Ja sam to što jesam, ali najbolje da o tome ne govorimo

Datum objave: nedelja, 22 novembra, 2020
Objavljeno u Ostalo, Otadžbinski rat
Veličina slova: A- A+

Ako je u 90-ima goli strah bila ključna kategorija za Srbe u Hrvatskoj, onda se iz tog straha i pozicije „prešućenog identiteta“ u toku tri decenije izrodila odrednica koja je kobna za svaki osjećaj nacionalne i vjerske pripadnosti, a to je utapanje u većini ili – asimilacija.

Naslovna fotografija: Matija Habljak, PIXSELL

Za istinski prelazak iz jedne religije u drugu, ili pak za napuštanje svake religioznosti, potrebna su dva ključna preduvjeta: uvjerenje i sloboda. Što se događa pak ako je motiv za prelazak iz jedne vjeroispovijesti u drugu – strah, konformizam ili linija manjeg otpora, naročito u društvima gdje postoji visoka stopa nacionalne ili vjerske netrpeljivosti, kao i niski prag tolerancije prema drugima i drugačijima? U tom kontekstu može se govoriti, blaže rečeno, i o procesu prilagođavanja: dugogodišnjim životom u drugom, ne uvijek prijateljskom, socijalnom okolišu, mnogi ljudi radi mira u kući postupno prihvaćaju način ponašanja, odnose, lokalnu kulturu, jezik pa i bliskost specifičnoj religioznosti većine sa kojom žive…

Kako je s tim u vezi danas u Hrvatskoj? Susret kultura i religijskih uvjerenja, ponajprije Hrvata i Srba, bio je kroz povijest dinamičan, ponekad prožimajući u kulturnoj antropologiji jednih i drugih, a ponekad tragičan, kada su bili u pitanju politički ili nacionalni sukobi i burne promjene društvenih uređenja. Danas, mala srpska zajednica u Hrvatskoj, opterećena posljednjim ratovima i prisilnim migracijama te svedena na jedva četvrtinu svog nekadašnjeg broja, pokušava s mukom održati specifičnosti svoje kulture, običaja i tradicije. Tako se pravoslavni vjernici u Hrvatskoj i dalje okupljaju u hramovima na obredima i vjerskim svečanostima ali pitanje je koliko često, koliko javno i u kolikom broju. U sjedištu Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, u Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj, kažu nam da danas nitko sa sigurnošću ne može reći koliko pravoslavnih vjernika u Hrvatskoj zaista ima, što je, rekli bismo, indikativno već samo po sebi.

Vjerski „prelasci“ u 21. stoljeću

„Poznato je, po popisu iz 2011. godine, da Srba na primjer u Zagrebu ima oko sedamnaest i po hiljada ali koliko ima pravoslavnih vjernika teško je reći s obzirom na to da tek jedan manji broj uvijek istih, naročito starijih ljudi, dolazi na nedjeljna bogosluženja“, kažu nam iz zagrebačke Mitropolije.

Foto: Ivica Družak

Zašto je to tako? Protestantski teolog iz Osijeka, Peter Kuzmič, u jednom intervjuu od prije par godina ističe da se u nekim sredinama i na nekim radnim mjestima u Hrvatskoj primjenjuju kriteriji tzv. nove podobnosti. „Tako je danas velika prednost biti Hrvat katolik, kao što u našim susjedstvima ravnopravnijima postaju oni koji se mogu legitimirati kao Srbi pravoslavci ili Bošnjaci muslimani“, kaže Kuzmič i dodaje kako je takva vrsta zloupotrebe etno-religijskih karakteristika antievropska i antidemokratska. „Takvom diskriminatornom ponašanju treba se suprotstaviti suvremenijim obrazovanjem i transparentnim javnim dijalogom“, smatra Kuzmič.

