fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Ispovest: Crn svaki dan

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2012/ispovest-kupres.jpg

Žikica Đorđević, prognan sa Kupresa pre dve decenije, kazuje o stradanju porodice Spremo, čijih je 126 članova ubijeno (4) Zločini i u proleće 1992. Za tri dana ubijeno šestoro članova porodice Spremo. Ubijani i u zatvorima „Lora“ i „Vrgovac“

Eho prošlosti spustio se u kuprešku dolinu u proleće devedeset druge godine, kao i u ono proleće četrdeset prve – govori Žikica Žika Đorđević, sada direktan svedok srpske nesreće i ponovnog stradanja porodice Spremo, čiji je potomak po majci Ljubici Spremo.

Potresno svedočenje prvi put za „Novosti“ kazuje u svom novom domu u koji je izbegao pre dve decenije.

– Nova adresa, skućili smo se, nije da nismo, ali mira nemaš. Nikako da smetnem s uma poslednji susret sa kućom u kojoj sam rođen. Koju su podizali moji roditelji, na ognjištu predaka… Bio je početak marta 1992, kada sam sluteći najgore, dojurio iz Sarajeva sa fakulteta. Bio sam jedini putnik koji je sišao na kupreškoj autobuskoj stanici. Grad prazan. Tišina opipljiva, preteća. Što sam je više osluškivao, sve je više pretila. Osetio sam strah. Strah od već doživljenog u mojoj porodici.

– Polako sam se primicao kući, kao da idem nečijoj, tuđoj. U prizemlju smo imali bife, nazvali smo ga po ocu Tihomiru „Bife kod Tike“… I bife sablasno pust. Saznajem da je radnica otišla kod svojih, u Janj. Utom čujem: „Gde si ti krenuo“?, pita me komšija Boro Kidro. Kao da sam krenuo ko zna gde, a ne svojoj kući. Kažem mu: „Boro, šta se ovo dešava? Gde je sav ovaj narod?“ Odgovorio je: „Slušaj, stigla je neka depeša da grad napuste žene i deca. Vozi i ti svoje iz Kupresa što pre, kako znaš“. Znao sam: gotovo je.

SPOMENIK PRECIMA

Tri i po godine brusi rukopis svog romana „Kristalna noć u Kupresu“, Žikica Žika Đorđević. Rukopis je nastao u trafici, na belopalanačkoj autobuskoj stanici. Samo deo ispovesti koju „Novosti“ ekskluzivno objavljuju, utkan je u njegovo potresno svedočanstvo o stradanju srpske porodice Spremo. Žika čeka da neko prepozna značaj rukopisa ove dramatične istine. Kaže:
– Ono što nije napisano i ne postoji… A ovo je moj spomenik njima, našoj stradaloj porodici čije rane žive u nama, njihovim potomcima.

– A znalo se sve još početkom devedesetih kada su stigle šahovnice. U Zloselima ponovo defilei crnih uniformi. Mitinzi HDZ ljuljaju Kupres. Pokrenuo ih je Božo Rajić. Srbi u neverici. Bože, dokle ta naša neverica?! Nemo posmatraju obnavljanje ustaške ikonografije. Po srpskim selima ponovo se šunjaju neki sumnjivi likovi. Preko puta našeg „Bifea kod Tike“ – „Bife brda“ Marka Rebrine.

– U proleće 1990. ispred ove kafane parkiralo se nekoliko džipova. Iz njih izlaze… Sad baš ne znam koliko snažnih muškaraca. Ali, doček je bio više nego srdačan. Ljubljenje, suze i reči: „E, najzad si se vratio“. Čuju se ushićeni glasovi: „Ljudi, pa ovo je Markov brat Tomislav. Tomislav Rebrina!“ On već sed, uredno štucovanih brkova.

Tomislav Rebrina! U ustaškoj emigraciji – ime. U biografiji: u jesen 1972. godine sa Rudolfom Brsalom i Nikolom Liscem oteo je avion na liniji Geteborg – Štokholm. Ucenjivali su ovim terorističkim činom, da na slobodu bude pušten Miljenko Hrkač, osuđen za podmetanje bombe u beogradskom bioskopu „20. oktobar“. Zato je povratak Tomislava Rebrine među Srbe na Kupresu uneo novu zebnju. I slutnju da on ne donosi nikakvo dobro.

