Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Direktor beogradskog Instituta za istraživanje srpskih stradanja, Milivoje Ivanišević, upozorava da se decenijama pokušava zataškati genocid u Nezavisnoj Državi Hrvatsko i Jasenovcu, te da je najčešća primjedba – da nisu poznata sva imena pobijenih.
Ivanišević tvrdi je tihi poslijeratni bojkot hrvatskog, muslimanskog, a dijelom i jugoslovenskog državnog rukovodstva decenijama bio prisutan u svim, pogotovo međunarodnim zbivanjima u vezi sa jasenovačkim logorom.
Milioni ljudi su ubijeni u brojnim koncentracionim logorima širom Evrope. Od koga su traženi spiskovi za Aušvic i desetine drugih koncentracionih logora? Ta suluda ideja nije prisutna u Evropi, već samo na prostorima bivše NDH kod potomaka bivših gospodara jasenovačkog logora, upozorava Ivanišević u intervjuu Srni.
On kao primjer relativizacije genocida navodi da je u obrazloženju za formiranje Informativno dokumentacionog centra u Sarajevu /koje je izostavljeno na sajtu ovog centra/ pisalo da je Jasenovac „opasan primjer upotrebe žrtava“ i da je „srbijanski režim koristio brojke koje nikada nisu bile jasno i pozdano utvrđene i temeljene na imenima žrtava“.
„Možda im je došlo do svijesti da je Turska, skoro sto godina poslije pogroma Jermena, optužena od svjetske javnosti za genocid. Zašto to u doglednoj budućnosti ne bi snašlo i odgovorne za zločine genocida nad Srbima u BiH i Hrvatskoj?“, pita Ivanišević.
Poslije Drugog svjetskog rata, kaže Ivanišević, ustaške zločine su uporno pokušavali da prikriju ili bar umanje hrvatski komunisti i vlasti, a državne i naučne institucije i pojedini istraživači u Hrvatskoj, bez osjećaja moralne odgovornosti, govore o Jasenovcu kao o beznačajnoj epizodi iz Drugog svjetskog rata.
„Oni danas čak nastupaju i sa dozom nipodaštavanja tog slučaja. Da postoji mogućnost negirali bi i samo postojanje ovog logora. A to bi možda i uspjeli da je riječ samo o srpskim zatvorenicima“, navodi on.
Ivanišević ocjenjuje da su hrvatski komunisti i kasnije hrvatske vlasti nastojali da umanje obim i karakter zločina, kako bi zaštitili svoju državu i narod od optužbi za genocid.
„To karakteriše stavove i ponašanje svih značajnijih Hrvata, od Josipa Broza Tita i Miroslava Krleže pa naniže. To je objašnjenje što ovo mučilište i stratište stotina hiljada ljudi, prevashodno Srba, nikad nije doživjelo punu međunarodnu afirmaciju poput ostalih koncentracionih logora u Evropi“, smatra Ivanišević.
On upozorava da su zaboravljene ili namjerno zataškane druge jame i stratišta Srba u NDH, te da je „nevolja što se sva ta stratišta nalaze u državama gdje je većinski narod onaj koji je najviše odgovoran za stradanja Srba“.
Ivanišević navodi da je na teritoriji današnje BiH 1910. godine, prema austro-ugarskom popisu, pravoslavaca bilo za 214.000 više nego muslimana, a na kraju 20. vijeka, popis iz 1991. godine pokazao je da je u BiH bilo 535.000 muslimana više nego Srba.
„Poznato je da su na početku 20. vijeka Srbi u Hrvatskoj činili više od trećine stanovništva, a prema posljednjem popisu, bilo ih je svega 4,6 odsto ukupnog stanovništva. Za svakog objektivnog čovjeka ovi pokazatelji su dovoljan dokaz o tome da li je i nad kojim narodom izvršen genocid“, napominje Ivanišević.
On podsjeća da je Kraljevina Srbija u Prvom svjetskom ratu izgubila za svoje uslove ogromnih 1.247.435 stanovnika, ili 28 odsto ukupne populacije, a u Drugom svjetskom ratu stradalo je 1.607.000 Srba ili 16,25 odsto ukupne srpske populacije u tadašnjoj Jugoslaviji.
U istom tom ratu Englezi su izgubili 0,8 odsto populacije, Italijani 0,9 odsto, Francuzi 1,4 odsto, Nijemci 6,1 odsto, a SSSR između 8,8 i 12,9 odsto svojih državljana.
Izvor: RTRS
