Ilija Ivanović

Rođen 1928. godine u Podgradcima, Bosanska Gradiška

Svjedoči:

Ustaše 21. aprila 1945. godine tjeraju žene da ih pobiju u Gradini. One pjevaju. Bilo ih je nekoliko stotina. U muškom logoru muk. Svi su unezvijereni. Neizvjesnost kida živce. Sa­mo­ubistva vješanjem učestala. Ustaše uznemire­ne, trče tamo-amo. Neka grozna užurbanost. Pitamo se: „Šta će biti?“ Svako se povukao u se­be, mašta o izbavljenju. Nada se, zatim gubi na­du. I tako se smjenjuju svijetle i crne misli.

Dušan Prpoš iz Sovjaka kod Bosasnske Gra­diške i ja planiramo gdje da se sakrijemo. Padaju različiti prijedlozi. Jedan od mogućih je da se zavučemo u bivše peći za pečenje cigle. Odustajemo od namjere u strahu da nas tu ne zapale. Dušan stalno nosi neki stari konopac oko pasa i kaže da će se objesiti. On neće da dozvoli da ga kolju. Sam će sebi presuditi i prekratiti muke. Na momente potpuno gubi na­du u izbavljenje. Ja ga bodrim i odvraćam od namjere. Gajim prikrivenu nadu i vjerujem u čudo, iako nikakvih razumnih izlaza ne vidim. Ipak, nadam se…

Gledam sunce kako izlazi iza oblaka. Zar da sutra ne vidim taj izlazak? Zar će me ubiti? Zašto? Nisam ništa zgriješio. Nisam nikome zla učinio. Dijete sam. Možda mene neće… A onda mi, kao iz magle, izroni prizor, koji sam vidio prije godinu dana, kada su ustaše dogonile jednu grupu žena, djece i staraca, neko reče sa Korduna. Gledam tu jadnu kolonu, okolo ustaše, kundače ih i požuruju. Vode ih prema skeli u Gradinu. Znam da idu u smrt. Jedna žena nosi dijete u naručju. Moli ustašu da joj dozvoli da sjedne i podoji dijete. On je grubo vraća u stroj. Ona se izdvaja, bez dozvole sjeda kraj ceste i do­ji dijete. Ustaša je primjećuje. Vraća se. Uda­ra je kundakom u leđa. Dijete ispada iz ruku. Ustaša ga uzima, baca uvis, vadi kamu i do­čekuje na oštricu. Majka pada u nesvijest.

Optimizam se gubi. Crne slutnje se roje. Kad su ubili bebu od nekoliko mjeseci, ubiće i mene. Nema spasa…

– Ima li ga? – pitam se. Kada sam išao u osnovnu školu, pop je ubijedljivo govorio o Bo­gu, kao svemogućem, koji samo čini dobra djela, a sprečava zlo. Pa zašto on ovo ne spri­ječi? Zašto ne spasi nevine? Ne, nema Boga. Uh, ja griješim, možda, ipak, ima Boga. Možda će nas spasiti. Ali ne, nema ga. Da ga ima, ne bi dozvolio da kolju na hiljade nevine djece sa Kozare. Tako su se smjenjivali moji zaključci o Bogu.

Dušan odmotava konopac oko pasa i pita me je li dovoljno jak. Da slučajno ne pukne. Može li izdržati njegovu težinu.

– Ostavi to, Dušane, baci taj konopac! – kažem ja.

– A, ne! – odgovara on. – Mene neće klati.

Pjesma posljednjih logorašica se sve slabije čuje. Već su prevezene skelom preko Save u Gra­dinu. Nas dvojica i dalje ne nalazimo rje­šenje gdje da se sakrijemo. Svaka ideja ima slabih tačaka. Naše planiranje prekida naređenje grupovođe da uzmemo najnužnije lične stvari i spremimo se za pokret. Gotovo je, mislim. Tu je kraj. Nema se kud. Nebo visoko, a zemlja tvrda. Moj majstor Moric Altarac i ja u brijačnici u „Ciglani“ pakujemo alat.

– Možda će nam trebati – kaže majstor. Uzimamo po jedno ćebe i izlazimo.

– U nastup, brže, brže! – čuje se na sve strane ustaška vika. Postrojavamo se. Vode nas prema kapiji. Ako nas potjeraju prema selu, ima nade. Ako krenemo pravo na skelu, svršeno je. Tjeraju nas lijevo, niz Savu, cestom prema istočnom izlazu i bivšem ženskom logoru. Na­staje olakšanje, vidljivo kod svih nas. Budi se tračak nade. Možda idemo negdje na rad? Usta­še su grube. Psuju, viču, prijete, ali ne tuku kundacima, pa nam to daje nadu da idemo ne­gdje na posao. Možda smo im još potrebni?

Istjerani su svi logoraši. Ima nas dosta. Ko­lona je dugačka, šta je ovo? Seoba logora? Kuda?

Ne vidim Dušana. Šta li je s njim? Živko Gigović i Radovan Popović iz Trebovljana su u koloni blizu mene.

