Pripadala je onima čija su lična sećanja postala deo šireg pamćenja o Jasenovcu.

Piše: Zoran M. Kos
Postoje ljudi čije životne priče ne mogu biti ispričane bez vremena i istorije kojoj su pripadali. Ana Požar bila je jedna od njih.
Njeno ime ostaće vezano za Jasenovac, za pamćenje stradanja i za nastojanje da se istina o jednom od najstrašnijih mesta stradanja u Drugom svetskom ratu ne potisne, zaboravi ili svede na usputnu istorijsku činjenicu.
Moj posljednji razgovor sa Anom Požar, vođen za potrebe istraživanja i rada na filmu „Djeca Kozare – Zlatni rez 42“, dogodio se u crkvenom prostoru. Imala je tada 79 godina kada je počela da govori o svojim sećanjima. Često bi zaplakala. Mnogo toga mi je ispričala, a neke njene reči i danas odzvanjaju u sećanju.
U tim razgovorima nije bilo poze, niti potrebe za velikim rečima. Bilo je života, bola i svedočenja. Bilo je onoga što istorijski dokumenti mogu da zabeleže, ali nikada u potpunosti da dočaraju – ljudskog iskustva stradanja.

Ana Požar pripadala je onima čija su lična sećanja postala deo šireg pamćenja o Jasenovcu. Zato njen odlazak nije samo lični gubitak njenih najbližih već i podsetnik na odgovornost koju imamo prema svedocima i njihovim pričama.
Svedoci odlaze. Dokumenti ostaju. Ali ni jedno ni drugo nema vrednost ako nema onih koji će pamtiti, čitati, istraživati i prenositi istinu budućim pokolenjima.
Ana Požar više nije među nama. Ostaju njene reči, njeno svedočenje i sećanje na susret koji nije bio samo novinarski razgovor nego i susret sa jednim teškim delom naše istorije.
Neka joj dragi Bog podari mir i rajsko naselje.
Vječnaja pamjat.
Zoran M. Kos
Жivot i rad Ane Požar
Ana Požar rođena je oko 1939. ili 1940. godine u srpskom selu Strmen pored Sunje. U jesen 1942. godine, kada je imala svega dve godine, ustaše su upale u Strmen i susedna srpska sela Crkveni Bok i Ivanjski Bok. Zajedno sa porodicom i komšijama deportovana je u logor Jasenovac, a potom i u dečji logor u Sisku, gde su deca držana na betonu i slami i gde su masovno umirala. Zahvaljujući članovima porodice i intervenciji nemačke vojske, koja se zatekla na tom području i zaustavila dalji pokolj, uspela je da preživi i napusti logor.
Nakon povratka u spaljeno selo, u jesen 1944. godine usledio je novi napad ustaša. U tom pokolju je iz Strmena, Crkvenog Boka i Ivanjskog Boka odvedeno i ubijeno preko 700 ljudi, među kojima i 68 dece. Ana i njena majka uspele su da pobegnu prema slobodnoj teritoriji na Baniji, gde ih je jedno vreme krila i spasila hrvatska porodica Roksandić.
Nakon rata i završenog školovanja, životni i profesionalni put ponovo ju je vezao za mesto njenog dečjeg stradanja. U Spomen-području Jasenovac prvobitno je radila kao kustos, posvetivši se prikupljanju građe i očuvanju sećanja na žrtve.
Na čelu Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac nalazila se punu deceniju, od 1980. do 1990. godine. Njen direktorski mandat obeležio je intenzivan istraživački rad na terenu i dokumentovanje zločina. Tokom osamdesetih godina, uz pomoć specijalnih uređaja za snimanje terena i bušenje iznajmljenih od INA Inženjeringa, rukovodila je opsežnim istraživanjima kompleksa. Na gotovo svakom mestu gde se bušilo – od muzeja do spomenika, kao i uz obalu reke Save – pronalaženi su ljudski posmrtni ostaci i predmeti logoraša.
Uoči rata 1991. godine, zajedno sa istraživačem Dragojem Lukićem, preuzela je od unuke Diane Budisavljević njen dnevnik radi objavljivanja, što je izbijanje ratnih sukoba tada sprečilo. Tokom 1994. i početkom 1995. godine aktivno je pomagala u obnavljanju devastiranog muzeja i pripremi nove izložbene postavke.
Nakon penzionisanja nastavila je da živi u rodnom Strmenu. Do poslednjih dana svog života ostala je dosledna svedokinja istine, javno se u medijima protiveći istorijskom revizionizmu i neumorno se zalažući za individualno pamćenje i poštovanje svake pojedinačne žrtve.