Jadovno nije jama, već uvod u Jasenovac

Veliku priču o stradanju u Jadovnu nisu otkrile i obznanile institucije kojima bi to trebala biti dužnost, već pojedinci i udruženja, svojim novcem i velikom energijom

Predsjednik UG Jadovno 1941., dr Dušan Bastašić

Razgovarao: Željko Svitlica

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 29. septembra 2015. godine.

Šokantno je i opštedruštveno porazno samo saznanje, da većina Srba danas ne bi znala ama baš ništa reći, kada bi ih pitali: Šta je Jadovno? U pitanju je kompleks logora smrti na potezu Jadovno – Gospić – Pag, u kojem su vlasti Nezavisne Države Hrvatske  1941. godine za 132 dana ubile i u more ili kraške jame pobacale preko 40.000 ljudi. Uglavnom Srba, njih oko 38.000.

Zbog tog genocida je i buknuo srpski ustanak protiv ustaške vlasti, kada su se rame uz rame borili komunisti i rojalisti. Zbog obima slobodne teritorije i presječenih putnih pravaca, vlasti Musolinijeve Italije su bile prinuđene da intervenišu i izvrše reokupaciju dijela NDH, te zatvore logore. Posljednji živi zatočenici logora Jadovno, bili su ujedno i prvi sužnji fabrike smrti u Jasenovcu.

Ukoliko neko i zna ove šture podatke o Jadovnu, to je uglavnom zbog samopregornog rada i truda dr Dušana J. Bastašića. Po struci stomatolog, kome su dva djeda i stric umoreni u jamama na Velebitu, osnivač je i predsjednik Udruženja potomaka i poštovalaca žrtava logora smrti NDH, Gospić – Jadovno – Pag 1941.

Sad je to već put od preko pola decenije, otkako je ustanovljen Dan sjećanja na Jadovno. Srećete li još uvijek pripadnike srpskog naroda kojima je taj pojam potpuno nepoznat?

Teče šesta godina kako nastojimo različitim aktivnostima objelodaniti jadovničku tragediju, prije svega Srbima u regionu a onda i onima u dijaspori. Većina onih koji su čuli za Jadovno, smatraju da se radi o samo jednoj jami u kojoj su ubijani Srbi.

Dakle, ne znaju da je postojao čitav kompleks logora. Sve dok ove naše stradalničke teme ne budu više prisutne na najgledanijim i u najčitanijim medijima, ne možemo očekivati više od današnjeg neznanja. Drugi narodi ne čine sebi takvu sramotu i zločin prema novim naraštajima.

Ko su najveći krivci što se o jednom od ključnih pojmova srpske istorije tako malo zna?

Skrivanje istine počelo je u jesen 1941., neposredno nakon zatvaranja logora i traje sve do danas. U prvo vrijeme je to bilo zbog prelazaka zločinaca u partizanske redove, u međuratnom periodu zbog bratstva i jedinstva a danas zbog dobrosusjedskih i prijateljskih odnosa sa Hrvatskom.

U cijelom tom periodu najveća odgovornost leži na srpskim političkim i vojnim elitama, koje su (uglavnom) zarad ličnog komoditeta pristale da plate visoku cijenu ćutanja i zaborava. Tu cijenu smo skupo platili 1991. godine.

Koliko djeca osnovnoškolskog uzrasta danas u Srbiji i Srpskoj uče o Jadovnu? Šta im u udžbenicima piše o tome?

U srednjoškolskim udžbenicima istorije u Srpskoj, ne pominje se ni Donja Gradina (Jasenovac), a kamoli Jadovno, Pag, Garavice, Prebilovci, Stari Brod, Šušnjar, stratišta u Livanjskom polju…

Ipak, neki događaji su prilično detaljno zastupljeni, tako da su učenici u Srpskoj u prilici naučiti zaista mnogo o ratu na Pacifiku i u sjevernoj Africi. U Srbiji je od ove školske godine nešto bolje.

I u takvoj nepovoljnoj konstelaciji snaga, došlo je do razmimoilaženja oko samog načina komemoracije. Udruženje Jadovno 1941. je imalo poseban program prošle godine, o čemu se tu radi?

Kao inicijatori obilježavanja Dana sjećanja na Jadovno, četiri godine smo bili suorganizatori Srpskom narodnom vijeću u Hrvatskoj. Od početka je bilo jasno da to nije bilo po volji ostalim suorganizatorima. Svake godine je bilo sve više primjedbi na moja obraćanja kod Šaranove jame. Jezik kojim govore potomci žrtava i onaj koji koriste političari, različit je.

Pored toga, čak i u vođstvu srpske zajednice u Hrvatskoj, prevladava stav da samo organizacije sa sjedištem u toj državi, imaju legitimitet da tamo organizuju komemorativne i molitvene skupove.

To je za nas potpuno neprihvatljivo. Teško je zamisliti da bi Poljaci mogli zabraniti Jevrejima iz Izraela da organizuju komemorativni skup u Aušvicu. Ali u Hrvatskoj je, kada su u pitanju elementarna prava Srba,  sve moguće.

Kako vaše udruženje namjerava ove godine obilježiti Dan sjećanja, na mjestu samog stradanja?