Dok ovo govori Žikica Đorđević, njegova supruga Mladenka treperi nad svakom njegovom reči. Ne želi da joj se fotografija objavi u novinama. Ni da se spomenu imena dece. Ništa, iz njihovog novog života.

– Molim vas da razumete, želim da naše ćerke barem (ako mogu od naših sećanja) mirno spavaju. A sigurna sam da ne mogu – kaže Mladenka. – Ovo što smo preživeli, i kad se o tome ne priča, tu je. Među nama. U vazduhu titra.

Godina 1992, proleće. Zaista gotovo isto kao ono četrdeset prve. Na udaru ponovo porodica Spremo.

Između 5. i 7. aprila ustaše su ubile Simu Spremu (63). Pokušao je da izađe iz Kupresa, ali nije uspeo. Stigli su ga na putu.

Crni aprilski dani, crna slova u kalendaru stradanja ugledne srpske, kupreške porodice Spremo. Devetog aprila, u Zamaglini u šumi ubijen je Milorad Spremo (58). Istog dana, na istom mestu, ubijen je i njegov rođak, Strahilo Spremo.

Sutradan, u svojoj kući u Kupresu ubijena je Slavica Spremo (70). A onda je, zajedno sa kućom, spaljena.

Istog dana… u Botunu pred rodnom kućom ubijen i unakažen Branislav Mirka Spremo. Imao je 42 godine.

– I ko može da kaže da je stradanje naše porodice slučajno? Niko! – prekida redni broj smrti Žika Đorđević.

Ali, ovde nije kraj. Žrtve ove porodice su i u zatvoru „Lora“.

Svedočanstvo iz ovog zloglasnog kazamata, iz „Kupreškog sabornika“, koji je u posedu Đorđevića, preuzimamo doslovno iz iskaza svedoka pod brojem 453/96-5, rođenog u Kupresu, a zatočenika iz „Lore“, prisilno dovedenog u zatvor.

„Dočekao nas je špalir hrvatskih vojnika koji su u rukama držali komade gumenog kabla, metalne cevi, ili komade drveta. Tim predmetima, oni su nas tukli dok smo prolazili između. U mojoj blizini, dok je prolazio kroz špalir, od udaraca je razbijena glava Petru Spremu iz Kupresa. On je, posle izvesnog vremena, podlegao povredama“. Prelistavamo dalje agendu hrvatskih zločina iz proleća devedeset druge.

Svedok 457/96-40:

„U Vrgovcu smo smešteni u neku garažu. Bio je početak maja, datum tačno ne znam, ušli su hrvatski vojnici i udarali nas sve. Najviše Milu Spremu, sina Vojkovog iz Begovog Sela. On je rođen 1945. godine. Njega su udarali sve dok, tu, nije umro“.

– Spreme su živele vekovima na Kupresu – govori, iznova potresen, Žika Đorđević. – Velika porodica. Zato su nas i zatirali. Seme da nam unište. I ne samo naše, nego i naših bližih i daljih rođaka, mada nisu nosili isto prezime. Eto, opet se preteklo. U onom i ovom, poslednjem ratu. Preteklo se.

POČETAK LUDILA

Sarajevo, mart 1992. godine, nekoliko dana pred polazak u Kupres, Žikica Đorđević je naslutio zlo. Sve je govorilo da će biti rata.

– Na samom fakultetu već je vladao čudan tajac. Profesori i studenti su se ćutke mimoilazili. Na času dendometrije bilo je svega dvadesetak studenata. Vrata su se naglo otvorila i profesor, sav zajapuren, upitao je: „Na šta ovo liči, deco. Celu noć nisam spavao! Ovo nije normalno! Umesto da su na fakultetima i školama, pojedinci su na barikadama! Kao da je ovo Španska revolucija. Na koga li dižu barikade, ovi? A oni, zbog čega idu na barikade. Svi su poludeli. Oprostite mi, ja danas ne mogu da predajem. A moj vam je savet da se vratite kućama dok se ovo ludilo ne zaustavi“.

– KRAJ –

Milena Marković

Izvor: NOVOSTI

 

Vezane vijesti:

Ispovest: Kako je ubijeno 126 članova porodice Spremo

Svedočenje o ustaškom divljaštvu: Kosili Srbe po livadama

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: