Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Iako je bilo vremena i potrebe da se o srpskim stradanjima tokom novije istorije snime igrani i dokumentarni filmovi, stekao se utisak da su se domaće filmadžije utrkivale ko će više da popljuje vlastiti narod i ko će od njih dati veći doprinos međunarodnoj satanizaciji Srba.
Većina poznatih domaćih režisera dala je značajan doprinos harangiranju sopstvenog naroda devedesetih i nakon tzv. demokratskih promjena. Uspješno jašući na međunarodnom antisrpskom talasu, dobijali bi nagrade na inostranim festivalima kao ideološki podobni umjetnici koji su u svojim djelima prikazali Srbe onakvim kakva ih je opisivala zapadna medijska mašinerija, a u šta nije vjerovao niko obrazovan i nepristrasan na tom istom Zapadu.
U njihovim djelima sa temom građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije Srbi su prikazani kao manijaci, palikuće, pervertiti, silovatelji, masovne ubice, koljači, psihopate i ništaci. Jednoga dana će se proučavati razlozi zašto su mnogi srpski režiseri, scenaristi i glumci ispisali ovu istoriju besčašća. Možda je uzrok u klanovsko-kastinskoj selekciji koja je potpuno obesmislila tu profesiju i gdje samo ukoliko je nekome roditelj režiser, scenarista ili glumac ta osoba može da se upiše na FDU, a ako je član nekog od vodećih klanova može da snima filmove i za televiziju kao i da nastupa u pozorištu.
Ko zna koliko je talentovanih režisera, scenarista i glumaca propalo da bi se ovi paraziti, antisrbi i mediokriteti ustoličili.
Ipak, da ne bude sve obojeno antisrpskim koloritom postarao se novinar RTRS-a Denis Bojić, koji se poslednjih godina istakao svojim reportažama. Ovaj razgovor smo obavili neposredno nakon što je njegov dugometražni dokumentarni film „Djeca“ o stradanju srpskog naroda na prostoru BiH prikazan u Strazburu.
Za Princip razgovarao: Stefan Branisavljević
Nakon brojnih filmskih festivala i nagrade „Zlatni vitez“ za najbolji dugometražni film, dokumentarni film „Djeca“ prikazan je i u Evropskom parlamentu u Strazburu. Koliko je taj događaj značajan za Republiku Srpsku i za srpski narod u cjelini?
– Prije nego što odgovorim na Vaše pitanje dozovolite mi da se i na ovaj način zahvalim poslaničkoj grupi u Evropskom parlamentu, Evropa nacija i sloboda te profesoru Nenadu Krstiću iz Novog Sada koji su nesebično pomogli da se tema srpskog stradanja prikaže pred evropskim poslanicima. Činjenica da smo prvi koji su ikada uspjeli da prikažu film na temu srpskog stradanja u Evropskom parlamentu nesumnjivo daje osjećaj ponosa ali isto tako apostrofira nekoliko činjenica. Prva od njih je da ovaj nesumnjivo važan trenutak i za Republiku Srpsku i za srpski narod nije medijski adekvatno tretiran. Za zapadno javno mnjenje ovaj događaj ne samo da ne predstavlja ništa važno već spada u kategoriju incidenta koje je poželjno što prije zaboraviti i tu je stvar jasna. Simptomatično je odsustvo regionalne medijske pažnje ali i dijela srpskih medija koji u činjenici da je srpsko stradanje po prvi put otkšrinulo vrata najvišeg institucinalnog tijela u Evropi nije vidjelo ništa posebno.
Druga činjenica se odnosi na to da Srbi u Evropskom parlamentu ipak imaju određen broj prijatelja koji su omogućili da se čuje i naš glas. Iz Strazbura smo se vratili bez iluzije da jedna projekcija mijenja bila šta, ali sa jasnim osjećajem da za prave stvari nikada nije kasno.
Kako komentarišete osnovnu poruku filma „Djeca“ – „Rat je veliko zlo“ u 21. vijeku neoliberalnog kapitalizma koji prouzrokuje brojne sukobe širom svijeta?