Gledam preko Save planinu Prosaru. Plave se i visovi Kozare. Tamo iza Prosare su Pod­gradci. Tamo je sloboda. Tamo je majka, sestre, brat. Kako je to blizu. Brzo bih stigao, za pet do šest sati pješke. Ali prepreke su nepremostive. Da li ću ikada vidjeti svoje? Kuda nas gone? Ponovo crne misli. Možda nas gone u šumu kraj sela Košutarice. Tamo će nas likvidirati.

– Idemo u zgradu krojačnice, u ženski lo­gor – reče majstor Altarac i vrati me u stvarnost. Zaista, skrećemo s ceste kraj Save. Ugone nas u zgradu bivše krojačnice gdje je do juče bio žen­ski logor. Zgrada je prostrana. Ima prizemlje, sprat i potkrovlje. Sve su nas zbili unutra. Ima nas oko hiljadu, možda i više. Vrata se za nama zatvoriše. Stražu na sve izlaze postaviše, iako smo u logorskom krugu.

Oko zgrade ravnica. Prozori prema istoku gledaju u zid i bunkere na njemu. Svakih pe­desetak metara na zidu bunker sa ustaškom po­sadom i obaveznim mitraljezom koji je okrenut prema nama. Zid su izgradili logoraši, visok je oko četiri metra. Sami su sebe morali ograditi. I sada taj zid, zajedno sa puščanim cijevima, predstavlja nepremostivu prepreku ka slobodi. I vi­dik nam je skučen. Prema zapadu uz Savu, kroz prozore, vidimo naš radni logor. Tu je ekonomija, ciglana, pilana, lančara, stolarija, gdje smo do juče radili, bolovali, gladovali i umirali. Na južnoj strani je Sava, odvojena bodljikavom žicom istrepletenom u više redova. Priča se da je noću pod električnim naponom.

Sjeverno zid, bunkeri, a iza željeznička pru­ga Novska – Jasenovac – Sunja. Okruženje je potpuno. Ustaše su sve dobro predvidjele, pose­bno geografski položaj. Idealno su iskoristili pri­rodne i vještačke prepreke da bi mogućnost bjekstva sveli na minimum. U stvari, bjekstva iz logora su bila vrlo, vrlo rijetka, a još rjeđe uspje­šna. Uspješnih bjekstava je bilo samo za vrije­me boravka na radu van logora.

Majstor i ja smo prostrli ćebe na pod u pri­zemlju i sjeli. To je učinila većina logoraša, a neki su besciljno hodali po zgradi, penjali se na sprat i u potkrovlje i ponovo silazili u prizemlje. Poslije kraćeg odmora i sam sam lutao po spra­tovima ne znajući šta zapravo tražim.

Dolazi noć. Da li ćemo preživjeti? Večeru, ono malo kukuruzne kaše, nismo dobili. Izgleda da su nas otpisali. Umorili se koljači ubijajući žene toga dana, pa smo mi vjerovatno, tek sutra na njihovom krvavom rasporedu.

Nemir je u zgradi vladao cijelu noć. Dah se zaustavljao kada su se povremeno vrata otva­rala i ustaše ulazile sa spiskom ljudi koje su odvo­dili. Probirali su snažnije. Da li su šta na­slu­ćivali, sumnjali, ili su imali doušnika među nama, ali znam da je ta noć progutala dosta dobrih i odvažnih logoraša. Cilj im je da nas potpuno obezglave i u začetku uguše svaku po­misao na bjekstvo.

Dugo sam bio budan i tiho razgovarao s majstorom. On je bio čovjek pedesetih godina, brico po zanimanju, a Židov po nacionalnosti. Zbog jevrejske pripadnosti, stigao je u logor. Prije dolaska u Jasenovac, živio je i radio u Za­grebu. Sjećam se i danas njegove adrese koju je često pominjao: Paromlinska 70, Zagreb. Pisao je na ovu adresu više puta, ali odgovora nikada ni od koga nije dobio. Imao je i brata u logoru. Bio je mlađi od njega. I on je bio brico, a radio je u centralnoj brijačnici. U zimu 1944/45. godine jedno jutro logoraši su ga našli na putu između „Malog jezera“ i Baera. Ležao je u lokvi krvi sa prerezanim grkljanom. Poznali su ga i javili mome majstoru. Otišao je tamo i ubrzo se vratio. Dugo je ćutao, a onda rekao:

– Eto, ostadoh potpuno sam!

Znali smo šta je mislio. Time nam je sve rekao. On je znao da i u Zagrebu njegovih više nema.

Budni smo ostali do kasno u noć. Ja sam prvi zaspao savladan događajima iz prethodnog dana. Ali, avaj! To nije bio san, nego nastavak košmara.

