fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

INTERVJU: Ilija Šaula, pesnik – Stradanje i seobe

tl_files/ug_jadovno/img/otadzbinski_rat_novo/2015/Ilija_Saula.jpg

Tragični događaji u srpskoj istoriji su, nažalost, česti. Gubici ljudstva i teritorije su naše bolno iskustvo. Često njihovo obeležavanje zavisi od svesti i napora pojedinca, ne uvek i države, koja se tek naknadno uključi, kao što je slučaj sa obeležavanjem godišnjice stradanja i izgona Srba u zloglasnoj Oluji, kada je proterano 250.000 Srba iz Hrvatske, a mnogi su netragom nestali. Ono malo Srba što je još ostalo u Hrvatskoj zastrašuje se na razne načine. Skidanje ćiriličnih natpisa u Vukovaru samo je dodavanje soli na nezaceljene srpske rane.

 – Petog avgusta 1995. godine, uz pomoć i podršku SAD u opremi, obuci i avijaciji, Srbi su bili očišćeni sa svog istorijskog tla, koje je u to vreme bilo pod zaštitom Ujedinjenih nacija. To je omogućilo neviđeno stradanje civilnog stanovništva Republike Srpske Krajine. Od 250.000 do 300.000 krajiških Srba proterano je iz domova predaka, u najvećem etničkom čišćenju od holokausta, od kraja Drugog svetskog rata 1945. godine. Gotovo 3.000 Srba ubijeno je u ovom ratnom zločinu, zločinu protiv čovečnosti i genocidu. Srpske kuće, preduzeća, crkve i imovina, bili su sistematski meta u organizovanom genocidu. Sva nepokretna dobra preuzeli su Hrvati, a malo je šta vraćeno pravim vlasnicima i nakon dve decenije.

Egzodus Srba iz Krajine u avgustu 1995, izazvan akcijom Oluja, pospešen je strahom od bliskih susreta sa hrvatskom vojskom i paravojskom, koja se  (po rečima Save Štrbca) potrudila da im kroz zatvore i logore (Pakračka Poljana, Sisak, Lora, Kerestinac, Kuline…) i prethodne akcije („Miljevački plato”, „Maslenica”, „Medački džep”, „Bljesak”) pokaže šta bi im se dogodilo u tim susretima. A tu percepciju su upotpunjavala i dalje sveža sećanja na pogrom Srba za vreme endehazije, koju je u mnogo čemu oponašala hrvatska vojska devedesetih. Narod se u strahu evakuisao za nekoliko dana. Oni koji na vreme nisu pobegli, pobijeni su u ritualnim ubistvima ili su smešteni u logore u kojima su im nanošene teške fizičke i mentalne povrede, kako je to konstatovao MSP u februarskoj presudi. Ove godine se po prvi put komemorativno obeležavanje ove tragedije nesagledivih razmera odvijalo na najvišem državnom nivou u Srbiji.

* Svedoci smo neviđenog varvarstva u Vukovaru i skidanja svih ćiriličnih natpisa, ataka na jezik, kojim se tu vekovima govorilo i pisalo. Ukratko, kako vidite srpski jezik i pismo u Republici Hrvatskoj?

– Devedesete godine javno sam istupio sa jednom rečenicom po kojoj sam ostao zapamćen. Imao sam običaj da u svojim javnim nastupima, braneći interese srpskog kulturnog nasleđa u Hrvatskoj kažem sledeće: „Niko u Hrvatskoj srpskom narodu neće moći zabraniti da na svome jeziku govori, piše, čita, misli i sanja!“ Kod toga stojim i danas, ne kažem da se nisam dalje pomakao, već prosto verujem da to tako mora biti. Srpski jezik i srpsko pismo, ćirilica, danas se žestoko napadaju u Hrvatskoj, ali hvala Bogu, još uvek ima dovoljan broj onih koji su u stanju da ga odbrane. Još od vremena bana Mažuranića postoje pisani akti o zabrani ćirilice na prostorima banovine, ali u to vreme Krajina nije potpadala pod banovinu već deo austrijskog carstva koje je bilo ujedinjeno sa banovinom.

