Intervju sa Darkom Đogom: “Ako propustimo da se odazovemo na poziv naroda – Crkve, sami smo sebi krivi”

Portal Istok objavio je razgovor sa protoprezviterom stavroforom Darkom Đogom, vanrednim profesorom na Bogoslovskom fakultetu u Foči i jednim od mlađih pravoslavnih teologa koji svojim stavovima i otvorenošću pobuđuje značajnu pažnju javnosti.

• Zadržaćemo se najprije na aktuelnim zbivanjima u Crnoj Gori. Dešavanja u Crnoj Gori, čije ste Vi aktivni učesnik, a tiču se spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, pokrenuli su daleko širu reakciju, pravoslavnog naroda, ali i drugih vjeroispovijesti. Kakvo je Vaše mišljenje ko će tu da popusti, vlast u Crnoj Gori ili crkva?

–  Crkva neće popustiti jer nema više šta da se popusti – vlast otvoreno kaže da njihova namjera jeste izgradnje neke nove CPC (očigledno da je i njima jasno da im se nije isplatilo višedecenijsko ulaganje u nevladinu organizaciju, a teološkim jezikom rečeno sektu okupljenu oko raščinjenog sveštenika Miraša Dedejića). Dakle, Crkva nema šta da popusti, jer vlast želi da od Crkve napravi crkvu po svojoj mjeri, a to automatski nije Crkva.

Zašto to kažem?

Najlakše je stvar ilustrovati na sljedeći način: sve kanonske pravoslavne Crkve, a i neke koje su trenutno u raskolu (poput Makedonske Pravoslavne Crkve) obilježavaju dan Sv. Save Srpskog. Prosto: pogledate bogoslužbene knjige. Ili džepni kalendar: čak i pomenuta MPC u svom kalendaru ima praznik Sv. Save Srpskog. E sada, ako je za trenutnu vlast u Crnoj Gori „svetosavlje“ jednako „velikosrpsku agresiju“, a Nemanjići „okupatori Zete“ (što je istorijski tragi-komično jer su Nemanjići upravo iz Zete), onda vam je jasno da Crkva nema kuda nazad. Ne može da pristane na takav projekat vlasti.

Vlast je, opet, mogla da kontroliše situaciju, ali je iz nekih njima znanih razloga odlučila da ide na sve ili ništa, najvjerovatnije računajući na sve. I to je bila racionalna računica. Brojali su svoje glasače, gledali reakcije za druge bitne stvari (jezik, priznanje Kosova itd) i računali na taj nivo reakcije. Ispostavilo se da su progriješili. Zašto su i dalje toliko uporni – to je drugo pitanje. Ima tu straha od vođe. Ima i kalkulacija: ako vođi pođe po zlu, nije isključeno da će se neko pojaviti da „kontroliše situaciju“ i bude „razuman“. Vidjećemo.

•  Da li ovaj crkveno-narodni pokret u Crnoj Gori i solidarisanje pravoslavnog naroda i izvan Crne Gore, po Vašem mišljenju, plaši vlasti u širem kontekstu? Osjeća se neka vrsta buđenja naroda, a nezadovoljsvo ljudi nije samo crkvenim temama.

–  Ne poznajem dovoljno dobro društvenu situaciju u Hrvatskoj i Sloveniji, ali za sve ostale republike SFRJ, a današnje kvazi-samostalne države važi da su mala društva zasnovana na klijentizmu kao obliku društvenog (ne)uređenja.

Šta je osnova klijentizma? Bivši komunisti, presvučeni u socijaliste ili demokrate, ponekad sa nacionalističkim kolorom, ponekad ne, vladaju time što su jedan dio bivše društvene imovine rasprodali ili sami privativizovali, a jedan dio (obično telekomunikacije i energetski sektor, ako i vladinu upravu) direktno kontrolišu putem stranačke oligarhije.