Sanjam da sam u koloni za likvidaciju u Gradini. Na nogama lanci, ruke vezane žicom. Vrtim se. Stenjem. Pokušavam da se oslobodim veza. Ne ide. Vidim naprijed krvave koljače nad ogromnom jamom. Kolona je sve kraća… Od­jednom čudo! Oslobađam ruke i bježim iz ko­lone. Sakriven sam za bujnu živicu. Teško, vrlo teško se krećem. Smetaju mi lanci na nogama. Napokon, lanci spadaju. Ja trčim. Udaljavam se od pakla i stižem u rodni kraj na brdo Ogo­relicu. Jasno (u snu) vidim svoju rodnu kuću i sav radostan krećem prema njoj.

– Sine, sine, probudi se! – zvao me majstor I drmao rukom.

Bi mi žao. Prekide se moja usnula sreća. Ne stigoh do kuće.

– Sine, ti si se sav oznojio. Šta si sanjao? -Ispričah mu, a on reče:

– E, pusti snovi!

Sviće. Čuju se eksplozije iz pravca sela Jasenovac. Kada je svanulo, imali smo šta vi­djeti. Naš radni logor, odakle su nas juče po­tjerali, sav je u ruševinama. Ustaše su sve sra­vnile sa zemljom radi prikrivanja zlodjela. U je­sen 1944. i proljeće 1945. godine otkopavali su masovne grobnice i spaljivali kosti žrtava, a sa­da čine i posljednji napor da unište dokaze o zvjerstvima koje su počinili. Jasno nam je da se povlače i zato ruše. Sve. Još smo mi ostali za­tvoreni u ovoj zgradurini. Mi, posljednji zatoče­nici logora koje treba likvidirati prije konačnog povlačenja.

Svanulo je. U zgradi komešanje. Tu i tamo grupa ljudi se nešto dogovaraju. Gladan sam. Lutam, prilazim jednoj većoj grupi ljudi i pro­vlačim se u centar, misleći da tu neko nešto jede.

– Neko se objesio u nužniku! – povikaše logoraši. Potrčah tamo. Neka zebnja me drži. Od sinoć nisam vidio Dušana Prpoša, moga dru­ga. Slutim najgore. I stvarno, čim stigoh do nužnika, ugledah Dušana kako visi na već dugo pripremljenom konopcu kojeg je privezao za vo­dokotlić.

Bojao se da konopac neće izdržati njegovu težinu. Nažalost, izdržao je. Mnogo nas se sku­pilo pred nužnikom. Niko nije ni pokušao da ga spusti na pod. Nema svrhe. Suze su mi ovlažile oči i obraze. Osjećao sam se krivim. Nisam ga smio ostaviti samog. Možda sam mogao uticati na njega da to ne čini. Ali,sada je gotovo. Be­životno tijelo dječakovo više ništa ne osjeća. Psi­hičke traume su bile jače od njega. Nije izdržao. Digao je ruku na sebe, sat-dva prije su­dbonosnih događaja.

Vratih se potišten do majstora i rekoh mu šta se dogodilo.

– Ćuti, ne tuguj, možda je dobro uradio.

Gledam kroz prozor, kiša lije kao iz kabla. Grmi, sijeva, kao da se nebo otvorilo i hoće da nas proguta. Majstor leži na ćebetu.

Odjednom zagrmi, ali sada u izlaznom ho­dniku naše zgrade. Vika ljudi se stopi sa grmlja­vinom neba.

Potrčah da vidim šta se događa. U hodniku stotinjak ljudi provaljuju izlazna vrata pritiskom tijela. Pesnice uzdignute. U ponekoj ruci komadi cigle, u jednoj sjekira, vjerovatno nađena negdje u potkrovlju. Čujem povike:

– Ura, naprijed drugovi, sloboda ili smrt!

Vrata popustiše. Popucaše. Ljudi kao lavina krenuše trkom napolje. Pregaziše ustašu-stražara. Pakao. Sa svih okolnih bunkera ustaše otvoriše vatru. Stakla na prozorima pucaju. Meci fijuču iznad naših glava. Kiša i dalje lije. Vratih se na trenutak majstoru (bio je dobar čovjek, volio sam ga) i povikah:

– Bježimo, majstore!

– Ne, sine! – odgovori on. Ponovo povi­kah:

– Bježimo!

– Ne, sine! Joj, šta učiniše, sada ćemo svi izginuti.

– Izginućemo svakako. Bježimo!

– Ne, sine!

– Majstore, do sada sam te slušao, a od sada više ne! Ja odoh. Zbogom! – i pojurih pre­ma izlazu. Posljednje majstorove riječi, koje su kroz grmljavinu i fijuk tanadi doprle do mojih ušiju bile su:

– Zbogom, sine! Sretno! Ne zaboravi…

Šta da ne zaboravim, nisam čuo.

Bio sam van zgrade. Iz svih oružja i svih bunkera vatra je otvorena na nas. Poginulih i ra­njenih mnogo, oko zgrade i dalje put posut leševima. Ustaše žestoko biju. Za trenutak bacih pogled na zgradu iz koje sam izišao. Iz nje, na sve izlaze, istrčavaju i kroz prizemne prozore iskaču logoraši. Mnogi odmah padaju pokošeni smrtonosnom paljbom iz bunkera.

