Jadovno 2016: kamen po kamen – krstača

Ove godine smo na Jadovnu uradili važan posao. Obilježeno je mjesto gdje bi trebala biti podignuta kapela Jadovno, kao i Katina jama. Jedna od mnogih jami-ljudožderki, sito nahranjenih po Velebitu.

Piše: Dani(j)el Simić

Kad se vratim sa Jadovna, obično prvo čitav dan mislim. Ovo je jedna od godina kada me od istog bole i noge, i ruke. I neispavan sam. Kako se iz prazne puške slabo vije dim, tako i iz zapadne srpske prestonice kreće samo jedan, doduše pun autobus.

Ovaj put smo krenuli i sa malo zebnje, jer su dragovoljačke udruge najavile kontraskup. I u Efbihu i u Hrvatskoj je to folklor kakav se u Srpskoj, sa pravom, smatra nekulturom i siledžijstvom. Nikom nije bilo do toga da se nasiljem kalja sjećanje. Čak ni u teškoj mogućnosti. Srećom, ni hrvatskoj policiji.

Dragovoljno i očekivano

No, hrvatski dragovoljci su, blago rečeno, razočarali. I pored ljutitih najava i velikog prostora u tamošnjim medijima u zahtijevanju od policije da zabrani naše okupljanje nad Šaranovom jamom, kod spomen-krsta ustaši stradalom u tzv. Velebitskom ustanku 1932. godine, okupilo ih se manje od deset. Čini mi se jedno pet. Brzo smo prošli kraj njih.

Ni na fotografijama od 24.06.2016. ih se ne da prebrojati više od petnaestak. Tog datuma su se okupili Hrbi Milorada Pupovca, sponzorisani od države Hrvatske. Pokušavajući oteti Dan sjećanja na Jadovno 1941. od onih koji su ga i započeli obilježavati 2010. godine, i upotrijebiti ga u svoje lične, političko-ekonomske svrhe.

Ono što je bitno, osim da imamo dvije komemoracije, jeste da smo imali i dva kontra-skupa. To vam je, otprilike, kao kad bi se na putu prema Potočarima pojavili oni četnici koji se svake godine skupljaju oko postamenta ispremiještanog spomenika Dragoljubu Mihailoviću. U Draževini kod Višegrada. Krst na lokaciji Krč, inače, podignut je u spomen jednog od ustaša, pogiblog u bježaniji nakon napada na žandarmerijsku stanicu Kraljevine Jugoslavije u Brušanima.

Veliko je pitanje šta bi bilo sa zamišljenim četnicima, koji bi na pomenutom putnom pravcu pokušali ići Vučićevim stazama revolucije? Nas je sveukupno bilo oko tri stotine i na pet-šest ustaških poštovaoca nijesmo obraćali pažnju. Neki iz autobusa ih nijesu ni primjetili. Pričali su sa saputnicima.

San o miru

Kada idete već godinama na tako strašno mjesto, nekako se nepokolebljivo umorite od mržnje, osvetnosti i nacionalizma. Sa svih strana. Barem mi koji idemo na Jadovno.

Počnete se nadati u nekakvu konačnu uspostavu normalnosti. Da svi, odakle god, bez policijske pratnje i politike mogu na miru ožaliti svoje mrtve. Upozoriti djecu da se nešto tako strašno, kao ubistvo preko 40.000 ljudi u 132 dana u sistemu logora smrti Jadovno, zaista moglo desiti. I da se može ponoviti (kao 1991. i 1995.) ukoliko se zaboravi.

Mi se u ovom udruženju stvarno trudimo da uvažimo neke realnosti i mislimo da treba razumjeti i suprotnu stranu. A, vjerujte, teško je trpiti da pričate o sistemu ustaških logora smrti, pred metastaziranom šahovnicom pod kojom je to sve i počinjeno. I koja nije, kao kukasti krst, zabranjena za upotrebu. Raširila se i dodala nekad sa njom ravnopravne grbove u sitni krunski dekor iznad sebe.

No, bitno je da se priča. Bitno je da se jednom sa krugom zločina stane. A tu, prije svega, treba uvažiti druge i njihovu bol za izgubljenim srodnicima i sunarodnicima. To predstavlja minimum preduslova da se na području bivših jugoslovenskih republika, danas zapanjujuće zavisnih banana-država, konačno uspostavi trajan mir i temelj za privredni i kulturni napredak.

Kako čak i predstavnici tih malobrojnih, a glasnih dragovoljaca, zahtijevaju da se izvrše ekshumacije, možda nam se toj želji da žrtve ne leže u jamama u koje su bačene, na kraju i udovolji. Oni smatraju da će tako biti smanjen broj žrtava, kojim, kao, mi manipulišemo; a mi opet da jama nije grob. No, barem možemo tu naći neku zajedničku tačku.

