Identitet Srba u Hrvatskoj: Između izumiranja, asimilacije i slabašne nade

Historijski, kulturni i nacionalni identitet Srba bio je vjekovima opterećen činjenicom da je taj narod živio raspolućen u barem dvije carevine, otomanskoj i habsburškoj, također i unutar mletačke republike, između kojih su stajale dvije države, Srbija i Crna Gora, koje su svoju nezavisnost, neprestano pod raznoraznim vanjskim pritiscima, stekle relativno kasno, u drugoj polovini 19. vijeka.

Ono što je u toj kompleksnoj historijskoj situaciji bitno jest da je srpski nacionalni identitet bio formiran u različitim kulturama i tradicijama, koje su ga s jedne strane bez sumnje obogatile ali s druge, izostala je, kao kod drugih naroda, trajna politička i kulturna akcija, koja bi djelovala povezujuće na razne ogranke razbacanih i udaljenih srpskih zajednica.

Historijski, jedini integrativni faktor identiteta različitih grupacija Srba na prostoru od Trsta do Soluna i od Budimpešte do Kotora bila je Srpska pravoslavna crkva koja je prenosila tradicije duhovnosti, Kosovskog zavjeta i predanja o srednjovjekovnoj srpskoj državi i stradanju i junaštvu naroda nakon propasti te države. U novije doba, krajem 19. i početkom 20. vijeka, srpske intelektualne i političke elite (Jovan Skerlić, Slobodan Jovanović, Bogdan Popović, Milan Bogdanović i drugi), oslanjajući se na srpsku kulturnu tradiciju (Dositej, Vuk, Njegoš) uznastojale su na stvaranju tzv. srpskog kulturnog obrasca, koji bi sintetizirao historijska i moderna iskustva Srba u zajednički osjećaj nacionalnog identiteta. Taj projekt, utjelovljen u Srpskom književnom glasniku (1901.) bio je prekidan Prvim svjetskim ratom i konačno je uništen novim ratom 1941. godine, da bi s javne scene praktički nestao u poslijeratnoj jugoslavenskoj stvarnosti i beskompromisnoj ofanzivi stvaranja novog čovjeka socijalističkog tipa.

Kod naših sahrana ima i nemogućih situacija, jer se ljudi boje da se sahrana obavi javno po pravoslavnom običaju, u strahu šta će im reći u poduzeću i hoće li ostati bez posla. Često mi kažu, ‘oče, hajde vi obavite opelo dok smo sami, a kada dođu ljudi neka izgleda kao da je to civilna sahrana – govori arhimandrit Danilo Ljubotina.

Zbog tih historijskih udara i geografske raspršenosti, Srbi zapadno i istočno od rijeke Drine nisu manje osjećali svoj nacionalni identitet ali je on, u odnosu na položaj u kojem su se određene srpske zajednice nalazile, ipak bio drugačiji i različit. Srbi na prostoru Hrvatske svakako su imali specifičnije historijsko iskustvo od onoga Srba na Kosovu i Metohiji ili u Crnoj Gori, iako su neprestane borbe s Turcima u određenim periodima Vojne Krajine to iskustvo činile sličnim.

Ono što je različito jest da su Srbi u Hrvatskoj stoljećima živjeli u okviru Austro-Ugarskog carstva i okruženi hrvatskom etničkom većinom, dok su Srbi u Srbiji bili većina čak i kada su bili pod stoljetnom turskom okupacijom. Sudbina Srba u Hrvatskoj, nekada i danas, čime se u najvećoj mjeri bavi ovaj tekst, jedinstvena je po svojoj kompleksnosti i često tragičnim ishodima.

Taj primarni odnos između hrvatske većine i srpske manjine u Hrvatskoj bio je traumatičan posljednjih više od stotinu godina, rastegnut na tankoj i oštroj crti; od epoha snošljivosti, političkih sporazuma i suradnje do mračnih perioda mržnje i nasilja u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Ono što je u proteklih 25 godina presudno utjecalo na samorazumijevanje i doživljaj vlastitog identiteta Srba u Hrvatskoj jest posljednji rat početkom 90-ih, koji ne samo da je tragično i gotovo do neprepoznatljivosti reducirao broj Srba u Hrvatskoj, nego im je i nametnuo osjećaj poniženja i krivnje za sve zlo koje se u tom ratu dogodilo.

