopljeno krvlju nevinih, Beograd, 1990, str. 87–88).

[47] Ova komisija sastavljena od zemalja saveznica NDH obišla je logor 6. februara 1942. Dana 26. februara ustaše su pročitale imena 13 logoraša koji su pošteđeni rada i koji su od tog momenta dobijali bolju hranu. Oni su 30. marta 1942. pušteni iz logora i preko Zemuna sprovedeni u Beograd (prim. aut).

[48] Pušteni su: Drago Hadži Čolaković, Joca Čolaković, Savo Čolaković, Vukašin Žegarac, Đuro Medić, Branko Popović, Stevo Simić, Diko Tomić, Pane Petrović, Relja Milanović, Mirko Pajkić, Milivoj Nikolić i Vojislav Prnjatović.

[49] JUSP Donja Gradina: reg. 3/18, fasc. 1, dok. 1, „Po kazivanju jednog logoraša koji je sve preživeo i doveden u Beograd – Hapšenje i život u logoru Jasenovac“. Original dokumenta nalazi se u Arhivu Srbije u Beogradu.

[50] „Izvod iz Zapisnika od 9. aprila, 1942. sastavljenog u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu, izjava Vojislava Prnjatovića, izjava Steve Simića“; „Izvod iz Zapisnika od 10. aprila, 1942… izjava Vukašina Žegarca“ u: A. Miletić, Koncentracioni logor…, knj. 1, str. 209, 217, 228.

[51] Isto, „Izvod iz Zapisnika od 30 aprila, izjave Milivoja Nikolića i Relje Milanović“, str. 283.

[52] Vidi str. 6.

[53] Jakob Altarac, ustaški zastavnik. Prema nalazima Pokrajinske komisije Vojvodine 25. marta 1942. lično je dopremio 42 Srpkinje iz Stare Gradiške u logor Ciglana. Nakon što su silovane, njih 20 je iste večeri ubijeno i spaljeno, M. Ručnov, n.d., str. 202.

[54] „Izvod iz Zapisnika od 13. aprila. 1942. sastavljenog u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu, izjava Hadži-Čolaković Drage i Save, Čolaković Joce, Tomić Dike i Petrović Pane A.Miletić“, u: A. Miletić, Koncentracioni logor…, knj. 1, str. 248.

[55] Simo Đurković je 25. maja s grupom logoraša prebačen u logor Zemun, odakle se ubrzo uspio prebaciti u Beograd.

[56] Dio logoraša tad je prebačen u Staru Gradišku, gdje su ostali desetak dana, dok je manji dio ostao u logoru (prim. aut.).

[57] „Zapisnik od 12. juna 1942. sastavljen u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu na osnovu izjave Đurković Sime Miletić“, u: A. Miletić, Koncentracioni logor…, knj. 1, str. 316–317.

[58] Isto, str. 560.

[59] Isto, str. 424.

[60] A. Miletić, Koncentracioni logor…, knj. 3, str. 227.

[61] „Zapisnik broj 57 od 25. travnja 1945. sastavljen kod Okružne komisije za utvrđivanje ratnih zločina Banije, izjava Ota Brejera“, u: A. Miletić, Koncentracioni logor…, knj. 1, str. 550, 557–558.

[62] A. Miletić, Koncentracioni logor…, knj. 2, str. 905.

[63] Značajna potvrda rada krematorijuma je i Zapisnik od 25. juna 1945. sa saslušanja ustaškog bojnika Miroslava Filipovića Majstorovića koji je u logor stigao 10. juna 1942. Iako nije bio u logoru u periodu kada se navodi postojanje krematorijuma, njegova izjava pravosudnim organima DNF Jugoslavije dopunjuje ranije izjave. On je čuo da je postojao krematorijum u ciglani koji je napravljen po nacrtu inž. Pićilija. Leševi ubijenih ubacivani su u peć ali je nakon dva do tri mjeseca iz Zagreba stigla naredba da se obustavi dalje spaljivanje leševa. Navodi da je peć imala nedostatke ali ne kaže koji su i ne dovodi ih u direktnu vezu sa prestankom spaljivanja leševa (Vidi: A.Miletić, Koncentracioni logor…, knj. 2, str. 1035–1036).

[64] U pitanju je Ljubo Matković zvani Dulfo, rođeni brat Ivice Matkovića koji je bio zamjenik Maksa Luburića (prim. aut.).

[65] JUSP Jasenovac, A-SPJ-1286, Iskaz Ljube Miloša o logoru Jasenovac.

[66] „Zapisnik broj 57 od 25. travnja 1945…, izjava Ota Brejera“ u : A.Miletić, Koncentracioni logor…, knj. 2, str. 906.

[67] A. Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945, Dokumenta, knj. 3, str. 529–530.

[68] Prema mišljenju autora, ovo mjesto za peć izabrano je da bi se sam čin spaljivanja sakrio od logoraša.

[69] Bivši jasenovački logoraš dr Nikola Nikolić u svojoj knjizi opisuje i duševna oboljenja (psihoneuroze) kojima su bili podložni jasenovački logoraši. Među nabrojanima nalazi se i psihoza užasa od spaljivanja (prim. aut.).

[70] Dušan Ratković uhapšen je oktobra 1943, nakon čega je deportovan u logor Jasenovac, iz kojeg je uspio pobjeći 30. januara 1944.

[71] „Izvod iz Zapisnika od 8. marta 1944. sastavljenog u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu“, izjava Dušana Ratkovca, u: A.Miletić, Koncentracioni logor…, knj. 2, str. 715.

[72] Od naprijed navedene literature citirali su ga i Marko Ručnov i Milan Bulajić kao i Vladimir Mrkoci (prim. aut.).

[73] Vidi napomenu 64 (prim. aut.).

[74] Franjo Luburić zvani Brko, star oko 50 godina, bio je bliži rođak Maksa Luburića (prim. aut.).

[75] A. Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, knj. 4, str. 299.

[76] Vidi na str. 7.

[77] „Zapisnik o saslušanju Egona Bergera pred Okružnom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Novoj Gradiški od 10.05.1945“, u: Motl, Mihovilović, n.d., str. 506.

[78] Milan Bulajić, Jasenovac, ustaški logori smrti…, str. 106.

IZVOR: TOPOLA-časopis JU Spomen-područja Donja Gradina, godina IV, broj 4, Donja Gradina 2018.


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top