Potrebna je eksumacija zemnih ostataka tih nevino pobijenih humanoida. I odatle treba poći sljedeći put na Jadovno.

Priredba u Plaškom

Počelo je obećavajuće. Na graničnom prelazu Izačić nas ne pretresaju, čak nam ni prtljag ne gledaju. Kontrolu pasoša vidno rastežu, ali na svega pola sata. To je izuzetan napredak u odnosu na višesatnu i ponižavajuću torturu, zbog koje smo ranijih godina i kasnili na komemoraciju. Između ostalog i zato, posljednje tri godine hodočasnici na Jadovno idu dan ranije i noće unutar administrativne crte Evropske unije.

Nakon ljetnog pljuska, stajemo u Plaškom. Plaško je malo mjesto sa velikom crkvom, koja veoma podsjeća na onu u Pakracu. Prije svega stanjem u kojem su se obe nalazile poslije rata. Oronule i iskrpljene. Ovdje je obnovljen svega zvonik sa časovnikom. Naravno, u širom srpstva omiljenim, novokomponovanim žuto-bijelim tonovima fasade.

Tu nam se pridružio i autobus iz Novog Sada. U lokalnom domu kulture domaćini su nas dočekali spremno. Nahranili nas, napojili, a mi smo im zauzvrat priredili kulturnoumjetnički program. Pitah, no zaboravio sam kako se zove gospođa koja je napravila pitu sa rižom i zeljem, ali stvarno je bila nevjerovatno ukusna. Hvala neznana gospođo. Jeli smo ono što je preostalo i sutradan.

Priređeni program je nešto što na temu sjećanja na genocid sproveden nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, Republika Srpska nikad nije umjela bolje napraviti. Nije to ništa posebno, ali je utoliko državna sramota veća. Udruženje Jadovno je iz Banje Luke za sobom donijelo čak i rasvjetu, i ozvučenje, i video bim. I pjevača.

Počelo je tako što je moj cimer Petar Topalović otpjevao Bože pravde, a i mi ostali smo mu pomogli. Ali prije toga smo ustali. Na himnu. Srpsku. U domu sa velikom hrvatskom trobojkom i uramljenim grbom. Takav je zakon u Hrvatskoj. A mi zakon poštovali. Moglo bi se to uvesti i u Republici Srpskoj. Ili barem poštovati. U Kozarcu, naprimjer.

Zatim je išao red recitacija, pa red muzičkih numera. Saznali smo i o životu i priključenijima Save Trlajića, vladike Save gornjokarlovačkog, kojeg je nakon smaknuća u jamama Jadovna, Srpska pravoslavna crkva posvetila.

Noć u Josipdolu, jutro na Jadovnu

Hotel u Josipdolu je bio premalih kapaciteta da primi sve nas. Razmještali su nas po lokalnim sobama. Srbi preuzeše većinu u selu. U početku je sve djelovalo neprijatno i ekscesno, usljed prisustva grupe deminera koji su bučno i pijano dobacivali gusto naguranoj grupi pred recepcijom. No, kako to u životu obično biva nakon prvog utiska, i oni su razočarali. U jednom trenutku, već daleko iza ponoći, sjedim u bašti i izunutra čujem kako sa njihovog šanka odjekuje: Od Topole, od Topole, pa do Ravne Gore. Sve su straže, sve su straže đenerala Draže…

Provociraju. Mislim. Udaljujem se. Ne gledam. Održavam obećanje dato Dušanu.

Kasnije se ispostavilo – ćorak. Paranoja. Manija veličine. Naš glavni heraldičar Otadžbinskog rata, Predrag Cupać, u piću dobio izliv otvorenosti i bratstva. Od fizionomije, psihologije i stepena im intoksikacije, od kojih bi se tome najmanje nadali. Ne može nam niko ništa, kažu oni. Vala baš.

U tom Josipdolu sam vidio na drvetu latiničnu smrtovnicu ambivalentnog imena, ali sa krstom koji kod nas važi za pravoslavni. Pratio sam imena ožalošćene rodbine, no, opcija unijatstva mi nije pomagala u zaključku. Ujutru sam od mještanke, Srpkinje, saznao da je ta žena zaista pravoslavna; odnosno da danas u Hrvatskoj Srbi na ćirilici ne mogu ni umrijeti.