– Film Djeca demonstrira uzaludnost i besmislenost rata sa akcentom na bol i gubitak nezavisno od toga kako se zovete i gdje živite i to je ta univerzalna poruka za čovječanstvo koja bi trebalo da se jednako razumije i čuje, od Pariza do Damaska. Esencija filma Djeca je arhetipski obrazac, roditelj – dijete. Kada roditelj izgubi troje djece teško ćete pronaći čovjeka koji neće zanijemiti pred tom činjenicom. Ipak, ignorisanje ove stvarnosti i jednoobrazno poimanje kompleksnosti ratnog užasa u BiH samo podsjeća da izvan naše svakodnevice postoje čitave nacije koje i dalje ne znaju ili neće da znaju da je najkrvaviji oblik rata, građanski rat, ostavio žrtve na sve tri strane. Nažalost , ignorisanje jednih a favorizovanje drugih žrtvava nije samo iskustvo rata na području bivše Jugoslavije. I danas kada svijet u kojem živimo sve više liči na vojni poligon, kad u ratnim sukobima i terorističkim napadima širom svijeta ginu ljudi svih konfesija, stvari se nisu puno promijenile. Jedna istina dominira nad drugom čime se stvara prostor za nova krvoprolića. Medijska neravnoteža i nedostatak mogućnosti da globalno i ravnopravno iznesete svoju stranu priče neminovno stvara ambijent u kojem je dalji sukob i više nego izvjestan i to je ono što dodatno zabrinjava. Neprikosnovesnost zapadne civilizacije na istinu širi pukotine u savremenom društvu koje vremenom mogu dovesti do njegovog urušavanja.
Film „Djeca“ pripovjeda tragičnu priču o četiri roditelja koja su preživjela isti bol prouzrokovan odbrambeno-otadžbinskim ratom – gubitak svoje djece. Možete li da nam kažete nešto više o tematici i nastanku filma?
– Od majke devet Jugovića, preko Stojanke majke Knežopoljke, generacijski, ciklično i po nekom crnom pravilu, u srpskom narodu ostaju upisane sudbine majki i očeva koji su u raznim bitkama i ratovima gubili po troje i više djece. Tako je i poslednji rat u BiH iza sebe ostavio pustoš u kojoj na poseban način svu srpsku tragediju simbolizuje 18 srpskih porodica koje su izgubile po troje djece koja su poginula kao pripadnici VRS. Boreći se protiv zaborava , film Djeca tematizuje sudbine četiri poslednja preživjela srpska roditelja. Tri majke koje su izgubile po tri sina i oca koji je izgubio dva sina i kćerku.
Film ovakvog sadržaja vas svakim svojim segmentom uvlači u mehanizam odlučivanja u kojem vi, pritisnuti između nemjerljivo teškog emotivnog sadržaja i čitavog spektra odgovornosti, koji će se manifestovati u finalnom proizvodu, tražite balans. Sjećanja porodica nisu samo sjećanja, to su otvorene, žive rane. To je neprebol s kojim počinje i završava svaki dan živih ovozemaljskih mučenika koji su nekim strašnim usudom doživjeli to da sahrane po svoje troje djece. Više puta sam naglasio da sam dubinu filma djelimično spoznao tek kad se rodio moj sin. I sada, svakim danom njegovog odrastanja, još više sam začuđen kako su te majke i ti očevi uopšte ostali živi?
Naglasiću da ovaj film nije sniman po planu i proračunu koji će mu omogućiti vječno trajanje. On je rađen iz srca, iz iskonske potrebe da se dokumentuje i zabilježi najveća ljudska i jedna od najvećih srpskih tragedija. Jedna od meni bitnih pretpostavki je da ipak ni želja ni ubjeđenje nisu najvažnije stvari iz kojih se rađa djelo. Iskustvo potvrđuje da je opsesivni nemir jedini pravi imperativ koji umjetničkom ostvarenju daje snagu i ekspresivnost. Upravo ta vrsta nemira natjerala me da u film, osim surove sudbine ovih ljudi, uvrstim i slojevitu simboliku koja na nivou pojedinca otvara nisku pitanja – od filozofskih, metafizičkih, religioznih pa sve do onih elementarnih. Pojedinac, porodica, društvo, patriotizam, nacija, država… pitanja i odgovori o vrijednosti i upotrebi svakog od ovih pojmova će kroz film kod svakog mislećeg bića izroniti sama od sebe. Naravno, ta pitanja ne izviru iz uređenosti i pravednosti svijeta u kojem bitišemo, već iz naglašenog osjećaja nepravde koji je jedan od razloga za nastanak ovog filma.