* Začuđujuće je da gotovo ceo hrvatski narod mirno gleda na taj vandalizam, kako to tumačite?

– Avgusta 1995. godine, kad smo svi pomislili da je sve srušeno i da je gotovo sa svim srpskim u Hrvatskoj, ipak se neko našao i stavio nogu u vrata da bi se zaštitili i očuvali bar nekim delom srpski interesi i vekovna srpska kulturna riznica stvorena na tim prostorima. Profesor zagrebačkog sveučilišta, Žarko Puhovski, posebno se u tome istakao i pokušao svojim gestom da uradi što se uraditi može. „Umrtvljeno je telo srpskog nacionalnog bića, ali mozak tog bića je još uvek živ, nemoguće je izbrisati duhovnu i kulturnu riznicu koju su Srbi stvorili na ovim prostorima, o tome treba razgovarati, veliki broj ljudi će poželeti da se vrati, Hrvatska je dužna da obezbedi povratak i prava svojim građanima ma kakvog reda bili, ako želi da se priključi Evropi…“, i još mnogo toga se čulo od profesora Puhovskog pred saborskim zastupnicima i najvišim telom Hrvatske u zaštitu interesa prognanih Srba.

Hrvatska politika nije samo njihova politika, političku mudrost i umeće dobrim delom dobijaju od drugih, a oni samo pokušavaju da prilagode svojim namerama i sposobnostima i sprovedu u delo. Deo te politike su i prava manjina, nažalost, tu spada i pravo srpske manjine, koja je bila konstitucioni element države. Naravno da je krajnje nezgodno naći se u poniženom i poraženom položaju posle građanskog rata ’90-ih u Hrvatskoj. Hrvati smatraju krovnom ulogom u svojoj državi da samo ono što je njima važno može postojati i funkcionisati. Na vetrometini se našao srpski jezik kao remetilački faktor. Šta je problem? Problem je politička neposlušnost i nedozrelost hrvatskih političara, koji nisu u stanju da ispoštuju ustavne odredbe i zakonske akte potpisane u skladu pravila pristupanja EU. Srbi u ovom vukovarskom slučaju treba da puste Hrvatima da se sami izbore za pravo srpskog jezika u Hrvatskoj. Naravno da mi tu ne smemo biti mirni posmatrači, treba da koristimo osetno i vidno svoja prava institucionalno i administrativno, posebno u mestima sa većinskim srpskim stanovništvom.

* Odnos prema jeziku je odnos prema suštinskom u jednom narodu, šta mi sami treba da učinimo da se srpsko biće sačuva, uprkos svemu?

– Važno je voleti, ceniti i razvijati svoj koren, pored pravoslavne vere, srpski jezik i ćirilica su glavni simbol srpskog nacionalnog identiteta. Manjinski narodi dužni su da poštuju zemlju koja to omogućuje svojim građanima, bez razlike na poreklo i religijsku pripadnost. Srbi u Hrvatskoj ne smeju da zanemare Savu Mrkalja, Dositeja Obradovića i druge srpske jezikoslovce sa teritorije Hrvatske, koji su jednako vredno radili, kako na savremenizovanju srpskog, tako i hrvatskog jezika, jer ne možemo pobeći od činjenice da je to bio naš zajednički jezik. Kome smeta tuđa kultura, pismo i jezik, taj dovoljno ne poznaje svoj identitet i umesto da se bogati spoznajom o narodima sa kojima živi, spremniji je da produbljuje jaz neprijateljstva i na tom polju. U hrvatsko-srpskim odnosima treba tražiti kamen spoticanja, on do sada nije pronađen, ali je tu, među nama, bez mogućnosti da ga vidimo i prikažemo jedni drugima upravo onakvim kakav jeste. Zbog toga se šiba uvek lomi na slabijem, ali čini mi se da smo na dobrom putu da ga otkrijemo. I na jednoj i na drugoj strani je sve veći broj mladih ljudi koji su spremni da ga pretvore u prah i samim tim nestane nesporazuma između ta dva naroda koji su glavni faktor sigurnosti i mira u regionu.