Trčim prema izlazu gdje lorograši vode bi­tku da otvore kapiju. Desno, na cesti unutar lo­gora, logoraš Mile Ristić puca, iz mitraljeza. Pored njega leži mrtav ustaša. Sada i ustaše mo­raju da se pripaze. U trku stalno ponavljam:

– Neće mene, neće mene, neće…

Tješim se. Nadam. Prolazim kapiju. Mnogo je mrtvih i ranjenih. Preskačem ih, a i gazim po leševima. Na cesti sam. Desno je Sava, duboka, hladna. Puna je logoraša. Glava do glave.

Trčim i razmišljam:

– Ako uskočim u Savu, mogu se utopiti. Mogu me ranjeni povući za sobom.

Prostor za plivanje vidim, ograničen je. Ne, neću u vodu!

Odlučujem da bježim u šumu, do koje tek treba doći. Udaljena je oko jedan kilometar, a ispred je livada, čistina, brisani prostor. Ako se dokopam šume, spasen sam. I dalje poluglasno ponavljam:

– Neće mene!

Puče mi kajiš na sandali i ostadoh bosonog. U trku bacih i drugu sandalu da mi ne smeta. Meci pjevaju smrtonosnu pjesmu, a kiša pada li pada.

– I dobro je što pada – pomislih. Možda ustaše odustanu od potjere po ovakvom vreme­nu. Na livadi sam. Iz okolnih bunkera ustaše pokušavaju da nam presijeku put, ali njihov stre­ljački stroj je rijedak. Malo ih je, a mi, iako mnogi izgiboše, ipak smo brojniji.

Ispred grupe logoraša koja nadire, ustaše se razbježaše desno i lijevo. Jedan kuražniji osta na pravcu naleta zatočenika u namjeri da nas za­u­stavi. Grupa trči pravo na njega. On ubija jednog, drugog, više nije uspio, stigla ga je zaslužena kazna. Logoraši su ga naprosto prega­zili. Stekao sam utisak kao da se nisu ni zau­stavili. Skupo je platio svoju odvažnost. Iznemo­gli, gladni i do jutros nemoćni zatočenici pre­tvo­rili su se u lavove koji kidaju i razdiru golim rukama.

Došli smo do šume. Ima nas u grupi pet­na­estak. Trčimo dalje. kada smo zašli duboko u šumu, neko povika:

– Stanite, stanite ljudi, da se dogovorimo kuda ćemo!

Stadosmo i prikupismo se. Nasta ljubljenje. Na slobodi smo. Kiša pomalo jenjava, prestaje. Tmurno je, teško se orijentisati. U Jasenovcu još odjekuju pucnji. Ljudi, sad već bivši logoraši – zatočenici, kako su nas tamo nazivali, predlažu kuda da se krene. Ćutim i čekam. Nastade kra­tka polemika, nema jedinstvenog stava. Pokazu­ju rukama kuda da se ide. Svi su pravci za­stupljeni, jedino niko ne pruža ruku nazad, pre­ma Jasenovcu.

To je kratko trajalo, dok jedan čovjek, iznerviran neslogom ne krenu – potrča naprijed i svi potrčasmo za njim. Nakon petnaestak minuta izbismo na proplanak i tu nas dočeka puščana i mitraljeska vatra. Neki padoše bez gla­sa. Naletjeli smo, vjerovatno, na spoljnu i zadnju prepreku kojom su ustaše čuvale Jaseno­vac. Raspršismo se i šmugnusmo u šumu. Ispred mene je neki mladić. Trči brzo. Vičem, dozivam ga. Osjećam da ne mogu držati njegov korak. Bojim se da ostanem sam. On se ne okreće, samo juri naprijed. Držim ga na oku i pratim u stopu, ali se rastojanje između nas povećava. Dugo smo tako trčali do neke livade. Rastojanje se stalno povećavalo. Ponovo pokušavam da ga dozovem, ali uzalud ulažem napor. Povećavam brzinu. Bez rezultata. Ispred nas je rijeka Strug. Moj bjegunac je nekih 100 do 150 metara ispred mene. Gazi vodu i prelazi, a ja za njim.

Livade nestaje. Ponovo šuma. On ulazi i u šumu koja ga sakri od mog pogleda i dok ja stigoh na ivicu šume, njega nigdje nema. Više ga ne vidim. Produžavam pravolinijski, u nadi da ću ga negdje stići. Potpuno sam mokar. Što kiša nije skvasila, učinio je Strug.

Ponovo izbijam na neke livade, ali sada sam. Strašna me drhtavica trese. Ne znam da li je to od straha ili zime. Vjerovatno i jedno i drugo. Više ne trčim. Razgledam okolinu i tra­žim sijeno u želji da se zavučem u nešto suvo. Nalazim mjesto gdje je bio stog. I stožina je tu, ali oko nje samo ostaci polutrule i potpuno mo­kre trine. Razgrćem je, ništa suvo nema.

