Hebrejski univerzitet u Jerusalimu
SJEĆANjE KAO IDEOLOGIJA U DRUŠTVIMA KOJA SE MIJENjAJU
– „Nikad više“ kao paradigma sjećanja na holokaust –
„Više zabrinjava manipulacija istorijom kroz ahitekturu spomenika nego emocijama. Kada se istorija ne razumije, postoji veća vjerovatnoća da će se ponoviti.“
Moderni istraživači neprestano pokušavaju da premoste istoriju i kolektivno pamćenje Jevreja i nejevrejskih zajednica koje postoje u istom okruženju. Ovo nije lak zadatak, uglanom zbog fundamentalnih razlika između istorije i sjećanja: dok istorija pokušava da rekonstruiše prošlost na osnovu svih raspoloživih podataka pomoću svih raspoloživih podatakapomoću kritičke analize, sjećanje već zna glavne crte priče, jer je ono zasnovano na teleološkom modelu u kojem su početak, sadašnjost, budućnost već određei. Sjećanje je neprekidno, ponavlja se ritualno, dok je istorija diskretna, fokusirana na određene datume i izgrađena na hronološkim skelama. U suštini, kolektivno sjećanje pripada oblasti posredovanih značenja koja antropolozi nazivaju „kultura“.
Ovo je pogotovo od suštinskog značaja kod sveštenih mjesta, gdje je kolektivno sjećanje ovjekovječeno u ritualu. Atributi identiteta i znaenja, koji se mogu razumjeti kroz proučavanje arhitektonske istorije, uključuju pojmove kao što su „ukorijenjen“ ili „u pokretu“, „autohtoni“ ili „drugi“, „ukrašen“ ili „jednostavan“, „visok“ ili „nizak“, poveza sa određenim arhitektonskim modelima i ikonografskim presedanima sa svojom geografijom, istorijom i značenjima pojmova „negdje drugdje“ ili „drugi put“.