Od 19. – 20. juna, drugu godinu za redom, sa blagoslovom Vladike Gerasima, organizovaćemo molitveno sabranje na području Plaškog, Velebita i ostrva Paga. Paratos će biti služen kod Šaranove jame, kao i na mjestu logora Jadovno i logora Slana na ostrvu Pagu gdje će na žalost, pored novinara koji idu sa nama, samo nekoliko hodočasnika moći prisustvovati. Na žalost, suočeni smo sa za nas ogromnim troškovima prevoza i plovidbe.

Kakve još aktivnosti provodi vaše udruženje i šta su vam strateški projekti za budućnost?

Izložba Prebilovci je naš posljednji, za nas veliki projekat koji smo realizovali u saradnji sa KC Novog Sada. Aktivno radimo na umrežavanju udruženja potomaka i poštovaoca srpskih žrtava ratova u XX vijeku.

Radimo kontinuirano, od 2010. na projektu formiranja kalendara genocida i lociranju kraških jama na području nekadašnje NDH, u kojima su ubijani Srbi. Za našu malu organizaciju su to sve projekti od velikog značaja, jer vode ostvarenju našeg strateškog cilja – dati presudan doprinos prevenciji genocida nad srpskim narodom.

Stiče se dojam da jedno udruženje građana, kakvo je Jadovno 1941., radi poslove koje bi trebale da rade državne institucije. Ko vam pruža najveću podršku, odnosno da li ima ikakve konkretne pomoći od institucija Republike Srpske i Srbije?

Mogao bih dugo nabrajati za nas bolne činjenice o poraznom odnosu naših institucija prema kulturi sjećanja na srpska stradanja iz vremena NDH. Kao nekom inercijom, naše vlasti ali i stručna javnost, prema ovim temama se odnose nacionalno neodgovorno, tj. na način iz Brozovog vremena.

Presudnu i kontinuiranu pomoć udruženju pružaju institucije Republike Srbije i dobrotvori, poštovaoci žrtava sa svih meridijana.

Dolazak pape u Sarajevo je široko okarakterisan kao veliki događaj za međureligijsko pomirenje. Iz SPC episkop Filaret je uzvratio da papa u Srbiju neće doći dok se ne riješi „Jasenovački kamen spoticanja“. Kakav je vaš stav o tome, odnosno koliko katolička crkva u Hrvatskoj doprinosi pomirenju?

Kako možemo govoriti o doprinosu pomirenju, katoličke crkve u Hrvata, kada nam je dobro poznata uloga katoličkog klera u satiranju, pokatoličavanju i protjerivanju pravoslavnih Srba iz NDH, države koju je ta ista crkva blagosiljala?

Umjesto iskrenog pokajanja i iniciranja procesa deustašizacije katoličkog klera i hrvatskog društva, prešlo se na potpunu negaciju jasenovačkog stradanja. Ispade da je umjesto klaonice za Srbe, Jasenovac bio radni logor u kome su se igrale Nušićeve predstave i igrao fudbal.

Po uzoru na Alojzija Stepinca, dr Stjepan Razum, direktor arhiva katoličke nadbiskupije u Zagrebu, koji je sastavni dio „Hrvatskog državnog arhiva“, na čelu je nevladine organizacije koja želi da sruši, (kako kaže) velikosrpski mit o Jasenovcu.

Vaše udruženje ima veoma posjećen i razgranat veb-sajt. Koliko on ponaosob i uopšte nove tehnologije doprinose, a koliko odmažu u razvijanju kulture sjećanja, obzirom na veliki broj izvora i podataka, gdje oni lažni često zaglušuju one istinite?

Naš dnevno ažuran veb-sajt na adresi www.jadovno.com jedan je od naših najznačajnijih projekata. Mnogo je potomaka žrtava koji su saznanje o mjestu stradanja njihovih predaka, našli na popisu žrtava koji se nalazi na sajtu. Mada je u kompleksu logora smrti Gospić-Jadovno-Pag za samo 132 dana pobijeno preko 40.000 žrtava od čega čak 38.000 Srba, do sada je imenom i prezimenom evidentirano samo 10.502. žrtve.

Društvene mreže su isto tako korisne za objelodanjivanje istine i animiranje potomaka i poštovalaca žrtava za ovu nacionalno važnu misiju.

Obzirom da šokantna istina o Jadovnu i nakon toliko godina teško izlazi na vidjelo u okviru svog naroda, kakve su šanse da srpska stradanja iz ratova devedesetih dopru do domaće i svjetske javnosti?

Srpske institucije su čekale da prođe 100 godina od početka Velikog rata, da bi se počele dostojno odnositi prema tom dijelu naše istorije. Ni danas nemamo dovoljno svijesti o potrebi izgradnje spomen područja u Donjoj Gradini, dakle dijela logora Jasenovac koji je na teritoriji Republike Srpske.

Još uvijek nema visokih funkcionera na stratištima iz vremena NDH van granica Srbije i Srpske. Kako onda očekivati bitno drugačiji odnos prema stradanjima u proteklom ratu? Sve se uglavnom svodi na slabo posjećene parastose, na koje pored članova porodica stradalih, dolaze uglavnom izaslanici visokih funkcionera.

Izvor: Magazin Istina

Vezane vijesti:

Gostovanje predsjednika UG Jadovno 1941. na TV NAŠA i BN TV

PREDAVANjE O STRADALNICIMA U STAROM BRODU, JADOVNU I PREBILOVCIMA

Dani sjećanja na Jadovno 1941 – 2015.

OTVORENA IZLOŽBA „MOJE JADOVNO“

KOMPLEKS JADOVNO – JADOVNO 1941.