Narod u svim tim društvima ima pristupa svojim pravima na rad samo ukoliko glasa za vladajuću strukturu. Vladajuće strukture zato nemaju ideologije u klasičnom smislu – one su im apsolutno nepotrebne. One imaju lokalnog kneza, upravljača tim privilegijama u ime stranke, višu oligarhiju, jednog suverenog vođu od čijeg manipulativnog talenta zavisi mnogo (i koji obično ne trpi bilo koga ko bi se uzdigao do prijetnje njegovoj vlasti). Političke strukture zatim nemaju državotvorne i nacionalne strategije već od situacije do situacije brane svoje glasače od ponekad izmišljenih, a ponekad realnih prijetnji.

Zašto ovaj dugački uvod? Zato što je suštinski bitan za vaše pitanje. DPS je, poput svih vladajućih stranaka, upravo to. Oni su računali da će klijentizam da primora ljude da u izboru između Crkve i partije, biraju partiju. Malo jasnih prijetnji svima, malo izazivanja osjećaja ugroženosti Crne Gore, malo prijetnje na lokalu. I ne pomaže.

I tu je momenat u kome vidim da su se moji prijatelji i poznanici, funkcioneri vladajućih političkih stranaka u Srpskoj i Srbiji zaista zabrinuli. Oni, naravno, znaju da njihove stranke neće moći da vrše takav bitan udar na identitet ljudi u Srpskoj i Srbiji. Ali im je pravo čudo da postoje slučajevi kada klijentizam kao način društvenog (ne)uređenja ne funkcioniše. Ljudi su se u Crnoj Gori oslobodili, nakon decenija straha. I to svaku vlast plaši.

U Srbiji i Srpskoj imate stvarne patriote i među funkcionerima vladajućih stranaka, ali mi i oni, pomalo zabrinuto, kažu. „Darko, teško je protiv vlasti“. Naravno. Ali današnje vlasti nikako da pročitaju Malog Princa. Ako želiš da budeš kralj, možeš maštati da ti se zvijezde pokoravaju, ali od ljudi ne smiješ tražiti nikada preko onoga što su oni spremni da učine za tebe.

• Iako ranije nije bilo značajnije reakcije ni po pitanju samostalnosti Crne Gore ili priznavanju statusa Kosova kao nezavisne države, sada nam izgleda da vlast u Crnoj Gori nije očekivala ovakvu reakciju naroda? Šta je bila ona iskra u kamenu?

– Najprije, moramo da se prisjetimo dinamike političkog života u ta vremena. Ljudi su bili još potrošeni u ratovima devedesetih, potrošeni i u mjenjanjima političkih kurseva, i u Srbiji i u Crnoj Gori, i ma šta da se desilo, njima je samo bilo bitno da sjutra imaju šta da pojedu i da im niko ne kvari jutarnju kafu.

Pogledajte, međutim, ova „lica sa ulica i djecu litija“, kako reče o. Boris Brajović. To je mahom mlad svijet. Klinci ne žele da žive u toj slomljenoj jugoslovenskoj stvarnosti. Oni su odrasli u potpuno drugačijem duhu. Njih škola nije ni obrazovala ni ideologizovala. Srpstvo za njih nije politički konstrukt iz SFRJ, Milo Đukanović priča jezikom aparatčika iz osamdesetih godina, a njima je sve to sprdnja.

Kada na to dodate genetiku koja se ne može lako izbrisati i vjekovne molitve velikih svetitelja poput svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog, jasno vam je da se narod u Crnoj Gori nikada nije smio otpisati.

• Da li smatrate da je masovnost litija rezultat možda distanciranja Mitropolije i Episkopskog savjeta od direktnijeg miješanja politike, i kada je u pitanju vlast u Srbiji, ali i opozicija u Crnoj Gori? I da li ova masovna reakcija može imati politički epilog?

– Za politički epilog ćemo vidjeti. Tu je problem u tome da je ovo onaj slučaj političkog miješanja u crkvene stvari, kada Crkva ne može da nastupi kao stranka, ali mora da nastupi kao društveno-politički činilac. I tu je sva suština.

Crkva mora da vodi računa o narodu koji jeste Crkva te samim tim svačija, pa i politička pomoć je samo sredstvo da Crkva-narod opstanu. Za političke stranke, vlast je cilj, a sve ostalo je sredstvo, uključujući i Crkvu. I tu se političke partije, pa i one najbolje, razlikuju od Crkve.