* Šta vidite kao najbitniji kamen spoticanja u srpsko-hrvatskim odnosima?

– Ne volim da govorim jezikom zavere, zato smatram da EU i posrednička uloga još nekih faktora doprinosi poboljšanju hrvatsko-srpskih odnosa koliko god mi to smatrali nerelevantnim u ovom momentu. Hrvatski nacionalizam je opak, jer mu se pripisuje odbrana katoličanstva na pragu Evrope, a to Hrvate čini gordim i jača nacionalni impuls, desnu stranu, i sve dok ih Vatikan ne smekša do linije tolerancije i političkog pluralizma, uvek će postojati povod sukobljavanju. Ali i papska stolica pravi zaokret u svom delovanju, pa će samim tim to ostaviti određenog uticaja na pozitivniju ulogu Hrvatske u regionu, u vremenu pred nama. Postaće svesna da su najvažniji dobri komšijski odnosi, posebno kad zemlje eks YU ekonomski ojačaju i uspostave trajne trgovinske lance. To će uzeti duži period, jer za takve zaokrete potrebne su reforme sa jakom voljom i produhovljenijom svešću građana.

Sramna je činjenica da se čak u nekim delovima pojedinih srpskih opština predstavnici srpskih vlasti libe svog jezika i pisma, ali uteha je u tome što je mnogo više onih koji vole i drže do svog nacionalnog identiteta, posebno mlađi naraštaji. Ne možemo se pohvaliti da nam je pismo bilo zastupljeno u dobroj meri u poslednja dva veka na prostorima današnje Hrvatske, uvek se tražio neki razlog da bude izolovano, izuzev perioda Kraljevine SHS, međutim, naši preci su uspeli da ga odbrane, da se obrazuju na njemu i da nauče i druge evropske jezike i pisma. Sada je red na nama da ga čuvamo, negujemo i prenosimo na mlade naraštaje. To je naša zadaća, svi koji su protiv toga oni su sami protiv sebe.

* Po prvi put je obeležavanje Oluje u Srbiji i Republici Srpskoj dobilo razmere kakve zaslužuju žrtve i taj koban napad na nedužno srpsko stanovništvo. Vi ste svih ovih dvadest godina godišnjicu Oluje obeležavali parastosom i tako na dostojan način odavali počast nedužnim žrtvama. Kako ste ove godine obeležili tragičnu dvadesetogodišnjicu izgona Srba iz Hrvatske?

– Progonstvom, kako bih rekao, čak do Amerike, na mene je stavljen pečat, koji ne mogu da izbrišem. Da li je to zapis, kod sudbine ili neki biblijski psalm, koji svedoči tragediju jednog specifičnog naroda po svom postanju, životu, jeziku, tradiciji i običajima? Srbi u Krajini su jedinstveni, svi, oni su (pre)nosioci života, ne umiru, žive večno, kako na zemlji, tako i na nebesima. Naš put je nebeski put, upravo zbog te jedinstvenosti. Svi velikani, pripadnici bilo kog naroda žive gore negde, na posebnom delu neba, u blizini Njegove svetlosti. Kad razmišljam o njima, na umu mi je narod kome pripadam, posebno oni koji su prerano i bez razloga napustili ovaj svet i preselili se u carstvo milosti Božije. Upravo je to bio razlog da moja supruga i ja stanemo nasuprot te svetlosti sa voštanicama, hlebom, vinom i koljivom i odamo im poštu prve nedelje, avgustovskog leta 1996. u Trsteniku, gde smo započeli naš život u progonstvu.