Veliko je pitanje koliko u Hrvatskoj danas ima istinskog međureligijskog dijaloga i koliko se u obrazovanju mladih njeguje stvarna tolerancija, a ne samo formalna trpeljivost prema ljudima drugog tradicijskog, kulturnog ili religijskog stila. U tom smislu, aktualna tema u Hrvatskoj danas glasi: koliko pravoslavnih vjernika, radi mirnijeg i komfornijeg života, napušta svoju vjeru ili prelazi na katoličanstvo?

„Nažalost, vjerski prelasci se još uvijek događaju. Ljudi se snalaze na različite načine kako bi ostvarili svoj cilj – da ne budu drugačiji“, rekao je, ne tako davno, u jednom intervjuu sveštenik Srpske pravoslavne crkve. „Nama se masovno obraćaju roditelji sa zahtjevima da djeci izdamo potvrde da su krštena u pravoslavnoj crkvi i onda oni s tim papirima traže suglasnost da njihova djeca mogu dobrovoljno prijeći na katoličanstvo. Naše vjernice i kada se vjenčaju u katoličkoj crkvi, mogu nastaviti živjeti po pravoslavnim običajima, ali u najvećem broju slučajeva primaju tradiciju kuće u kojoj su se udale i zapostavljaju pravoslavlje“, kaže ovaj sveštenik. U njegovoj parohiji, kaže, u godini dana može biti da bude kršteno tek osmero djece i obavljeno samo jedno vjenčanje, dok s druge strane bude održano i po 50 pokopa.

Foto: Mitrolopija zagrebačko-ljubljanska

O trendu prelaska pravoslavaca na katoličanstvo govorio je svojevremeno i pokojni sisački paroh, protojerej o. Petar Olujić, smatrajući da se kod vjerskih prelazaka ne radi o pritiscima Katoličke crkve, već o očajničkoj borbi ljudi za fizičku sigurnost, posebno s obzirom na tragična iskustva s početka devedesetih, kada su na primjer u Sisku ubijani građani samo zato što su bili srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere. „Naši vjernici prelaze na katoličanstvo kako ne bi stršili u svojoj sredini, kako im djeca ne bi bila drugačija u školi. Mnogi misle da će tako jednostavnije doći do posla, koji danas znači egzistenciju, ali i da će njihova djeca kao katolici imati sutra mirniji život“, govorio je Olujić.

Atmosfera nelagode i neizjašnjavanja

Znanstveno istraživanje koje je u jednom trenutku napravio sociolog, a nekada i potpredsjednik hrvatske Vlade, Slobodan Uzelac, među srpskim školarcima u Hrvatskoj o tome koliko se slobodno izjašnjavaju kao Srbi, pokazalo je da zabrinjavajućih 60 posto njih ima osjećaj straha i krivnje što su Srbi te je javno skrivalo svoju pripadnost. Uzelac smatra da se, od onoga što se nekada među Srbima moglo nazvati identitetom straha, sada ide ka identitetu srama i strepnje ili pak prema sindromu preteških pitanja. Ili kako je to svojedobno definirao potpredsjednik Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu Saša Milošević: radi se o identitetu oportunizma, ili o prešutnom Srbinu, po obrascu „ja sam to što jesam, ali najbolje je to ne oglašavati pa i onda kada to svi znaju“. U svemu tome mučnom i tragičnom, moglo bi se reći da postoji i fenomen tzv. minskog polja, uz podosta ironije: kada žele olakšati težinu svog javnog identiteta u Hrvatskoj, Srbi će često reći da su pravoslavci, jer se taj pojam čini nešto neutralnijim u odnosu na stigmu srpske nacionalne pripadnosti, ali s druge strane oni neće ni prakticirati svoju pravoslavnu vjeru jer to u javnosti automatski znači da su oni – Srbi. Podatak star jednu deceniju dolazi iz Zadra, iz pravoslavne crkve Sv. Ilije u koju, kako je tada govorio njen paroh Petar Jovanović, „dolazi sve manje pravoslavaca, u kojoj se u cijeloj jednoj godini ne vjenča niti jedan par te se krsti možda svega petero djece.” U Splitu su u isto vrijeme, prema riječima tadašnjeg predsjednika županijskog Vijeća srpske nacionalne manjine Momčila Rusića, „prelasci splitskih pravoslavaca na katoličanstvo javna tajna, no konkretne brojke jako je teško utvrditi.“ Kaže da se u Splitu godišnje obavi manje vjenčanja po pravoslavnom obredu negoli je prstiju na jednoj ruci i to vrijedi čak i u slučajevima kada su oba bračna partnera Srbi. „Osim toga, mi vjeronauk u splitskoj pravoslavnoj crkvi nemamo već godinama, a niti jedna škola u gradu također nema pravoslavni vjeronauk”, rekao je Rusić.