Prema jednom od mnogih istraživanja javnog mnijenja provedenih posljednjih godina, oko 40 posto ispitanika u Hrvatskoj izjavilo je da „ne voli Srbe“, nešto manje ih je reklo da ne žele „sa Srbima uopće išta imati“, odnosno da bi bilo najbolje da „Srbi ne žive u Hrvatskoj“ i tek sedam posto ih je izjavilo da bi na primjer stupili u brak sa pripadnikom/com srpskog naroda.

Odnos hrvatske većine prema maloj srpskoj zajednici posljednjih decenija u Hrvatskoj uglavnom je (uz rijetke primjere solidarnosti i razumijevanja) pun negativnih poruka, kosih pogleda i često otvorenih prijetnji. Prema jednom od mnogih istraživanja javnog mnijenja provedenih posljednjih godina, oko 40 posto ispitanika u Hrvatskoj izjavilo je da „ne voli Srbe“, nešto manje ih je reklo da ne žele „sa Srbima uopće išta imati“, odnosno da bi bilo najbolje da „Srbi ne žive u Hrvatskoj“ i tek sedam posto ih je izjavilo da bi na primjer stupili u brak sa pripadnikom/com srpskog naroda.

Ili kako je to u komentaru na takvo istraživanje ironično primijetio sociolog Boris Buden: „Takvi podaci pokazuju stabilan rasistički potencijal hrvatske populacije, što iznimno koristi srpskoj manjini u Hrvatskoj, omogućujući joj da jasno definira strateški cilj svoga suživota s većinskim Hrvatima – postići status Roma, odnosno Židova.”

Prvo što se u takvoj sumornoj atmosferi marginalizacije i poniženja u pravilu događa jest stvaranje tzv. skrivenog identiteta (etnomimikrija), kada se pripadnici, u ovom slučaju srpske zajednice u Hrvatskoj, javno ne izjašnjavaju o svom porijeklu i narodnosti i kada na način vlastite kulture tajno obilježavaju vjenčanja, rođenja i smrti u svojoj zajednici.

tatistički podaci govore da oko 75 posto preostalih Srba u Hrvatskoj javno ne govori o svojoj nacionalnosti, da se srpska djeca u školi gotovo uopće ne izjašnjavaju o svojoj (pravoslavnoj) vjeroispovijesti, a oni „za koje se zna da su Srbi“ taj biljeg često ne nose nimalo ugodno.

U tom smislu karakteristično je svjedočenje Danila Ljubotine, arhimandrita Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu: „Nedavno sam gledao jednu ovdašnju televiziju i nisam mogao da shvatim odakle izvori tolike antropološke mržnje prema Srbima. Kod naših sahrana ima i nemogućih situacija, jer se ljudi boje da se sahrana obavi javno po pravoslavnom običaju, u strahu šta će im reći u poduzeću i hoće li ostati bez posla.

Često mi kažu, ‘oče, hajde vi obavite opelo dok smo sami a kada dođu ljudi neka izgleda kao da je to civilna sahrana.’ To su teške i potpuno iracionalne situacije.“

Podunavlje – jaka svijest o kulturnom i nacionalnom identitetu

Prilike s javnim izjašnjavanjem Srba o vlastitom identitetu nešto su bolje na prostoru Podunavlja, ali to treba zahvaliti činjenici da je na prostoru između Belog Manastira, Osijeka i Vukovara ostala koliko toliko sačuvana kompaktna srpska zajednica te da su u posljednjem ratu Srbi iz tog područja manje bježali nego iz drugih dijelova Hrvatske.

U razgovoru koji smo vodili s predstavnicima Srba iz Podunavlja, jasno je bila vidljiva svijest ove zajednice da ustraje na svom kulturnom i nacionalnom identitetu, ali i strah da će taj identitet, pritiskom većinske zajednice i procesom asimilacije, biti trajno ugrožen.

Jedan od novinara lista srpske zajednice u Vukovaru Izvor kaže kako je toj zajednici danas prije svega stalo zadržati ono što je ta zajednica imala nekad: srpski jezik, ekavski govor i ćirilično pismo, uz obrazovanje Srba na svom jeziku i privrženost Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kao temeljnom tradicijskom stubu srpskog identiteta. „Historija, kultura i duhovnost su temelj našeg identiteta i govore o kontinuitetu našeg postojanja; Nikola Tesla, Milutin Milanković, Josif Runjanin, Savo Mrkalj, Petar Preradović i Zaharije Orfelin, govore nam da tu nismo došli juče“, kaže jedan od naših sugovornika, ističući da dio srpskog identiteta u Podunavlju svakako predstavlja i tradicionalna želja te zajednice za dobrim i mirnim životom, zajedno s većinskim hrvatskim stanovništvom.