Svjedoci smo da je snimljeno više filmova koji su Srbe prikazivali kao remetilački faktor i zločince tokom građanskog rata u bivšoj SFRJ, a ne kao žrtve geopolitičkih mahinacija. Koliko se srpska kinematografija bavila stradanjem srpskog naroda u poslednjem ratu?
– Na iskren način malo, premalo. Utisak je da je srpska kinematogarfija potpuno podbacila. Na prste jedne ruke mogu se izbrojati igrani i dokumentarni filmovi koji se bave srpskim stradanjem. Razloga je naravno više. Ozbiljna filmska djela se ne mogu raditi bez novca. Kada je riječ o srpskom stradanju država je ta koja bi trebala inicirati i pomoći stvari od nacionalnog interesa. Ne možete očekivati da ćete novac za film o srpskom stradanju naći van matičnog prostora. Očigledno da se od strane institucija ta vrsta sadržaja ne definiše kao prioritet.
Sa druge strane, problem je i u autorskom pristupu. Nije naodmet upitati se zašto je jedna ovako važna tema odbačena kao inspiracija? Prvi svjetski pat je pokriven Maršom na Drinu, ideološka podloga partizanskih filmova nije podrazumijevala jasan odnos prema srpskim žrtvama, a poslednji rat je do srži ogolio inertnost umjetnika kada se povede priča o srpskom stradanju i potvrdio da su velike nacionalne teme pogodne za izbjegavanje. Sa jedne strane imate zgražavanje čitavog niza domaćih stvaralaca nad mogućnošću da Srbin (u poslednjem ratu) bude predstavljen kao žrtva, dok sa druge strane stoji čitav niz ostvarenja tih istih domaćih autora u kojima se Srbi predstavljaju kao ludaci, ubice, manijaci, silovatelji. Strah afirmisanih filmskih radnika je relativno razumljiv . Film o srpskim žrtvama ne prolazi na festivalima, tu nema para, tema je neisplativa, imate ogromnu šansu da stvorite zavidan broj neprijatelja, mlađi opet ne žele da zapečate karijeru prije nego što su je i započeli. Daleko je lakše baviti se laganim štivom, tražiti uzroke zla i raspada Jugoslavije u srpskom nacionalizmu, tu i tamo umjetnički kritikovati sve što ima veze sa ratom i potencirati stav da je rat naravno stvar neprosvijećenih balkanskih divljaka (uglavnom Srba) nasuprot kojeg stoji ideal građanskog društva koji bi da nije tih i takvih Srbi bio ostvaren. Uostalom zašto bi neko pominjući kosti svojih sunarodnika rizikovao da bude označen kao antievropski srpski nacionalista? Dugoročno se gubi iz vida da je istina na većoj cijeni ako nije uperena protiv nečijih interesa a poštovana je i uvažavana ako i kada se za nju pojedinac bori i na sopstvenu štetu. Otvara se pitanje koliko nam je stalo do istine o nama samima…
Sa druge strane dok Srbi ćute naše komšije ne muče ovakve brige. Na temelju filma, tu pored nas pred našim očima piše se nova istorija u kojoj se žigom zločinca označavju i naša nerođena djeca. Uz pomoć filma stvaraju se novi saveznici, mobiliše se svjetska javnost, širi se oreol žrtve. Uz holivudski filmski kanibalizam koji kroz plitke i negledljive sadržaje fabrikuje laži o Srbima ovo i nije naročito težak poduhvat. Koristi se svaka moguća tema da se Srbi prikažu kao zločinci bez prava na sopstvenu žrtvu. Mi poslije građanskog rata nismo snimili niti jedan čestit film o srpskom stradanju , dok se sa druge strane nalazi način da se srpski zločini propagiraju čak kroz komedije. Nama ne treba ta vrsta euforičnog zalaganja za mitski smisao nacionalnog bitisanja u kome se svrha postojanja poistovjećuje sa ulogom žrtve nasuprot koje stoji mrski neprijatelj. Dovoljno će biti da poštujemo sami sebe te da film koristimo kao dio politike nacionalnog identiteta koji isključuje revanšizam.
Kakvo je Vaše mišljenje o tome da ste ekranizacijom ovog dokumentarca porodicama i zajednici ostavili trajni zapis o jednoj tragediji i uopšte kako se društvo odnosi prema familijama palih boraca i kako je moguće nadoknaditi te ekonomske, kulturne i biološke gubitke?
– Ovo je ne samo svjedočanstvo jedne tragedije već je ovo i svojevrstan testament jednog vremena i jednog naroda čija se sudbina kroz tu i takvu tragediju manifestuje na više načina. Naravno ovo je film i o kulturi sjećanja a ona podrazymijeva i svoje žrtve i svoje zločine.
Ne ulazeći u komparativne razmjere stradanja mislim da je izuzetno važno da svaki etnos spremno prihvati činjenice iz svoje istorije. Stradanje drugog naroda je neuralgična tačka koja, ma koliko prikrivena i ignorisana bila, pritajeno pulsira i predstavlja trajni podsjetnik na zločine vašeg naroda. Mislim da potiskivanje ovakvog sadržaja ne ostavlja temelje za zdrave odnose generacija koje dolaze. Zato je važno da se nakon decenijskog akcentovanja i insistiranjima na srpskim zločinima dovoljno snažno čuje glas srpskih žrtava.
Što se tiče odnosa zajednice prema žrtvama, a kada kažete društvo predpostavljam da mislite na institucije koje u stvari i kreiraju cjelokupni društveni odnos, stvar je podjednko kompleksna. Mi smo snimali film o roditeljima koji su izgubili po troje djece i sama ta činjenica da je neko doživio takvu tragediju postavlja opravdano pitanje kako i može li se zajednica adekvatno odužiti tim ljudima. Konkretno ovi roditelji primaju nacionalne penzije, stambeno su zbrinuti i sa te strane institucije Republike Srpske su uradile svoje. Naravno majci koja izgubi tri sina u jednom danu novac i kuća pomažu ali suštinski ne znače ništa. Osim činjenice da je Republika Srpske trajna kategorija u čije su temelje ugrađene kosti njenih sinova, njen neprebol se blaži u mitologizaciji njene djece a to je kategorija na kojoj tek treba raditi. Naravno sve opet polazi od institucija koje određuju hoće li neki događaj i na koji način postati dio kulture sjećanja. Proširiću kontekst na svesrpsko stradanje u poslednjem ratu. Čini mi se da kod Srba dominira protokolarno obilježavanje važnih datuma, koje je često prazna forma bez istinskog sadržaja. Nama nedostaju drugačiji oblici pamćenja koji imaju moć da se utisnu i kolektivno sjećanje. Tu film igra veoma važnu ulogu. Sva četiri roditelja iz filma su kroz svu svoju muku provukli jednu konstataciju. Hvala vam. Neka se pamti. Neka svijet vidi. I upravo tu se ogleda naša mogućnost da im se odužimo.
Ima još jedna interesantna stvar kada pominjete nadoknadu gubitka. Kolega Dario Čegar je u analizi filma primjetio da je fatalistička simbolika ovog filma u tome da se on bavi porodicama koje su u ratu izgubile troje djece a da one pripadaju narodu koje sopstveno izumiranje može zaustaviti samo ako prosječna porodica bude imala tročlano potomstvo. Možda se upravo tu i krije odgovor na Baše pitanje. Brigom države o nama živima stvara se pretpostavka da žrtve ne budu uzaludne. Omogućavanje uslova u kojima će mlad čovjek moći osnovati porodicu možda je i najadekvtniji odgovor države i svojevrsna nadokanda za sve pale živote.
Kako bismo mogli da sumiramo 20. vijek u kontekstu fizičkog stradanja srpskog naroda na prostoru ne samo Republike Srbije, već cjelokupne bivše Jugoslavije?
– Čini mi se da je odgovor na ovo pitanje conditio sine qua non cjelokupne srpske istorije ili ako baš želite cjelokupne srpske budućnosti. 20 vijek je u ovom slučaju samo dio kontinuiteta stradanja Srba i kao takvog ga treba posmatrati.
Opstajanje i ostajanje Srba na navedenim prostorima bi se u grubim crtama moglo svesti pod redovno plaćanje cijene. Ta cijena izražena u žrtvovanju miliona života, gubljenjem i prekrajanjem teritorija , nametanjem političkih i društvenih okvira u kojima se Srbi po nekom (ne)pisanom pravilu nisu snalazili, uvijek je bila viša od onoga što smo zauzrat dobili.
Kroz epohe svaki period srpske krvave istorije bi se mogao analizirati i opravdavati kroz imperijalističke ambicije okupatora, nerazumijevanje srpskih elita za date okolnosti, političku naivnost naroda, spoljne faktore, unutrašnje podjele, strane plaćenike, izdajnike,.. ipak, ako bi smo morali da izdvojimo jedan zajednički imenitelj koji objašnjava kako je moguće da se narod koji je za slobodu Evrope možda platio i najveću cijenu nađe na njenim marginama, obespravljen i ponižen, onda je to-pravoslavlje.
Živojin Pavlović naš poznati režiser je u predvečerje rata u bivšoj Jugoslaviji razvio kompleksnu i lucidnu teoriju o kristalnoj i amorfnoj civilazciji. Ta teorija seže do cijepanja hrišćnske crkve u Crednjem vijeku kada dio evropskih naroda podliježe katoličkoj invaziji na štetu praiskona u sebi a suzbijeno paganstvo pervetira u mržnju i zločin što je istorijski najvidljivije u mržnji Hrvata prema Srbima i Poljaka prema Rusima.
Neagresivno, tolerantno i sakralno pravoslavlje uvijek se nalazilo na meti fanatizovanih i militantnih religijskih struja koje su u njemu vidjele neprijtelja, bilo da pričamo o islamu ili o onom što nam je bliže, katoličanstvu, koje je Boga poistovjetilo sa prijetnjom a grijeh sa strahom života i od smrti ali sa mogućnošću da grijeh bude otkupljen i oprošten.
Za razliku od pravoslavlja koje je ostalo dosledno temeljnim načelima hrišćanstva, suštinski bez promjena, bez razvitka , bez ambicija i progresa , arhaično i usklađno sa prirodom, religije pod čijom smo čizmom najviše patili nikada nisu anatemisale agresiju. Naprotiv, pljačkške pohode, krvoprolića, osvajanje tuđih prostora ne samo da su vijekovima tolerisana već su kroz njih podsticana i opravdavana do današnjih dana.
Ako bi se ovo moglo podvesti pod sumiranje, ostaje puno važnije pitanje, šta i kako dalje kada pričamo o odnosu prema srpskom stradanju?
– Na ovo pitanje naslanja se svojevrstan društveno-istorijski paradoks.
Sa jedne strane imate istoriju utemljenu na slobodarskim idejama, legitimno pravo da kao narod budete uvažavani i cijenjeni dok sa druge strane iritira realnost koja kaže da su Srbi u očima drugih glavni krivci za sve, od koji se bezmalo očekuje i izvinjenje zašto uopšte i postoje. Čini mi se da smo olako pristali (ali da i dalje pristajemo, bar kada pričamo o poslednjem ratu) na zamjenu teza u kojoj nam je prišiven pojam nacionalizam sa svim svojim pežorativnim asocijacijama a oduzet nam je pojam nacionalni identitet. Za razliku od nacionalizma koji u sebi krije demonske potencijale, nacionalni identitet podrazumjeva pravo na istoriju, biografiju, naslijeđe. Bez tog i takvog formiranog osjećaja nacionalnog identiteta, danas imate uplašenu i rezigniranu mladu generaciju u kojoj je ubijena svijest da se prvo brani granica pa tek onda kućni prag. Nametanje i bezrezervno prihvatanje društvenih formi od zajednice južnih Clavena preko komunizma do evrofanatizma dovelo je do toga da je suština srpskog identiteta danas jednostavno rastočena.
Pored fragmentiranog srpskog nacionalnog bića, besramnog falsifikovanja istorije te čitavog spektra medijskog djelovanja koji vas tjera da se stidite što ste Srbin, nazire se prava slika budućnosti u kojoj vjerujem neće biti toliko mrtvih srpskih sinova ali u kojoj bi sve naše dosadašnje žrtve mogle biti ništavne i uzaludne.