U toj mutnoj atmosferi nelagode i neizjašnjavanja, obrubljenoj šturim i neželjenim informacijama koje se ne iznose javno i ne spominju često, indikativan je popis stanovništva iz 2001. godine koji jasno ilustrira problem slobode vjeroispovijesti Srba, odnosno njihovog institucionalnog pripadanja Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Prema tom popisu, 201.631 stanovnik Hrvatske izjasnio se da je srpske nacionalnosti, dok se pripadnicima Srpske pravoslavne crkve izjasnilo svega 40.433 stanovnika, što je nevjerojatnih pet puta manje, naročito kada je riječ o manjim sredinama u kojima su ljudi u najvećoj mjeri okrenuti vjeri i tradiciji. Jedna od najdrastičnijih razlika u lokalnim sredinama vidljiva je bila baš u Splitu, gdje je pripadnost srpskoj zajednici deklariralo 3.047 stanovnika, a samo se njih devetero izjasnilo kao pravoslavci.

Najveća odgovornost na većini

Tako je bilo u Hrvatskoj prije desetak i više godina. Da li je danas s pravoslavnim vjernicima i Srbima uopće nešto bolje? Teško. Pravoslavni se vjeronauk održava uglavnom u školama istočne Slavonije ili u mjestima gdje su srpska djeca brojnija, ističe sveštenik Đorđe iz Srpske pravoslavne crkvene opštine u Zagrebu. Ali u Zagrebu, kaže, ni u jednoj civilnoj školi se ne održava pravoslavni vjeronauk, jer se djeca ne javljaju, a za održavanje sata treba ih biti najmanje petero… „Ljudi se boje da izdvajaju djecu, da ne bi bilo nekakvih provokacija, da se ne bi ta djeca izlagala ruglu. Zbog toga mi vjeronauk obavljamo u našim prostorijama crkvene opštine“, kaže ovaj sveštenik.

Današnju situaciju dobro oslikava u svom nedavnom autorskom tekstu i povjesničar Dragan Markovina: „Štoviše, ogromna je tragedija za hrvatsko društvo što ovdašnji Srbi idu prema poziciji asimilirane folklorne manjine, ali to je nešto čega su zapravo svjesni svi, iako se ustručavaju to izgovoriti. U takvoj situaciji nije moguće niti prakticirati svoju vjersku pripadnost, u ovome slučaju pravoslavnu“ (Telegram, 29. 2. 2020.). I sociolog religije Ivan Markešić navodi da je slobodno prakticiranje vjeroispovijesti u Hrvatskoj u svakodnevnom životu često vrlo problematično. „Na obje strane ratne rane su veoma duboke i bolne i kod mnogih izazivaju osjećaj manje vrijednosti ili osjećaj stida zbog vjere, ali s pravom moramo postaviti pitanje tko je tome kriv“, kaže Markešić. Dodaje da najveću odgovornost za to snosi katolička većina koja bi morala omogućiti jednakopravnost svih vjera, jer se u tome ogleda snaga, veličina i zrelost takve većine. „Ona mora odgovoriti na pitanje hoće li hrvatsko društvo omogućiti religijski i kulturni pluralizam ili će postati lonac za taljenje i mjesto u kojem su neizbježni procesi religijske asimilacije“, kaže Markešić. Ukoliko mladi pravoslavni vjernici prihvaćaju biti katolici iz straha ili pod prisilom, kako bi mogli živjeti u današnjem hrvatskom društvu i u njemu ostvariti temeljna građanska prava, to znači da je vrijeme za uzbunu kako političkih tako i crkvenih struktura, zaključuje Markešić.