Hoću li se skameniti od hladnoće? Izbjegao sam ustašku kamu, ali kako se spasiti od hla­dno­će koja prodire do koštane srži. Drhtim. Mo­ram se kretati, zaključujem, ne smijem stati. Ako se zaustavim i sjednem, smrznuću se.

Pokušavam odgonetnuti gdje se nalazim. Kiša je prestala. Razvedrava se. Na momente proviruje sunce, prvo slobodno sunce poslije 1000 dana zatočeništva u Jasenovcu. Samo da se razvedri, da me sunce osuši i ogrije. Glad bi se nekako trpjela. Već 24 sata ništa nisam jeo. Posljednji logorski obrok je bio juče, 21. aprila 1945. godine.

Primjećujem obronak neke planine. To je Prosara, mislim. Uskoro ću izbiti na Savu. Pre­plivaću je. Znam dobro plivati. A kad dođem u Bosnu… E, to će biti prava sloboda.

Moje razmišljanje prekida pisak lokomoti­ve. Iznenadih se. Otkud lokomotiva? Na bosan­skoj strani ispod Prosare, nema pruge. Znači, ta planina nije Prosara. A koja je? Tu mi pomaže moje skromno znanje iz geografije. Odgonetnuh da sam okrenuo prema sjeveru i da je ispred me­ne planina Psunj. Šta sad? Ustaše mogu da opkole ovaj prostor i da me uhvate, a to bi bio kraj. Zaključujem da se moram prebaciti preko pruge u Psunj, da bih izbjegao opkoljavanje. Idem oprezno kraj živice koja me zaklanja sa jedne strane. Voz protutnji. Jasno ga vidim, te­retnjak je. Desno i lijevo, kraj pruge, primje­ćujem bunkere. Rastojanje između njih je oko jedan kilometar. Iza pruge, u podnožju planine, vidim selo, mnogo kuća, čitav niz crvenih kro­vova. Pješačkom stazom kraj živice krijem se od jednog bližeg bunkera, a od drugog, koji je uda­ljeniji, nemam zaklona. Nadam se da će, ako me primijete, pomisliti da sam neki dječak iz obližnjeg sela. Približavam se pruzi i razmi­šljam:

– Ako me primijete i pokušaju uhvatiti, bje­žaću. Više volim da me u trku ubiju nego da me živa uhvate. Ne, živ njima u ruke nikad vi­še! Radije smrt.

Prelazim preko pruge i vidim prevrnuti va­gon pored koga moram proći. Ne sluteći ništa, idem dalje i taman da prođem pored vagona, kad iza njega iskoči domobran i prije nego što sam mogao bilo šta učiniti, uhvati me.

Potpuno iznenađen ne pružih nikakav otpor, a i da jesam – bio bi uzaludan. Ja nejak, domobran čvrsto stegao ruku.

– Gotovo je, pomislih. Domobran me poče ispitivati:

– Odakle ti, mali, ideš?

– Bježim od partizana! – odgovorih bez ra­zmišljanja i sam se čudeći šta to rekoh.

– Kako se zoveš?

– Stipe Franjić – slagah i odlučih se za po­sljednje što mi je ostalo – lukavstvo.

– Kako ti je ime ocu? – pita dalje domo­bran.

– Josip.

– A majci?

– Jozefina.

– Odakle si?

– Iz Dubrava ko Bosanske Gradiške.

– Pa, otkud ti ovamo, u Slavoniji?

– Juče sam čuvao stoku sa jednom djevoj­čicom na livadama dalje od sela kada su naišli partizani i oduzeli nam stoku. Nju su pustili, a mene poveli da tjeram oduzeta goveda. Sinoć je nekoliko partizana prošlo u čamcu preko Save i mene su poveli – izmišljam ja. – Došli smo u neko selo gdje su partizani prenoćili. Jutros u zoru iskoristio sam priliku i pobjegao.

Domobran mi je pretresao džepove u koji­ma nisam ništa imao, osim majčine slike, koju sam dobio u prvom paketu. Pitao me čija je slika. Odgovorio sam da je to slika moje majke.

– Pođi sa mnom u bunker kod ustaša – reče domobran i povede me.

Kad mi je spomenuo ustaše, krv se u meni sledi.

– Sad će me oni vratiti natrag u Jasenovac, a onda, zna se… – pomislio sam. Približavamo se bunkeru. Mozak besprijekorno radi. Stalno ponavljam svoje izmišljeno ime i ostali dio pri­če, kako me ne bi uhvatili u laži. Moram stalno isto govoriti. Ne smijem napraviti ni najmanju grešku. Inače…

– Ti si, mali, prešao minska polja – reče domobran. Slegao sam ramenima, ne znajući šta su to minska polja. Mislio sam da se ta ravnica ispred pruge tako zove. Sjećam se, učitelj nas je učio da postoji Lijevče polje, Gacko polje, Po­po­vo polje, ali minsko, ne, za to nisam, čuo.

