Izgon Srba sudbonosan je po cijelu Hrvatsku

05.3.2010. Piše Srećko Pulig – „Novosti 533“
Suživot hrvatskog i srpskog življa trajao je od ukidanja Vojne krajine naovamo – uz prekid za vrijeme genocidne ustaške strahovlade – uglavnom mirno a često i vrlo srdačno. Izgon Srba devedesetih veliko je osiromašenje i za jedne i za druge, u svim mogućim psihičkim i fizičkim vidovima, kaže Darko Suvin, profesor engleske književnosti i stručnjak za Brechta.

Kako ste vidjeli i doživjeli politiku tzv. etničkog čišćenja devedesetih?

– O ovoj temi mogu ovdje dati samo impresije zasnovane na pristupačnoj površini događaja. Po podacima Human Rights Watcha (članak „Prekršena obećanja: Prepreke povratku izbjeglica u Hrvatsku“ iz 2006. godine), od 1991. do 1995. godine između 300 i 350 hiljada Srba napustilo je svoje domove u Hrvatskoj – sigurno ne laka srca – a svaka hrvatska vlada otada pokazala se „nesklonom i nemoćnom da riješi ovaj problem za veliku većinu raseljenih Srba“, te do povratka znatne većine „raseljenih“ nije došlo. Tu valja pažljivo stupati jer su statistike nejasne i dijelom proturječne (npr. UNHCR cijeni broj „raseljenih“ na 250 hiljada). No i iz drugog članka, „Less than 50 percent of registered returnees live in Croatia: UNHCR study“, koji se temelji na studiji Milana Mesića i Dragana Bagića iz 2007., po mom mišljenju valja procijeniti da srpskih povratnika koji su za stalno ostali (jer ih mnogo ponovo ode ili pak dijelom živi u Hrvatskoj a dijelom van nje), ima, nasuprot nekim službenim hrvatskim statistikama, oko 50 do 70 hiljada osoba. Oni su većinom poljoprivrednici, u svojim 50-im ili starijim godinama, te prvi članak smatra da „ako ne dođe do promjene trenda u bliskoj budućnosti, vjerojatno će u roku od desetljeća ili dva u većini krajeva Hrvatske srpska populacija gotovo nestati“.

Drugim riječima, ostat će samo življe u većim gradovima koje nije bilo protjerano te ima stan i većinom penziju. Ta je posljednja činjenica, dakako, odlična, civilizirana stvar, i služi nam svima na čast. No suživot cijelih oblasti stoljećima napučenih većinom Srbima – u tradicionalnom polumjesecu od dijelova Slavonije preko Korduna, Banije i Like do Dalmatinske zagore ili Krajine – s ostalom Hrvatskom čini se da je prošao. Po meni je to veliko osiromašenje za jedne i za druge, u svim mogućim psihičkim i fizičkim vidovima – karakterološkim, estetskim i tako dalje. Suživot hrvatskog i srpskog življa trajao je od ukidanja Vojne krajine naovamo – uz prekid za vrijeme genocidne ustaške strahovlade – uglavnom mirno a često i vrlo srdačno (ako smijem govoriti u prvom licu, moja je supruga npr. službeno Srpkinja iz Bosne, a takvih je miješanih brakova u Jugoslaviji bilo na stotine hiljada, i što su sada „etnički“ njihova djeca?).

Katastrofa etničke „čistoće“

Što znači ovo inzistiranje na etničkoj „čistoći“ u kulturi?

– Zamislite recimo Englesku bez Škota, Velšana i doseljenih (iz nužde) Iraca! Filozofiju bez Humea i Adama Smitha, teatar bez Wildea, Shawa i O’Caseyja, poeziju bez Thomasa, prozu bez Scotta i Stevensona – koliko bi originalnih, neponovljivih glasova čak i u toj prebogatoj kulturi falilo, koliko bi bila uža i začahurenija, ljudski manje raznovrsna i zanimljiva! Mogao bih sad nastaviti tucetima daljnjih britanskih imena, ili recimo američkom kulturom bez sinova svih doseljeničkih valova, od Iraca i Nijemaca preko Jevreja do Nikole Tesle, homoseksualnog Srbina iz Austro-Ugarske, a da ne govorimo o ruskoj kulturi bez Gogolja, Ejzenštejna, Mejerholda ili polumulata Puškina! Nacistički stručnjaci napraviše tako popis „rasno tuđih“ elemenata u francuskoj kulturi: tu su bili jevrejski onečišćeni Montaigne i Proust, crnački Dumas otac i sin, i redom dalje; germanski „Franci“ sa sjevera bili su oni pravi, a „Kelti“ sumnjiva čeljad. Baš kao što je Pavelić koketirao s „gotskim“ porijeklom Hrvata.