Bilo nam je žao rodbine i prijatelja koje smo izgubili, a ništa manju bol ne osećamo i za onima koje nismo ni poznavali. Svi smo mi deo jednog tela koje je tih dana, 1995. godine, bilo razapeto na stubu mržnje našeg neprijatelja, na koje su kidisali kao besni psi, kidajući komade tog tela, nesvesni samoubistva.  Možda su nas porazili, ali nas nisu ubili. Nama i pored svega toga nije preostalo ništa drugo, nego da još silnije volimo i Boga molimo da im oprosti neznanje, koje im mi ne možemo zaboraviti. Nakon prvog parastosa u Trsteniku, naše su voštanice gorele svake godine u nekom drugom gradu, a odkad smo se preselili u Ameriku, parastos  smo davali prve nedelje u avgustu, svake godine u nekom od većih gradova Amerike i Kanade. Ove godine svetu Liturgiju je služio otac Milorad Orlić u crkvi Sv. Nikole u Filadelfiji, pred gostima i svojim parohijanima, posle Liturgije odgledan je film „Pad Krajine“, svi prisutni bili su posluženi pasuljem iz kotlića, kao simbola na Dan sećanja progonstva srpskog naroda Krajine.

* U Beogradu je svake godine u Crkvi Svetog Marka davan parastos žrtvama Oluje, tako je bilo i ove godine, a u Sava centru bila je priređena i izložba slika posvećena žrtvama ove velike tragedije. Glavnu ulogu u tome ima Udruženje izbeglica. U Rači je na impresivan način održan parastos, koji je služio Njegova svetost, patrijarh srpski, Gospodin Irinej, a Predsednik Vlade Republike Srbije, Aleksandar Vučić, i predsednik Republike Republike Srpske, Milorad Dodik, spustili su  cveće u reku Savu, kojom je tekla krv žrtava. Koliko je važno da se ovakvi događaji institucionalno obeležavaju, a budući događaji, vezani za njih, usmere ka praktičnom rešavanju problema izbeglog naroda?

– Tragedija srpskog naroda nije samo izgnanstvo sa vekovnih ognjišta i hrvatska okupacija naše teritorije i imovine, srpske tragedije su već samim pominjanjem, institucija. Mislim da vrlo važnu i  najveću ulogu pored udruženja izbeglica ima Dokumentaciono informativni centar Veritas. Budućnost će tek pokazati značaj i  ulogu tog centra, jer bez pravih informacija sporni delovi naše bliže istorije neće imati dovoljnu validnost da bi zadovoljili pravdu. Naravno, da se delovanjem države mogu postići najbolji rezultati, potrebna je povezanost sa velikom dozom razumevanja između države i svih udruženja koja se bave rešavanjem problema prognanih. Ako ne postoji ministarski resor za to, treba da postoji kancelarija pri vladi Srbije, koja bi se prevashodno bavila  tim pitanjem na svim nivoima. Postoji veliki broj osposobljenog kadra među prognanicima, koji bi te predmete vrlo stručno procesuirali, ali ljudi nemaju snage ni volje ako od države nemaju podršku i motiv, koji bi vodio do pozitivnih rezultata. Kada se krene putem istine i pokuša pronaći način da se zadovolji pravda, ne bi bio problem da se stvori i budžet koji bi pratio taj rad. Međutim, svi relevantni međunarodni faktori su zakazali, od suda u Hagu, do raznih odbora, foruma, rezolucija, konvencija itd, kad je srpska tragedija u pitanju. Taj nesporazum treba otkloniti, verovatno političkim sredstvima i  nastaviti raditi na povratku imovine svim oštećenima, jer bez obzira na to gde je ko živeo, treba da ima pravo na imovinu svojih predaka, ako je u međuvremenu nije sam otuđio.

* Kao neko ko je izbegao iz svog zavičaja i zna kakve sve probleme donosi ta pozicija, činite napore da se izgubljeno sačuva, bar u svesti naroda, koji je izgubio središte, maticu. Kakvi su rezultati do sada ostvareni na tom planu?