Hvala Mladenu Ivaniću u ime srpskog naroda

Pozdravili smo se, ali ovo nijesam stigao reći članu predsjedništva državne zajednice iz Republike Srpske. Pa evo govorim sad. Tamo sam imao prečeg posla nego da ćaskamo. Ne sumnjam da je od Dušana Bastašića saznao sve šta treba, ali mislim da možda ni predsjednik sam, nije svjestan koliko je taj njegov čin bitan za Srbe u cjelini.

Primjer:

Par mjeseci prije događaja o kojem ovdje pišem, zapilo se neko društvo u kafani. Zateknem se i ja, pa mi jedan tvrdi kako danas svi znaju za Jadovno. Što je, naravno, poražavajuće netačna glupost. Da bih to demonstrirao, okrenem se i nekom momku koji je čitao dnevnu štampu za susjednim stolom postavim pitanje: – Znaš li ti šta je Jadovno?

– Paaaa. Oteže on i diže pogled sa novina u pomalo nebranom grožđu. Nisam siguran. Mislim ono neko mjesto kod Donje Gradine.

I to je veliki napredak. Bez obzira što nema pojma šta je tačno. Barem ga asocira na logore iz Drugog svjetskog rata. A taj asocijativni nivo je ostvaren, jer su neki srpski političari ipak došli na Jadovno. Onda su i novinari došli sa njima. I to je puštano u dnevniku. Dakle od 2010. godine, kako smo počeli intenzivno da radimo na vaskrsavanju sjećanja na Jadovno, došli smo do toga da čak i u Srbiji političari koriste ovaj toponim u svojim govorima. Do juče niko nije ni znao da to postoji. Nadati se iduće godine i predsjedniku Republike Srpske, i(li) premijeru, pa smo uspostavili standard za sve nasljednike na najvišim funkcijama.

Ivanić nije držao političke govore, niti sam ja imao kad da slušam šta tačno priča. Pričao je samo okružen novinarima. Ostali su otišli pred jamu. No, morao sam čuti, pripremajući stvari za krst, kako je neka hrvatska novinarka prosto vapila biti toliko nedokazna, da mu postavi pitanje da li dolazi da produbljuje podjele…

Moš’ si mislit’.

Kapela Jadovno

Za srpske državne tvorevine, pogotovo udružene na jednom dugoročnom projektu, bijedno su male pare neophodne da se dostojno upamte i ožale stradali u rodoubistvu iz Drugog svjetskog rata. Jedno udruženje sa sjedištima u Banjoj Luci i Beogradu nije po definiciji u stanju da to uradi samo. Pogotovo u smislu diplomatskog pritiska, ako bi pare i izmislilo.

Ali ovo što je uradilo UG Jadovno 1941. je zaista dostojno predaka. I potomaka.

Preko puta komunističkog, hajde da kažemo danas sekularnog spomenika, poboli smo drveni krst kakav se postavlja na gradilište prije nego na njemu nikne hrišćanska bogomolja. Bio neko religiozan ili ne, pravda je da tu nikne spomen-crkvica, možda čak i sabirna kosturnica svih jama. Ti ljudi su pobijeni upravo zbog za prosvijećenog čovjeka nebitnog razloga. Vjeroispovjesti. Zato je neka vrsta kosmičke pravde da im se napravi crkva. Svi koji su u moći, to trebaju pomoći.

Isti takav krst već odavno stoji na mjestu gdje je bila lokacija istinskog logora Jadovno, kao i na jadranskoj plavoj grobnici po imenu uvala Slana. Na ostrvu Pagu. Oba krsta i dalje stoje netaknuta. Nadamo se da će tako i ostati, jer je to velika stvar za razvoj tolerancije. Za lokalnu zajednicu i Hrvatsku u cjelini. Ovo govorim, ne želeći da provociram, već prosto poučen iskustvom da smo tri puta obnavljali spomen-ploču na Slanoj, koju su nepoznati počinioci lomili. Kao dvopismene table u Vukovaru.

Katina jama

Ako sam dobro shvatio, išli smo sedam i po kilometara u jednom pravcu do nje, i isto toliko nazad nizbrdo. Nije da se nije moglo kolima, kao što do logora Jadovno nije moglo. Ali opet i ukoliko nijeste religiozni, pa da vam nošenje krsta za pomrle zbog njega na ljudskim plećima, ne budi neki poseban osjećaj; to je rekonstrukcija zločina u sudsko-policijskom maniru. Tim istim putem su prošli prebijeni i žicom povezani ljudi, na čelu sa vladikom Savom. Bilo im je lakše svega utoliko što se istim tim putem nijesu morali vraćati…

Pa vi sad vidite.