„Naš identitet mi smatramo našom slobodom; da idemo ili ne idemo u crkvu, da pišemo slobodno na svom jeziku, i Srbe se drugačije ne može učiniti privrženim jednoj široj zajednici, u ovom slučaju hrvatskoj, nego u mjeri njihovog osjećaja vlastite slobode. Nekad je u Vukovaru bilo zajedničkog života i niko se nije osjećao neprijatno, ako kaže da je Srbin ili Hrvat, ali u današnjoj situaciji, kada je pritisak i animozitet većinskog naroda prema nama velik, osjeća se naročito među mladima linija manjeg otpora, potreba da se u nekoj vrsti asimilacije utope u masi većine“, kaže naš sugovornik.

Posljedica života Srba u Hrvatskoj pod pritiskom većine jest i ‘zaboravljeni identitet’: neprirodni stav, stvoren u osjećaju vlastitog postojanja kao građanina drugog reda, da pripadati vlastitoj naciji jest nešto što ‘nije važno’; očajnička iluzija da je nacionalni osjećaj ‘prevladan’ i da spas predstavlja biti ‘anacionalan’ ili recimo ‘građanin svijeta’.

U tom smislu posljedica života Srba u Hrvatskoj pod pritiskom većine jest i ‘zaboravljeni identitet’: neprirodni stav, stvoren u osjećaju vlastitog postojanja kao građanina drugog reda, da pripadati vlastitoj naciji jest nešto što ‘nije važno’; očajnička iluzija da je nacionalni osjećaj ‘prevladan’ i da spas predstavlja biti ‘anacionalan’ ili recimo ‘građanin svijeta’. Ono što preostaje je groteskna mogućnost: izabiranje nacionalnosti à la carte. Crnohumorno je u tom smislu i svjedočenje profesora na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Ivana Šibera: „Imao sam prilike u posljednjih dvadesetak godina na fakultetu vidjeti kako se studenti u indeksu nacionalno deklariraju. Karikirat ću: majka se zove Jovanka, otac Jovan, kći studentica Jovana, a po nacionalnosti je Hrvatica!“

Naravno, treba dodati da u konkretnim hrvatskim prilikama isticanje srpskog porijekla ili identiteta automatski sa sobom nosi i etiketu srpskog nacionalizma, pri čemu je onda svaka mogućnost takvog iskazivanja krajnje nerealna. Ili, kako kaže jedan od sugovornika u Vukovaru: „Pod pritiskom većine, ili nas prkos vodi do pozicije da budemo veći Srbi nego što to zaista osjećamo, ili nas apatija i osjećaj beznadnosti vodi u podilaženje većini.“

„Pod pritiskom većine, ili nas prkos vodi do pozicije da budemo veći Srbi nego što to zaista osjećamo, ili nas apatija i osjećaj beznadnosti vodi u podilaženje većini.“ – kaže jedan od sugovornika u Vukovaru.

Naročito u posljednjih 25 godina kod Srba u Hrvatskoj stvorio se i osjećaj ‘nametnutog identiteta’, odnosno stava da su od većinskog naroda proglašeni glavnim i jedinim krivcima za sva zla posljednjeg rata, što za posljedicu ima ne samo shvaćanje Srba da će oni vječno biti građani drugog i trećeg reda, nego da nikada neće biti u prilici da uđu u dijalog s većinskom zajednicom i ispričaju svoje viđenje bliske i tragične prošlosti.

Kako kaže jedan od naših sugovornika u Vukovaru: „U obilježavanju 20 godina od reintegracije Podunavlja, nitko ne spominje Srbe, kao da oni u toj reintegraciji nisu učestvovali svojom voljom, a od Erdutskog sporazuma ostalo je u Vukovaru samo Zajedničko veće opština i srpske škole, koje ni dan danas nisu registrirane. Propagandni rat još uvijek traje, jednoumna istina je jedino prihvatljiva i zato mi ne načinjemo priče o prošlosti.“

U tom neprestanom hodu između krvave Scile i Haribde historije, najtragičnija situacija kod Srba u Hrvatskoj bilo je upravo to brisanje, odricanje od vlastitog identiteta, asimilacija i prelazak u drugu vjeru ili nacionalnu pripadnost. Sve ove psihološke proteze Srbima u Hrvatskoj nisu puno pomogle, jer u etničkom (a ne kulturom određenom) shvaćanju nacije, kao što je u Hrvatskoj slučaj, Srbi su mogli biti samo ‘Srbi’ (ili kako se to s puno ironije govorilo – tek ‘pošteni Srbi’), vječno obilježeni kao sumnjivi, ‘remetilački faktor’ na tkivu većine.