– Ne znam. Nisam znao da se ne smije po tim poljima hodati – odgovorih, pravdajući se, jer sam osjetio po držanju domobrana da sam uči­nio nešto nedopušteno.

Stigosmo u bunker. Domobran me predade ustašama, govoreći:

– Ovog malog sam uhvatio na pruzi. Pre­šao je minska polja. Kaže da je pobjegao od pa­rti­zana.

U bunkeru je bilo sedam-osam ustaša. Sje­dili su oko stola i kartali se. Na stolu hrpa no­vca. Pred jednim zabodena kama. Zabavljeni karta­njem, koje nisu prekidali, onako usput, po­sta­vljali su mi razna pitanja. Ponovio sam priču koju sam ispričao domobranu. Jedan ustaša reče:

– Da ti nisi iz Jasenovca? Jutros je bio ta­mo neki nered.

– Ne, ja sam iz Dubrava – odgovorih.

– A zašto si mokar?

– Pregazio sam neku rijeku, a i kiša me skva­sila.

– To je sigurno Strug – reče moj isljednik obra­ćajući se drugom ustaši.

Jadno sam izgledao: bos, noge pune trnja, prljave i izgrebane. Sve na meni mokro. Drhtim.

– Jesi li gladan? – pita jedan.

– Jesam, od juče nisam ništa jeo.

– Zar ti partizani nisu dali jesti?

– Nisu.

– Eto, vidite – obrati se on svojim kolega­ma. – Narod priča o partizanima da su dobri, pra­vedni, a šta im je ovaj mali skrivio? – Zatim se okrenu meni i reče:

– Sad ćeš vidjeti kako će te ustaše nahra­niti. Majku li im banditsku!

– Kuvaru, šta ima za jelo?

– Ima samo kruha, bijele kave i marme­lade. Ostalo od doručka. Ručak još nije gotov.

– A šta mi više treba – mislim ja. Bijele kave i marmelade nisam vidio skoro tri godine. Hljeba smo dobivali deset dekagrama na dan, sa­mo za ručak. Obroci su bili užasno siromašni. Dobivali smo tek toliko hrane da ne umremo od gladi. Sve provedeno vrijeme u Jasenovcu bio sam gladan. Nije to bila obična glad. Gladno je bilo srce, gladne oči, glad se uvukla duboko u du­šu.

– Podgrij mu kavu i daj da jede! – naredi usta­ša kuvaru, a meni se okrenu i reče da ski­nem sve sa sebe i da sušim kraj šporeta.

To me je spasilo. Dobio sam punu vojni­čku porciju tople bijele kave, veliki komad kru­ha i parče marmelade. Brzo sam sve pojeo, ra­zmi­šljajući o čudnoj sudbini. Od ustaša bježim, a ovi me ovdje nahraniše. E, da znaju kome hranu daju! Dali bi mi nož u srce umjesto kru­ha i marmelade.

Sjedim kraj šporeta samo u gaćama, grijem se i razmišljam kako da pobjegnem.

Uskoro je bio gotov ručak. Oni jedu. Da­do­še i meni. Moja se odjeća u međuvremenu osušila. Suv sam, sit i odmoran. Mogao bih izvan­redno bježati. Ali, kako?

Stariji ustaša, koji je sve vrijeme ćutao, po­dozrivo me je posmatrao. Težak mi je bio nje­gov pogled, ispitivački. Pogled koji prodire du­bo­ko, boli.

– Da li nešto sumnja? – pitam se.

Dok su se ostali zabavljali kartanjem, moj po­smatrač ustade, uze pušku i reče:

– Mali, pođi sa mnom napolje!

Pretrnuo sam. Izišli smo iz bunkera. Vodio me uz prugu.

– Šta li je ovaj naumio? – razmišljao sam.

Kada smo se malo udaljili od bunkera, moj neprijatni pratilac stade i progovori:

– Kako ti veliš, da se zoveš?

Ponovih lažno ime i prezime i lažna imena oca i majke.

– Ti kažeš da si iz Dubrava kod Bosanske Gradiške.

– Jesam. Ustaša malo poćuta, a onda me uhvati za bradu i podiže glavu da bi mi gledao pravo u oči i reče:

– Pa kako to, ja sam iz Dubrava, a tvoga oca i majku ne poznajem. Takvi tamo ne po­stoje.

Skamenio sam se i zanijemio. Prostruja mi kroz glavu:

– Gotovo je, ovaj me uhvati u laži.

Nisam imao snage da bilo šta kažem. Bio sam paralisan. Mnoštvo pitanja, misli i odluka se preplitalo u mojoj glavi: Zašto me izveo ovamo? Hoće li me ubiti? Trebao bih bježati. Potrčaću ko­liko brže mogu, pa neka me ubije u trku. Bolje je tako nego da me kolje. Sad ću da kre­nem – odlučujem, ali se ne pomičem. Mišići su uko­čeni.