Od prešućenog identiteta do asimilacije

Iz svega do sada navedenog evidentno je sljedeće: Ako je u devedesetima goli strah bila ključna kategorija za Srbe u Hrvatskoj, onda se iz tog straha, odnosno iz te nemoguće pozicije „prešućenog identiteta“, u toku tri decenije do danas, izrodila odrednica koja je kobna za svaki osjećaj nacionalne i vjerske pripadnosti Srba u Hrvatskoj a to je utapanje u većini ili – asimilacija. Na pitanje o tome da li je asimilacija najveći problem Srba u Hrvatskoj, odgovorio je nedavno predsjednik Srpskog narodnog vijeća, Milorad Pupovac: „Taj problem da se bude ono što se nije, a da se ne poštuje ono što se jeste, pogađa i Srbe u Hrvatskoj. On neke ljude usmjerava u pravcu asimilacije, a istovremeno ne pomaže tome da hrvatsko društvo bude bolje i slobodnije, nego upravo suprotno.“
Što će biti dalje?

Foto: Vida Burić Isaković

Brojke baš i nisu utješne: od preko 12 posto na popisu iz 1991. godine, srpska populacija u Hrvatskoj spala je na 4,5 posto 2001. godine, pa na 4,36 posto 2011., s očitom tendencijom daljnjeg smanjenja, pa možemo samo zamisliti kako će izgledati popis stanovništva sljedeće godine…

Nekad loše, nekad još gore

Situacija sa Srbima, ili u religioznom smislu s pravoslavnim vjernicima, u Hrvatskoj je trenutno „nekad loša, nekad još gora“, kako kaže jedan lokalni srpski predstavnik, iako počeci pravoslavlja, na primjer u sjevernoj Dalmaciji, preko manastira Krka, Krupa i Dragović, kao i crkava s tog područja, sežu još u daleki 14. vijek. Ako se moramo suočiti s istinom onda Srbima i pravoslavnima u Hrvatskoj zaista prijeti izumiranje ali – to doduše nije nikakva utjeha – srpska zajednica je na ovim prostorima dosta puta u povijesti prolazila Scilu i Haribdu svoga opstanka ili nestanka.

U tom smislu, za kraj se prisjetimo riječi pokojnog Patrijarha Srpske pravoslavne crkve, gospodina Pavla, kako je kroz vjekove, koliko puta dolazila misao mnogima da se među drugim, tuđim ljudima ne može drukčije opstati nego samo tako da se preobrati, da se postane i bude kao oni. „Ali oni drugi naši preci, braćo, ostali su sledbenici Hristovi u ime ljubavi Njegove. Treba razvijati mudrost, Bogom danu, bezazlenost kao u goluba i dobrotu. I mene su gonili, i vas će goniti, govori Gospod. S tim moramo biti načisto i pripremiti se da i pri tom ostanemo onako kako treba, kakvi su i preci naši bili: ljudi Božiji, narod Božiji.“

Da li ova besjeda koja dotiče duboko iskustvo prohujalih vjekova, kao i mudra misao jednog očito dobrog čovjeka, može biti dovoljno poticajna za spas tradicijskih i religijskih vrijednosti Srba u Hrvatskoj?

Tekst je nastao u okviru projekta „Privrednikov informativni P-portal – Krila i korijenje“ koji financira Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije

Izvor: P-portal

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top