– Moj rad na tom planu ima jednu drugačiju dimenziju od onih koji to rade po službenoj dužnosti. Smatram da je čoveku dovoljno da bude po opredeljenju humanista i da već na taj način mnogo pomogne sebi i svojim sunarodnicima. Ponekad je dovoljno imati sluha za zajednički problem da bi se već postigli rezultati. Druga stvar koju ne smemo zanemariti je duhovnost i vera. Kad to kažem, ne mislim samo na religiju i crkvu. Duhovnik može da bude svaki čovek koji ume da motiviše druge ljude da čine dobra dela i pomažu drugima. Ne smem da zaboravim trpeljivost, koja se sama postavlja između vere i onoga ko nam sa najboljom namerom želi pomoći, jer do pravih i najboljih rezultata ne dolazi se lako, taj put uvek je trnovit i traži otvoreno srce i bistar um.

Treća stvar je obrazovanje. Čovek se rodi sa određenim stupnjem inteligencije, kroz život treba da stekne razna znanja koja mu ojačaju inteligenciju i postave ga na njegovo zasluženo mesto i pred zadatak koji mu je određen. Odgoj, vaspitanje i usmereno obrazovanje do najvišeg stepena stvaraju ljude koji će da sačuvaju izgubljeno i još ga uvećaju sa kapitalom, koji su u stanju steći svojim radom i znanjem. Uvek upućujem na učenje, rad i stvaranje kapitala. Kad pogledam kroz prizmu svega šta nas je snašlo, najviše me raduju ondašnja deca iz kolone. To su danas ljudi koji žive skoro na svim kontinentima, među njima je veliki broj visoko obrazovanih stručnjaka, poseduju znanje i obrazovanje najprestižnijih univerziteta. Oni su ponos svojih porodica i svog naroda, eto to su najbolje postignuti rezultati koje može da iznedri jedan prognan narod.

* Tragika koja je zadesila Srbe iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova i Metohije, nosi u sebi i dublju dimenziju poraza, jer je njihovim izmeštanjem kulturna baština prepuštena na milost i nemilost neprijatelja. Može li se kroz udruženja okupiti bar mladi ljudi, kojima je pomoć najneophodnija, kako bi imali priliku da se negde osećaju kao na svome i mogli da se afirmišu?

– Moj udeo u tome nije velik i značajan, ja bih voleo da imam više udela, ali, mi koji smo otišli, na neki način smo zapostavljeni kao čuvari kulturnog nasleđa prostora iz kojeg smo proterani. Srbija je ugasila Ministarstvo za dijasporu, to je ogromna greška, neki pomućeni politički um nas odvaja od matice, kao da neko dete odbija od majke. Mi u emigraciji, ako nemamo čvrstu institucionalizovanu vezu sa maticom, vrlo brzo se asimiliramo, posebno mladi,  i ako nam  često pripisuju da ne znamo jezik, da deca ne idu u srpske škole, da ne držimo do srpskih običaja, a to prosto nije istina, pojedinci samo gledaju negativne primere i iznose ih, a današnji mediji jedva dočekaju da svoje stranice oboje crnim vestima.

* Ako su spomenici materijalne kulture zaposednuti, nematerijalna dobra narod nosi sa sobom. Uloga pojedinih institucija je u tom smislu neprocenjiva. „Kulturno-prosvjetno društvo Zora„ je i početkom proteklog veka imalo veliki značaj u arhiviranju i širenju kulture Srba, te i u očuvanju celovitosti srpskog bića. Koliko udela u tome imate kao pojedinac?

– Pored „Kulturno-prosvjetnog društva Zora“, vrlo zaslužno mesto u očuvanju kulturne baštine ima SKD „Sava Mrkalj“, koje je osnovano u Topuskom, 17. marta 1990. U svom kratkom periodu rada uspelo je da ostvari kapitalne rezultate u prikupljanju kulturnog blaga, veliki broj pojedinaca, članova društva, koji se najvećim delom danas nalaze u Srbiji i dalje prikupljaju građu u saradnji sa SANU i bibliotekama u Srbiji. Žao mi je kad pojedinci danas konstatuju da je sve propalo, da tamo (u Krajini) nema ništa, posle nas potop. Ne doživljavam to na taj način, ne želim da ponizim one koji se nisu najbolje snašli u novoj sredini i skupili su snage da se vrate, to doživljavam kao da sam se i ja vratio. Volim da su ti mlađi ljudi tamo, u njihovim kućama se čuje dečji plač, na njihovom tavanu se suši meso, na Božić se peče česnica i pečenica, lome se slavski kolači i čuje se pesma svatovska. Tim ljudima treba iskazati priznanje i zahvalnost što stoje na mrtvoj straži krajiškoj. Hvala im, pre svega, što priskoče našim starima da pomognu i dosledno ih bar sahrane, ako najbliži nisu u prilici.