Ipak, kao učesnik litija moram da kažem da je većina političkih aktera iz Crne Gore sasvim primjerno reagovalo na molbe od strane Crkve da se čitava stvar ne konvertuje prosto u politički skup. Što se tiče vlasti u (drugim) srpskim državama – one imaju mogućnost da stvar iznesu na diplomatskom i drugim nivoima. Na samom početku procesa, prijatelji bliski vlastima u Srbiji su me uvjervavali da se stvar neće radikalizovati jer će Srbija povuće tihe, ali odlučne poteze u korist Crkve.

Volio bih da vidim plodove tih poteza. Ono što svaka vlast ma gdje treba da vidi i zna jeste ono očigledno: narod više vjeruje Crkvi nego vama. Crkva je narod, narod je Crkva. Pa ne manipulišite Crkvom jer neće dobro donijeti nikome, a Crkva će znati šta i kako da čini.

• Nekoliko crkvenih ljudi se u zadnje vrijeme ipak izdvojilo kada je u pitanju javnost. Prije svega, mitropolit Amfilohije, ali i rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović, čiji stavovi imaju veliki publicitet u javnosti. Da li je ipak ovdje na glavnom udaru mitrolopit Amfilohije koji je imao dosta oštre izjave i o predsjedniku Srbije Vučiću i o predsjedniku Crne Gore Đukanoviću?

–  Ovo su vam vremena kada jedan dan vidimo tabloidne napade na Mitropolita, a onda sutra dan u intervjuu sam Mitropolit kaže da ne vidi da se na njega vrši hajka. Sve nam je time rekao. Ni ja nisam pristalica ma kakve podjele, makar i vidio jasno da ne rade svi u istom pravcu i na isto dobro. Opet: momenat je takav da nemamo energije da je trošimo na bilo koju unutrašnju zađevicu. Ignoriši i idi dalje.

O Mitropolitu i ocu Gojku svako može da stekne mišljenje na osnovu njihovih nastupa i topline, mudrosti koju daju. Njih, inače, teško razumiju samo ljudi koji imaju već gotove projekcije od svijeta, pa samo gledaju da li se „srpstvo“ Mitropolita i Gojka uklapa u njegovo ili njeno zamišljeno srpstvo. Ja ih ponekad prijateljski korigujem kada mi se čini da u želji da na golubijim nogama pristupe onom velikom broju Crnogoraca koji crnogorstvo i srpstvo doživljavaju kao oznake državotvorne tradicije ponekad zaborave na onaj narod koji je shvatio srpstvo kao širi, a crnogorstvo kao regionalni identitet.

Međutim, shvatam donekle i njihovu poziciju. Ona je nekome u Srbiji uglavnom teško zamisliva. U Crnoj Gori još uvijek imate čitav dijapazon odnosa između srpstva i crnogorstva, a kao crkven čovjek i Srbin morate da učinite sve da Srpska Pravoslavna Crkva dolje opstane i da se u njoj zdravo osjećaju svi oni koji žele da budu njeni vjernici, bez obzira na kome od tih spekatara identiteta se nalazili. Na kraju se i pokazalo da takav pristup ima smisla: danas su u litijama zajedno i ljudi koji su se izjašnjavali na popisima i kao Srbi i kao Crnogorci, a samo ne oni „Crnogorci“ koji su to samo zato da ne bi bili Srbi.

• Kakvo je Vaše mišljenje o tome da patrijarh Irinej i Sinod SPC nisu pozitivno odgovorili na zahtjev Episkopskog savjeta da se održi vanredni Sabor SPC? Jer situacija u svakom slučaju nije redovna.

– Situacija nije redovna, ali evo vidim najave dolaska Njegove Svetosti na svetosimeonovsku litiju u Podgoricu, pa još uz Njegovo Blaženstvo Mitropolita Onufrija, predstojatelja (kanonske) Ukrajinske Pravoslavne Crkve, živoga svetitelja, najbližeg po svemu našem patrijarhu Pavlu. To me raduje. Mislim da postoji jedan poriv u jerarhiji da se „sačeka“, „vidi“, ne bi li se kako samo po sebi nešto riješilo.

Tako stariji ljudi generalno gledano reaguju – a to može imati i dobre i loše strane i posljedice. Zatim, moguće da su i druga ranije otvorena pitanja, za koja se procjenjivalo da je bolje da sačekaju majski sabor presudila da vanrednog sabora ne bude. Kako god, danas postoji samo jedna istina: narod. Narod zna i osjeća. Mi, sveštenici, za nas je samo pitanje kako će nas osjetiti taj narod- Crkva. Ako zbog naše sporosti propustimo da se odazovemo na poziv naroda-Crkve, sami smo sebi krivi.

• Dugo godina ste bili dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči. Kako komentarišete aktuelno stanje na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu i, po mnogima, nelegalne odluke koju donosi Savjet tog fakulteta, jer mu se osporava i legitimitet? Posebno u slučaju odluke o „sklanjanju“ vladike Zapadnoameričkog Maksima kao predavača sa fakulteta.

– Ovo je vrlo komplikovano pitanje i opet ne mogu da dam odgovor u par rečenica. Najprije, ja samo donekle poznajem situaciju na PBF u Beogradu, a upravo kao profesor i dekan PBF Sv. Vasilija Ostroškog, ne želim da povrijedim prijatelje koji rade tamo. Vidim da se situacija dovela do jedne užasavajuće nezdravosti.

Do jedne osjetljivosti unutar koje su čak i moji pozivi bivšim prijateljima da se vide i da ne ruše odnose i kod jednih i kod drugih doživljavani kao činovi neprijateljstva i izdaje. Jer ljudi koji danas ratuju na PBF UB ali i preko PBF UB i na drugim poljima – to su najbliži prijatelji i saradnici do prije nekoliko godina. Međutim, kada je „pukla tikva“, sve se izvrnulo naopačke i sada smao vidimo tu tipičnu maloazijsku, orijentalnu želju da se bivši prijatelj uništi (uvijek se sjetim Turske iz 2008.godine kada su nam ergdoganisti na svakom ćošku hvalili Fetulaha Gulena).

Tu čovjek nema šta da kaže, već samo da se pomoli.

Složio bih se, međutim, da ta situacija treba da nas opomene ne nekoliko sistematskih grešaka koje smo dozvolili u posljednjih par godina. Najprije, sve što se danas dešava na PBF UB i oko njega, po prirodi stvari se postavlja kao stvar čitave SPC. Zašto? Kao što rekoh, u pitanju je, na žalost, obračun među bivšim prijateljima.

Takođe, jedna nestandardna situacija koja, da njeni akteri sa obje strane pripadaju jednoj Crkvi unutar Crkve, jednom krugu koji je toliko koncentrisao pažnju crkvene javnosti na sebe u posljednjih 30 godina (ne bez zasluga), da danas naprosto svjedočimo naličje te pažnje.

Dobro bi bilo da sve što se dešava, ipak, izrodi temeljnije odgovore na pitanja koja su stvarno važna: kakav i inače treba da je odnos Crkve i države? Čemu služe bogoslovski fakulteti, koja je njihova svrha? Da li da proizvodimo liturgijske tehničare, menadžere parohija ili teološke astro-fizičare?

Zaista: kakav je odnos teologije, što znači crkvene vjere i nauke kao takve, a naročito teorije evolucije? Da li ljudi mogu da obavljaju nekoliko funkcija koje iziskuju cijeloga čovjeka (recimo: da budu eparhijski arhijereji ili sekretari eparhija i istovremeno profesori na PBF)?

Na sva ta pitanja treba dati jasne, nijansirane, ali jednoznačne odgovore. Dakle, ne ideološke i dvosmislene, nego fino podešene ali tačne. Jer trenutno je nemoguće bilo šta reći. Situacioni moral – sve može ako je situacija takva da to meni odgovara – najdestruktivnija je stvar za Crkvu. Zato mi se čini da do postavljanja tog sveopšteg okvira svaki je konkretan odgovor samo navijački poklič i kao takav – a od njih nemaju koristi čak ni oni kojima se kliče.

IZVOR: ISTOK.RS