IMA LI ŽIVOTA POSLIJE SMRTI?

Svaka nada da bi bošnjačka politika mogla početi da se bavi životom nakon Dejtona izgleda kao čekanja voza koji nikada neće doći u neku zabačenu kasablijsku stanicu…

Potpisivanje Dejtonskog sporazuma

Piše: Nenad TADIĆ
Prvi aprilski dani 1992. godine zvanično su označili početak rata u BiH – dvije decenije kasnije on traje nesmanjenom žestinom u glavama onih koji nisu ispunili svoje ratne ciljeve, prije svega unutar bošnjačke političke elite.

Srbi su prihvatanjem Lisabonskog papira Žozea Kutiljera, prije početka bilo kakvih sukoba, potpisali da se neće protiviti nezavisnoj BiH, u zamjenu za svoj nacionalni kanton. Isti papir potpisali su i hrvatski predstavnici.

Alija Izetbegović je povukao potpis sa već prihvaćenog papira, mada je taj sporazum ispunjavao osnovni zahtjev SDA i ostalih muslimanskih stranaka – nezavisnu BiH.

Već tada su izbijeni svi aduti onima koji bi mogli da optuže Srbe za planiranje nasilnog utjerivanja BiH u neku novu Jugoslaviju. Srbi su tada napravili najteži kompromis: odrekli su se zajednice sa Srbijom, na koju su imali sva prava slijedom stvaranja prve i druge Jugoslavije.

Ni to nije bilo dovoljno za mir, jer su političke težnje Sarajeva bile mnogo veće od puke nezavisnosti BiH. Pod firmom „građanske države“ tražen je princip „jedan čovjek – jedan glas“, unitarizacija države…

Sve to i danas traži političko Sarajevo. Otuda su Srbi i dalje u federalnim medijima i političkom vokabularu „agresori“ i „veliko-Srbi“. Zato se zločini počinjeni tokom ratnih sukoba ispostavljaju, uglavnom, samo Srbima. Zato je Republika Srpska „genocidna tvorevina“…

Pokušaj nacionalne eliminacije Srba i pretvaranje više od milion i dvije stotine hiljada ljudi u puke građane ili „Bosance i Hercegovce“ i dalje su „san snova“ onih koji na BiH gledaju kao na domovinu jednog naroda.

Ako se analiziraju njihovi stavovi, bez većeg napora može se zaključiti da ta svijest ni za pedalj nije drugačija od aprila 1992. godine. Svaka nada da bi bošnjačka politika mogla početi da se bavi životom nakon Dejtona izgleda kao čekanja voza koji nikada neće doći u neku zabačenu kasablijsku stanicu.

Najveća i jedina razlika u protoku 23 godine leži baš u toj činjenici – na jednoj strani je Republika Srpska, sa svim svojim objektivnim i subjektivnim problemima, koja je davno iza sebe ostavila političke opcije koje su među Bošnjacima i danas jedina tema.

Na drugoj strani su Hrvati, zaokupljeni ispravljanjem problema nastalih, prije svega, Vašingtonskim papirom o stvaranju tadašnje hrvatsko-muslimanske federacije i njenog nefunkcionisanja nakon stvaranja dejtonske BiH.

Na trećoj strani je bošnjačka politika, čije su namjere, vokabular i očekivanja ostala u devedesetim godinama prošlog vijeka. Niti oni te težnje mogu ostvariti, niti su u stanju da ih se odreknu i krenu u susret realnom životu.

Šta je danas BiH?

Funkcionalna Republika Srpska i nefunkcionalna Federacija BiH, opustošena neriješenim nacionalnim sporom Hrvata i Bošnjaka.

U njoj žive tri konstitutivna naroda od kojih dva – Srbi i Hrvati – tačno znaju šta žele.

Istovremeno, Bošnjaci, zagledani u mrtvu političku viziju, i dalje čekaju
pomenuti voz i ne pomišljajući da on neće doći, naprosto zato što je pruga modernizovana za više od dvije decenije svakodnevnog života, koji oni ne priznaju.

Ima li takva zajednica budućnost? Odgovor bi mogao da glasi: Ima li života poslije smrti?

Izvor: 

Vezane vijesti:

NEZAVISNOST NAJBOLjA OPCIJA, DEJTON … – Jadovno 1941.

SARAJEVO ETNIČKI NAJČISTIJI GRAD U BiH – Jadovno 1941.

NEMA NAPRETKA DOK SE SIJE MRŽNjA … – Jadovno 1941.