* Gde ste našli svoje trajno stanište i kako osmišljavate svoju egzisteniciju?

– Ja, inače, danas živim u SAD. Bavim se investicionim građevinskim poslovima. Ne odvajam se i od posla koji najviše volim da radim, a to je kulinarstvo, specijalizovao sam domaću kuhinju, godinama sam istraživao ukuse naših starih jela i sa ponosom mogu da istaknem da sam usavršio naše narodne recepte po pitanju ukusa. Moj paprikaš ima isti ukus kao onaj koje su kuvale naše majke i bake. Pored toga, bavim se pisanjem, želim da održim svoju poeziju, a ostvarujem se i kao pripovedač u kratkim pričama. U principu, moj život je jednim delom satkan od umetnosti, tako da nije ni malo čudno da me sretnete i na ostalim poljima umetnosti, kao kritičara ili nekog ko tuđe stvaralaštvo boji bojama svog senzibiliteta. Jedna od mojih aktivnosti je i izdavaštvo. U okviru moje Književne radionice „Kordun“ do sada je izašlo desetine naslova poznatih i nepoznatih autora, najveći broj onih koji prvi put objavljuju knjigu. Želim da su ljudi radosni. Trudim se da živim, da nikoga ne uvredim, ali priroda života nas stavlja često  u takvu kušnju, pa ako nekad ne prepoznam prirodu, gledam da ljudi sa kojima sam mene što bolje upoznaju, kao i da imamo najdublje razumevanje i poštovanje jedni za druge.

* Koliko ste vezani za zavičaj?

– Ja sam rodoljub i veliki zaljubljenik u svoj Kordun, kasnije se to pretočio u nesnošljivu nostalgiju koja me tera da pišem i pevam. Sve to dok sam proživljavao, osećao sam kao da je to neko biblijsko vreme koje prekraja sudbinu sviju nas. Prostrujala mi je krvotokom sva naša istorija koju sam poznavao, hvatao se za neke istorijske detalje kao holesterol za venu i pokušao proniknuti u predskazanje, šta li nas to čeka, koji je to zub sudbine koji će se polomiti na nama. Rastajao sam se od podneblja gde je stolovala moja ljubav, a nisam je mogao celu poneti sa sobom, dolina mog srca bila je prenatrpana. Počeo sam da bolujem, kao biljka kad je ponesu da je presade, pa počne da pati. Taj mir, koji se najtoplije osećao samo u nedrima rodnog zavičaja, pretvorio se u nemir. Mene više nije bilo, osećao sam kako se pretvaram u bunar bez vode u koji će neko nekad silaziti i pokušati odgonetnuti gde li je njegova voda nestala, sa nadom da se ponovo pojavi. Bio sam poražen, čitavo vreme sam  čeprkao po sebi i tražio greške. Bilo mi je žao što sam bio dete bez prava na popravni i što sam bio obeležen kao neko ko je remetio mir.

No, mir se ponovo uselio u mene kroz umetnost nadahnutu zavičajem i njegovom tradicijom.

Piše: Dragana Lilić

 

Izvor: VIDOVDAN

 

Vezane vijesti:

Zaboravljeni pravednici sa Korduna – Jadovno 1941.

Na Kordunu grob do groba traži majka sina svoga – Jadovno 1941.

Svjedočenje Mile Džodan o zločinu nad Srbima Korduna …

Spomen na Srpsku Krajinu

Tragične krajiške sudbine

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: