Ivanišević: Fakti dokazuju genocid u NDH

Ivanišević tvrdi je tihi poslijeratni bojkot hrvatskog, muslimanskog, a dijelom i jugoslovenskog državnog rukovodstva decenijama bio prisutan u svim, pogotovo međunarodnim zbivanjima u vezi sa jasenovačkim logorom.

Milioni ljudi su ubijeni u brojnim koncentracionim logorima širom Evrope. Od koga su traženi spiskovi za Aušvic i desetine drugih koncentracionih logora? Ta suluda ideja nije prisutna u Evropi, već samo na prostorima bivše NDH kod potomaka bivših gospodara jasenovačkog logora, upozorava Ivanišević u intervjuu Srni.

On kao primjer relativizacije genocida navodi da je u obrazloženju za formiranje Informativno dokumentacionog centra u Sarajevu /koje je izostavljeno na sajtu ovog centra/ pisalo da je Jasenovac „opasan primjer upotrebe žrtava“ i da je „srbijanski režim koristio brojke koje nikada nisu bile jasno i pozdano utvrđene i temeljene na imenima žrtava“.

„Možda im je došlo do svijesti da je Turska, skoro sto godina poslije pogroma Jermena, optužena od svjetske javnosti za genocid. Zašto to u doglednoj budućnosti ne bi snašlo i odgovorne za zločine genocida nad Srbima u BiH i Hrvatskoj?“, pita Ivanišević.

Poslije Drugog svjetskog rata, kaže Ivanišević, ustaške zločine su uporno pokušavali da prikriju ili bar umanje hrvatski komunisti i vlasti, a državne i naučne institucije i pojedini istraživači u Hrvatskoj, bez osjećaja moralne odgovornosti, govore o Jasenovcu kao o beznačajnoj epizodi iz Drugog svjetskog rata.

„Oni danas čak nastupaju i sa dozom nipodaštavanja tog slučaja. Da postoji mogućnost negirali bi i samo postojanje ovog logora. A to bi možda i uspjeli da je riječ samo o srpskim zatvorenicima“, navodi on.

Ivanišević ocjenjuje da su hrvatski komunisti i kasnije hrvatske vlasti nastojali da umanje obim i karakter zločina, kako bi zaštitili svoju državu i narod od optužbi za genocid.

„To karakteriše stavove i ponašanje svih značajnijih Hrvata, od Josipa Broza Tita i Miroslava Krleže pa naniže. To je objašnjenje što ovo mučilište i stratište stotina hiljada ljudi, prevashodno Srba, nikad nije doživjelo punu međunarodnu afirmaciju poput ostalih koncentracionih logora u Evropi“, smatra Ivanišević.

On upozorava da su zaboravljene ili namjerno zataškane druge jame i stratišta Srba u NDH, te da je „nevolja što se sva ta stratišta nalaze u državama gdje je većinski narod onaj koji je najviše odgovoran za stradanja Srba“.

Ivanišević navodi da je na teritoriji današnje BiH 1910. godine, prema austro-ugarskom popisu, pravoslavaca bilo za 214.000 više nego muslimana, a na kraju 20. vijeka, popis iz 1991. godine pokazao je da je u BiH bilo 535.000 muslimana više nego Srba.

„Poznato je da su na početku 20. vijeka Srbi u Hrvatskoj činili više od trećine stanovništva, a prema posljednjem popisu, bilo ih je svega 4,6 odsto ukupnog stanovništva. Za svakog objektivnog čovjeka ovi pokazatelji su dovoljan dokaz o tome da li je i nad kojim narodom izvršen genocid“, napominje Ivanišević.

On podsjeća da je Kraljevina Srbija u Prvom svjetskom ratu izgubila za svoje uslove ogromnih 1.247.435 stanovnika, ili 28 odsto ukupne populacije, a u Drugom svjetskom ratu stradalo je 1.607.000 Srba ili 16,25 odsto ukupne srpske populacije u tadašnjoj Jugoslaviji.

U istom tom ratu Englezi su izgubili 0,8 odsto populacije, Italijani 0,9 odsto, Francuzi 1,4 odsto, Nijemci 6,1 odsto, a SSSR između 8,8 i 12,9 odsto svojih državljana.