Odjednom preokret – ustaša izgovori riječi koje su zvučale nestvarno:

– Ne boj se ti ništa! Ostaćeš živ! Poznajem ja dobro tvoga oca, mnogo sam s njim rakije po­pio.

Ovaj ustaša, očito, nije bio kao oni u Jase­novcu. On je imao ustašku uniformu, ali nije bio zlikovac, bar tada se tako pokazao. Uhvatio me u laži. Jasno mu je bilo da nisam onaj za koga se predstavljam. O jednoj njegovoj riječi je ovisio moj život. Vratili smo se u bunker. Stre­pio sam od svakog njegovog pokreta i svake izgo­vorene riječi, ali on me nije odao. Ćutao je. Zašto, to mi ni danas nije jasno. Možda je imao grižu savjesti za ranija nedjela, pa se sam pred so­bom na ovaj način želio iskupiti.

Maštao sam kako da pobjegnem i da se oslo­bodim neprijatnog i neželjenog društva. Za­tražih da idem u nužnik. Primijetio sam da ga nemaju, pa sam se nadao da će me pustiti sa­moga van, a onda bih umakao. Međutim, po­doficir naredi jednom ustaši da me prati. On po­đe, ne uzevši pušku, a ovaj ga opomenu:

– Kuda ćeš bez puške?

Bilo mi je jasno da sumnja postoji i da nisu potpuno povjerovali u moju priču. Izašli smo i udaljili se od bunkera kada mi je pratilac pokazao usamljen žbun i rekao:

– Tu s…!

Čučao sam za žbunom, glumio da stvarno obavljam fiziološku potrebu i razmišljao, zapra­vo odlučivao da li da pokušam bježati ili ne.

– Ako se dam u bjekstvo, ovaj će zapucati – razmišljam ja – istrčaće i ostali i gađati me na čistini. Ne, nemam prilike, a ko zna šta me čeka gore u selu, na cesti. Zaključujem da bi po­kušaj bio glup, samoubilački i vraćam se na­zad. Glumiću i dalje naivnost i čekati bolju pri­liku.

Ustaše odlučiše, pošto po nihovoj ocjeni nisam sposoban za ustašku vojsku, da me daju nekom seljaku da budem slugan-čoban. To mi je odgovaralo, jer bi se lako od seljaka, u slu­čaju potrebe, moglo pobjeći.

Naišao je voz sa dvije lokomotive, pun Ni­jemaca. Na zadnjem vagonu zakačena velika če­lična kuka koja trga pružne pragove. Nijemci su bacali neke letke, a ustaše ih kupili i čitali. U letku su Nijemci priznavali da gube rat, ali pri­vremeno. Obećavali su ustašama konačnu po­bje­du i svoj povratak. Pisalo je u letku još mno­go toga, posebno savjeta ustašama šta treba da rade, ali se više ne sjećam pojedinosti. Pruga je onesposobljena. Nemaju potrebe više da je ču­vaju. Stiže im naređenje da se povlače. Brzo se spremiše i mene povedoše sa sobom.

Kada smo izašli na cestu, vidio sam koliko bi bio beznadežan pokušaj bjekstva. Cestom Oku­čani – Novska kretala se živa rijeka ljudi. Tu su sve vrste neprijateljske vojske: Nijemci, usta­še, domobrani i drugi, a ima i nešto civila. Sva ta bratija bježi prema zapadu. Na cesti je opšti krkljanac.

Napuštamo selo Paklenicu kod Novske i ide­mo prema istoku, suprotno od pravca kretanja ostalih. Ne znam zašto i ustaše idu na istok, ali mi taj pravac odgovara, jer smanjujem ra­zda­ljinu do rodnog kraja. Rojnik (podoficir) je zadužio jednog ustašu da me prati i dozvolio mu da me ostavi kod nekog seljaka, ako me pri­mi. Usput su nas u više navrata napali parti­zanski avioni.

– Zar ću poginuti od svojih? – mislim ja i bježim u jarak. Idemo dalje. Jedan seljak stoji u dvorištu i posmatra prolaznike. Molim ustašu da ga pita treba li mu čoban.

– Domaćine, treba li ti sluga? – pita ustaša.

– Ne, ne treba. Ja ne znam ni šta ću sa so­bom.

– Mali je dobar, poslušan, dobro bi ti do­šao.

– Vodi ga sa sobom! Meni ne treba – upo­ran ostade seljak. Od Paklenice do Gornjih Raji­ća pitali smo desetak seljaka da me prime kao slugu i stalno dobivali isti odgovor:

– Ne treba!

Idem sa ustašama potišten, razočaran. Niko me neće, nikome nisam potreban. Da hoće neki čovjek da me primi samo na desetak minuta dok se ovi akrapi udalje, ja bih pobjegao. U ovoj gužvi niko ne zna ko sam.

U sumrak stigosmo u Gornje Rajiće. Moj pratilac me dovede pred ustaškog zastavnika koji me u polumraku osvijetli baterijom i malo propita, a zatim naredi ustaši da me smjesti ne­gdje na spavanje. Ovaj me odvede u kuću Pavla Babića, koji me prihvati na konak, a stara baba Jula zaželi da ostanem kod njih.