Da se razumijemo: nemam ništa protiv nacionalnog ponosa, koji je uvelike postojao i nikoga nije smetao u vrlo federalnoj Jugoslaviji, te sam se ja kao književnik ponosio da mogu (ako mogu) mnogo dugovati Krleži, pa onda Držiću i drugim renesansnim primorcima, Brlićki, Matošu, Vidriću i tako dalje – to onda ne isključuje recimo Prešerna, Cankara ili divnu srpsku poeziju od Branka Radičevića do prijatelja mi Ivana Lalića i Vave Hristića. Ako treba spajati etniju i Andrića (što po meni nije najvažnije u njegovom zasluženom svjetskom položaju), ne shvaćam da se diskusija vodi u terminima kako je koju etniju izdao a ne koju je sredinu više zadužio svojim jedinstvenim spojem bosanskih, hrvatskih i srpskih tradicija pripovijedalačke mudrosti.

Kakve sve posljedice ima takav razvoj događaja?

– Bez pretenzija na konačnu ocjenu, naprosto intimno kao Zagrepčanin kroz trećinu stoljeća i skromni sudionik hrvatske kulture, osjećam izgon Srba kao sudbonosan ne samo po njih nego po cijelu Hrvatsku. Svaka se demokracija mjeri po toleranciji prema najslabijima, pa čak i prema najmanje simpatičnim grupama. Položaj žena – socijalistički nauk je to uvijek govorio – mjerilo je za uljuđenost svakog društva; isto to vrijedi za Jevreje (o čemu nešto rekoh u „Memoarima“), Rome i svaku drugu manjinu po bilo kojem kriteriju, npr. za homoseksualce/ke. U tom je smislu ne samo položaj Srba, nego i aktivni rad na povratku svih onih Srba koji to žele u svoja stara prebivališta mjerilo za mogućnost bilo kakve podnošljive demokracije u Hrvatskoj. Stari nam je Hegel lijepo rekao u „Fenomenologiji duha“ da „ono što gospodar čini protiv kmeta, čini i protiv sebe“. A mudri politički filozofi, od Rousseaua do Lenjina, da narod koji kinji, tišti ili progoni druge ni sam nije slobodan (jer će, dodat ću, ista vladajuća klasa koja kinji „tuđina“ kinjiti i „svojega“).

Aktivno nastojanje na povratku podrazumijeva mogućnost pune legalne i ekonomske integracije povratnika, dakle kako ozbiljnu i ustrajnu političko-psihološku tako i širokogrudnu financijsku podršku za taj povratak. Podaci govore da su tu glavne prepreke, uz psihološke, pristup stanu, penzija za starije a zaposlenje za mlađe povratnike. Po podacima iz 2007, izgleda da tu ima ozbiljnog napretka u odnosu na početak dvijehiljaditih, kao i ozbiljnih preostalih problema.

S obzirom na svoje etničko jevrejsko porijeklo i iskustvo Drugog svjetskog rata, vidite li u sadašnjem stanju i obnovu nekih fašistoidnih tendencija?

– Dok god je službeno dozvoljeno da fašistoidne grupe postoje u političkom životu, dakle dok god nema efikasne zabrane kvazi-ustaških grupacija koje propagiraju a pokatkad i prakticiraju rasnu ili nacionalnu mržnju (koje jesu bile zabranjene u Titovoj Jugoslaviji), dakako da takve mogućnosti postoje. Nisam uvjeren da bi to, dok hrvatski vlastodršci trebaju pravnu i financijsku podršku Evrope, išlo posebno protiv srpske etničke grupe, skandal bi bio preveliki. No svakako će ona dijeliti sudbinu hrvatskog radnog naroda: ako njemu ide loše, ići će njoj jednako ili – gore (Mesić i Bagić nalaze da je nezaposlenost srpskih povratnika 31 posto u poređenju s općom stopom u Hrvatskoj od 17 posto).

Bavili ste se i šire fenomenom današnjih migracija, gdje nije lako razlikovati ekonomske i političke motive?