U suštini srpskom narodu nedostaje jedan kohezivni faktor koji bi objedinio epohe i držao nas na okupu. Čini mi se da je to i u kontekstu vašeg pitanja i kontekstu činjenica, svijest da je nad Srbima kroz istoriju izvršen genocid. Treba se prisjetiti jermenskog naroda nad kojim je tokom prvog svjetskog rata izvršen genocid od strane Turaka. Od 1915 do danas, Jermeni sa nevjerovatnom upornošću pokušavaju da ganu svjetsku javnost pred međunarodnim tijelima. Za razliku od Srba koji su pitanje svog stradanja ignorisali ili gurali pod tepih Jermeni su preciznom i koherentonom nacionalnom politikom doveli do toga da američki kongres, francuski parlament , njemački Bundestag danas usvajaju rezoluciju o genocidu nad Jermenima. Bez obzira na na to što je prošlo stotinu godina vremenska distanca ne umanjuje stepen angžovanja bilo kojeg Jermena kada je riječ o njihovom stradanju. U jermenskoj zajednici njihovo stradanje se zove „žive rane“ koje će kako oni kažu, zarasti kada Turci priznaju zločin i zatraže oprost za genocid.
Za razliku od Jermena, mi smo došli do toga da se u tim istima parlamentima usvaja rezolucija po kojoj su Srbi genocidni. Ili da stvar ide do granice apsurda i zdravog razuma, Hrvatska koja je jedina na svijetu imala koncetracioni logor za djecu, u svakom trenutku može da uslovi put Srbije ka Evropskoj uniji. Bez insistiranja na istini ne možemo ništa ni očekivati.
Vođene svojim interesima velike sile su imale interes da čuju ono što je jermenska politika decenijama prividno uzaludno ponavljala. Kada su se međunarodne okolnosti promijenile donijete su odluke koje su išle u prilog jermenskoj istrajnosti. Na tragu jermenskog iskustva rešenje bi bilo da svaki pojedinac unutar srpskog naroda razvije lični odnos prema genocidu nad Srbima, što je glavni preduslov za stvaranje kulturno-istorijskog obracca koji jednog dana možda mogao rezulturati djelimičnim ispravljanjem nepravde. Ipak, bojim se da, kada je riječ o Srbima, stvari idu u surotnom pravcu.
Kakvi su Vaši dalji planovi sa dokumentarnim filmom „Djeca“ i radite li trenutno na nekom sličnom projektu?
– Ideja je da film Djeca prikažemo što širem svjetskom auditorijumu. To je svojevrsna misija ali i obaveza koja zahtjeva potpun angažman ne samo nas koji smo radili na filmu, institucija Republika Srpske već svih onih kojim je istina imperativ.
Što se tiče novog projekta u toku je montaža filma Lica Lafore. Dokumentarni filmLica Lafore tematizuje borbu za pronalazak lijeka za jednu o najtežih dječjih bolesti na svijetu. Ova izuzetno rijetka bolest napada tinejdžere i kako za nju ne postoji lijek, bolest na kraju dovodi do fatalnog ishoda. Jedan od razloga zašto je ovaj projekat važan jeste i porodica Gajić koja je otišla korak dalje finanisirajući pronalaženje lijeka za ovu bolest. Ni jedna porodica iz razvijenih zemalja sa mnogo većim mogućnostima nije omogućila ovakav poduhvat.
Vitomir i Snježana Gajić iz Banjaluke, godinama su jedni su od najvećih finansijera klinike Sik Kids u Torontu i tima Dr Minasaina koji je vrlo blizu pronalaska lijeka za ovu bolest. Ovaj film predstavlja važan iskorak za čovječanstvo uopšte, jer osim toga što dokumentuje nevjerovatnu borbu jedne porodice, ekranizuje i skori pronalazak lijeka za ovu rijetku bolest koja odnosi živote djece širom svijeta stotinama godina unazad.
Podatak da je jedna mala porodica iz Banjaluke svojom desetogodišnjom borbom i finansiranjem istraživanja uspjela ono što nisu vlade i farmaceutske kompanije širom svijeta ostavlja bez teksta. Ono što je isto tako važno, tim profesora Minasiana je radeći na lijeku protiv Lafore otkrio mehanizme nastanka još nekioliko rijetkih bolesti što je u medicinskim krugovima ravno Nobelovoj nagradi.
Može li publika očekivati prikazivanje vašeg filmskog poduhvata i u Crnoj Gori?
– Naravno. Vaše je smo da nas pozovete.
Izvor: Princip
Vezane vijesti:
Film „Djeca“ utorak u Evropskom parlamentu | Jadovno 1941.
Prikazivanje filma „Djeca“ na otvaranju manifestacije …