– Konačno me neko prihvata – pomislih i pogledah sa zebnjom u ustašu. On se složio da tu ostanem, a to je za mene značilo ostati u životu. Stari Pavle i baka bili su jako ljubazni prema meni. Dobio sam dobru večeru i otišao da spavam. Kad sam ustao, više nije bilo ustaša koji su me doveli. U toku noći su otišli, a došli su Nijemci. Niko nije znao ko sam. Svi su me uku­ćani zvali Stipom, a kada bih im bio okrenut leđima i zamišljen, morali su nekoliko puta da me zovu, dok bi se ja odazvao. Trebalo je da se naviknem na novo ime.

Više mi nikakva opasnost nije prijetila, pa sam odlučio da u toj kući sačekam partizane, iako sam mogao da idem kuda god hoću, jer me više niko nije čuvao. Nisam poznavao ovaj kraj i bježanje bi bilo opasno i skopčano sa mno­gim nepredvidivim opasnostima.

Bježeći bos iz Jasenovaca, kroz šumu, noge su mi bile izgrebane i pune trnja. Kada sam uju­tro, 23. aprila, ustao, dosta teško sam hodao, jer su se ozljede na nogama zagnojile, pa me je bo­ljelo. To je primijetio njemački oficir i upitao šta je to bilo sa mnom. Govorio je dobro srpski. Odgovorio sam da sam se ozljedio bježeći od partizana. Baka je to potvrdila, a on je naredio:

– Daj stara, lavor vode i sapun! Baka je sve donijela. – Peri noge! – naredi mi.

Poslušah. Ali, pošto me je boljelo, radio sam to polako – pipavo. Naljutio se i uzeo sa­pun te mi, ne obazirući se na moje grčenje i su­ze, oprao noge.

– E, šta sam doživio da mi njemački oficir pere noge! – razmišljam i stišćem zube od bo­lo­va.

Poslije pranja, Švabo, koji je vjerovatno bio doktor, i baka povadiše trnje iz mojih nogu, a zatim Nijemac donese neku tubu masti i nama­za ove ozljede. Tražio je od bake da mi nađe nekakvu obuću i ona donese stare teniske i tanke dokoljenice. Pošto mi je zavio noge i na­redio da zavoj ne skidam tri dana, obuo sam ča­rape i teniske. To mi je dobro došlo. Za tri da­na, kada sam skinuo zavoje, skoro sve ozlje­de bile su zarasle.

Istoga dana išao sam sa seoskom djecom čuvati stoku na livadama kraj šume. Bila je to šuma kroz koju sam juče bježao, samo nešto istočnije. Ponijeli smo dosta hrane, što je za me­ne bilo jako važno. U toku dana, koji je bio sunčan, nije se ništa značajno dogodilo. Poslije podne je malo zahladnilo pa smo naložili vatru, skupili se oko nje i grijali. Jedna djevojčica je na motki grijala parče slanine i natapala njome veliki komad kruha.

Na ivici šume, nekih stotinjak metara dalje od nas, pojavio se neki čovjek. Išao je pravo na­ma. Djeca su se jako poplašila i govorila da je to sigurno bandit. Ja sam ih umirivao. Što se pridošlica više približavao, sve sam bio sigurniji da je to logoraš iz Jasenovca. Kada je došao na 10 – 15 metara do nas bio sam potpuno sigu­ran. Bio mi je odnekud poznat. I on je mene ispi­tivački posmatrao. Očito, prepoznao me. Dao sam mu, neprimjetno, znak da ćuti – sta­vljajući prst na usta. Shvatio je. Prišao nam je, čučnuo kraj vatre i počeo da se grije. Oči su mu bile prikovane za komad hljeba u rukama djevojčice. Pogled je bio ukočen. Iz njega se ma­nifestovala duga neutoljena glad. Gutao je plju­vačku, a veoma naglašena jabučica na mrša­vom vratu kretala se gore-dolje.

Djevojčica je sama ispružila ruke i dala mu kruh i slaninu osjetivši olakšanje. Tek kada je pojeo, počeo je razgovor s nama interesujući se za okolna mjesta i kakve vojske ima u selu. Sve smo mu iskreno ispričali. Potom je ponovo oti­šao u šumu, a mi smo potjerali stoku u selo.

Još jedan dan smo gonili stoku na ispašu, a zatim se front približio, pa to više nije bilo mo­gu­će. Dva dana se vodila borba između Nije­ma­ca i partizana u Donjim Rajićima, a u suton drugog dana Nijemci se povukoše.

U Rajićima sam ostao pet dana, a partizani su nas oslobodili 26. aprila 1945. godine.

(Iz knjige „Svjedok jasenovačkog pakla”)

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 04. februara 2011. godine.

<Milan Bastašić                                                               Sadržaj                                                                           Rezime>