– Pisao sam o današnjoj migraciji, jer sam to na svojoj koži osjetio (sve ako u prilično privilegiranoj varijanti). Pritom sam naučio da vlasti koje niječu pravo čak potpunih tuđina da prebivaju tamo gdje ljudski žele biti, po starom Kantu „piju nepravdu kao vodu“. To se dakako odnosi na sve vlade i demagoge bogatijeg svijeta. No Hrvatska je tu bila, jao, u nezavidnom položaju jednog od „čelnika“, kako se to danas kaže, a osim toga me se intimno više tiče.

Autonomija svima, pa i Srbima u Hrvatskoj

U časopisu „Gordogan“ izašao je prvi nastavak vaših „Memoara jednog skojevca“. Publici srpskih novina u Hrvatskoj bliska je tema sjećanja i zaborava, prisutnosti i odsutnosti. Uvijek novog prekrajanja naših života, pa onda i sjećanja. Vi se i svojom biografijom borite protiv toga?

– Tu se uključuje tema službeno favoriziranog, često silom nametnutog, zaborava prošlosti – ili točnije nepoćudnog dijela prošlosti, što znači da je onaj ostatak koji nije prisilno zaboravljen onda lažan i šteti zajednici koja ga se „sjeća“. To je problem u svim dijelovima bivše Jugoslavije – kao što i za problem „raseljenja“ Srba postoji očita, mada možda sekundarna, sukrivnja simetrično nacionalističkih elemenata iz Bosne i Srbije koji su ih, čini se, najprije podsticali a onda ostavili na cjedilu i dobar dio parkirali u tužne logore negdje kraj Timoka. No sada govorim za vaše novine samo o stanju u Hrvatskoj. Pošto ovih godina gutam latinske i starogrčke tekstove, pronašao sam u divnom Tacitu pojam „osude sjećanja“ ili zabrane spominjanja. Kad bi naime koji car (dobar ili loš) bio srušen, novi car bi zatražio od Senata – koji je drhtao za svoje živote i posjede – da službeno proglasi damnatio memoriae. Kipovi su cara srušeni, pohvale uklesane u kamenu otklesane su, posjedi zaplijenjeni i podijeljeni novim vlastodršcima i slično. Nismo eto napredovali kad je otvorenu rimsku religioznost države smijenila „demokratska“ hipokrizija, navodno po volji jadnog naroda. (Još ni danas ne mogu shvatiti kako su mogli biti dignuti u zrak kipovi velikog Vojina Bakića i ostalih!)

Zato pišem, dobro ste to osjetili, teško i dosta mučno svoje „Memoare“, koliko god istinito mogu. Želio bih da to bude kamenčić u mozaiku ne-zaborava, anti-zaborava, koji svaka zdrava ljudska zajednica treba da ne istrune. Jer, stara je istina da današnjost ulazi u budućnost samo ako se napojila prošlošću – ili ulazi u vrlo lošu budućnost. U njima ću spomenuti, uspijem li, i svoja iskustva s vlastima u zagrebačkoj kulturi – raznim predsjednicima savjeta ili gradskim komitetom Saveza komunista. Mada su ti dodiri bili rijetki, sada vidim po imenima – tada se o tome uopće nije mislilo, ja do danas ne znam koji su mi školski drugovi bili Srbi – da su oni dobrim dijelom bili Srbi iz Hrvatske, koji su po svom sudjelovanju u Narodnooslobodilačkoj borbi bili u Komunističkoj partiji Hrvatske natprosječno zastupani. U tome po meni nema nikakve „krivnje“, samo nije bilo zdravo to javno prešućivati – za razliku od debata „mudrog rukovodstva“ iza zatvorenih vrata. Mislim da je jedan od velikih grijehova meni drage Titove Jugoslavije bio potcjenjivanje javnog raspravljanja: npr. dobrohotno ali arogantno uvjerenje da je revolucija sve nacionalne probleme zauvijek riješila a za sve ostalo je tu budna i pravedna Partija, pa zato ne treba dirati u neuralgična pitanja pomoću političkih, npr. ustavnih instrumenata autonomije, recimo Boke u Crnoj Gori, albanskih predjela u Makedoniji ili srpskih u Hrvatskoj. (Osnivanje Bosne a u manjoj mjeri i Vojvodine i Kosova bile su naprotiv velike i odlične iznimke!) To je dio šireg grijeha tvrdnje da je demokracija buržoaska prijevara (a mi sad stupamo u carstvo jednakosti svih sa svima), što je po meni istina, ali nikako potpuna istina i kobno se lenjinizmu osvetila.

Srećko Pulig