Ova jama je baš strašna. Daleko šireg grotla od Šaranove i u nju se voda, koja je i napravila, neprestano slijeva. Bačen kamen se čuje poslije dugo vremena. Vjerovatno kad se odbije od zakrivljenje. Ne bi ste dali djeci da se igraju oko nje. Teška je. Zla. Neobilježena. Nijema.

Najteže je bilo i krst postaviti. Pedalj lišća i crnice, preko kamena ljutca. Varnice su sijevale pod budakom, dok smo ga lomili i rukama vadili. Više smo krst, kamen po kamen, zatrpali; nego što smo ga poboli.

JAMA NIJE GROB!

To kamenje su donosili ljudi iz svih srpskih krajeva. I iz rasijanja. Raznih naglasaka i mjesta porijekla. Neznani međusobno, ali svi konačno ujedinjeni oko jedne normalne stvari. Tamo gdje je zločinac bacio žrtvu, žrtvi ne može biti grob! Nije to ni pravedno, ni ljudski.

Ako nad Jadovnom i mjestom logacije njegovog naslijednika Jasenovca, nemamo administrativnu kontrolu i nailazimo na prepreke, šta nas priječi da polako počnemo to u Donjoj Gradini? Grobno polje, po grobno polje. Kost po kost. Zub po zub.

Iduće godine se nadam da će ovo što radimo biti još i više razumljivo Hrvatima. Očekujem i da nas, zbog sebe, pomognu. Da će nas opet brzo pustiti u Evrosojuz, pa nećemo morati noćiti. Ta sredstva usmjeriti da nas povedemo više. Da skupimo još kamenja i označimo još više nijemih jama ljudožderki. Dugujemo im to. Ne samo kao potomci ili sabraća, nego i kao ljudska rasa u cjelini. Da više nikom ne padne na pamet da donosi zakone po kojim je drugo ljudsko biće manje vrijedno i ubiti ga se može bez razloga ili barem suda.

Ponesite svoj kamen na Jadovno!

Završili smo komemoraciju posjetom rodnoj kući Nikole Tesle, kraj koje je i crkva u kojoj mu je otac bio zaposlen. Pristup svjetovnim posjedima se naplaćuje i o Tesli se priča latinicom i jezikom kakav nikad nije govorio.

Sve je lijepo uređeno i trava potšišana. Osim na pravoslavnom groblju. Ograđenom za zapuštenost. Određenom za iščezavanje.
Ima ono i latiničnih srpskih imena, kao danas u Josipdolu na smrtovnicama, ali polupanih ćiriličnih ploča. Groblje ispreturano, zaraslo, izubijano. Ono nije dio turističke ponude. Nije, slavom naizmjenične struje privučeni turisto, dio Teslinog naslijeđa i porijekla. Nebitno je i skriveno od onih koji se boje baja i zmija.

No, za razliku od ovih stradalih na Jadovnu, ovi u Smiljanu makar imaju grob. Jasamo kroz travu do ramena. Skidamo suhu granu, popalu olujom ko zna kad preko grobova. Jedan obelisk stariji od Jadovna je survan licem u blato. Nema ga poslije Jadovna ko više obilaziti. S mukom ga uspravljamo drug Marsel i ja, okrećući ga na lice, da se da pročitati. Sada sinovi koji su ga podigli, stoje iznad oca kojeg su ukopali. Toliko smo mogli.

A šta vi možete?

Da vam neko, nebudiprimjenjeno, danas ubije dijete, ženu, muža, oca, majku, brata, sestru, babu, djeda, tetku, strinu, ujaka… i zakopa ga ili baci u jamu; ne bi ste se smirili dok srodniku nakon otkrivanja mjesta zločina kosti ne bi sakupili i dostojno sahranili. Kada su ljudi počeli da rade takve stvari, antropolozi smatraju da su prestali biti životinje.

U to ime bih, za ovu godinu i završio.

Izvor: FRONTAL

Vezane vijesti:

Govore o genocidu u „Srebrenici“ a nema ih na Jadovnu

Zaborav ubija žrtve Jadovna drugi put

Serbы počtili pamяtь žertv konclagerя Яdovno v Horvatii

Banja Luka-based association marks Jadovno Remembrance Day

Jadovno: Dan sjećanja na Jadovno 1941. u organizaciji banjalučkog udruženja

Odata pošta žrtvama Jadovna

Kod Šaranove jame postavljen časni krst

Godišnjica stradanja u Jadovnu

Ivanić: Prisustvom na mjestima stradanja iskazati poštovanje prema žrtvama

Odata pošta žrtvama Jadovna

POSTAVLjEN ČASNI KRST UZ KATINU JAMU NA VELEBITU