Ono što jest najteža posljedica ovog identitetskog teturanja od nemila do nedraga, u situiranju vlastitog mjesta na turbulentnom prostoru Hrvatske i pod nemirnim nebom stalnih nedaća, jest rastakanje jedne kulture, u ovom slučaju srpske, stvarane stoljećima i vrijedne same po sebi. Tu su svakako i neizbrisivi ožiljci na duši, koji potresaju i mijenjaju ličnost i integritet svake osobe koja je pogođena takvim udarima neprijateljstva većine. Ili, kako kaže jedan kazivač iz Vukovara: „Ima ljudi u našoj zajednici koji kažu ‘šta imam od toga da sam Srbin’, ali kada izgubiš svoje biće onda više nisi ništa.“

Dalmacija – ostat će samo groblja

Historijski, o tom ‘plivajućem identitetu’ koji je kod Srba (ali na širem prostoru i kod drugih naroda) bio prisutan vjekovima govorio je davno i antropolog Jovan Cvijić, koji je uočio dva tipa mentaliteta: jedan je dinarski, a drugi je tzv. rajinski. Dinarci, ljudi sa planina, prema Cvijiću su „ljudi živog duha i tanane inteligencije, maštoviti, impulzivni, pravični, patrijarhalni i moralni. Imaju nacionalnu svest i junačku krv.“

Rajinski mentalitet (od turske riječi raja – robovi, sluge), kaže Cvijić, karakterističan je za plodne doline Morave i Vardara, „kod bespomoćnog pravoslavnog stanovništva koje je vekovima bilo izloženo Turskim i Arbanaškim pljačkanjima i zulumima.

U neprestanom strahu od dušmana i pod stalnim pritiskom težnje za održanjem golog života razvio se podanički mentalitet potištenih i servilnih ljudi.“ Prevedeno na današnji jezik i u slučaju Srba iz Hrvatske, nepomirljivi ‘dinarci’ iz Like, Banije, Korduna i sjeverne Dalmacije, napustili su u velikoj ratnoj nevolji svoja ognjišta, a mekaniji ‘rajinci’ iz gradova pristali su uklopiti se i živjeti s takvim nevoljama, u neugodnom i često neprijateljskom okruženju.

Da bismo vidjeli koliko je na primjer Srba iz Dalmacije danas uopće ostalo i što oni misle o svom identitetu, otišli smo u Knin. Neće zvučati nimalo pretjerano ako kažemo da ovaj grad danas, s praznim ulicama i mnogim zamandaljenim kapijama, djeluje sablasno, a željeznička i autobusna stanica, nekada živo prometno čvorište prve kategorije, sada više nalikuje na prizor iz kakve mračne apokaliptične fantazije.

U tom smislu je jedan od naših sugovornika u Kninu bio vrlo jasan: „Identitet nekog naroda traje dok je taj narod u životu a naš narod nestaje s ovih prostora i kad nas nestane nestat će i naš identitet. Ostat će samo groblja. Naši ljudi koji su otišli smatraju da smo mi još jedini čuvari srpskog identiteta u ovim krajevima, ali nama je to sve teže i teže.“

Sugovornici u Kninu, kao i u Vukovaru, brzo su se složili da nacionalni identitet za njih znači skup običaja, tradicije, vjere i historije, koji su oni dobili od ranijih generacija i ono što vlastitim životom nadograđuju, ali osnovni problem je kako te temeljne odrednice identiteta sačuvati. „Naš identitet nije samo ugrožen, nego se on i krade.

Mi imamo naše naslijeđe, ali drugi smatraju da je to nečiji drugi identitet, iako postoje i materijalni i nematerijalni dokazi koji su to običaji koji su naši, specifična zanimanja koja smo mi donijeli u ove krajeve prije 700 godina, narodne priče i predanja koji su dio naše tradicije“, kaže jedan od kninskih sugovornika.

Drugi sugovornik je istakao da bi im u Kninu gotovo očajnički trebao bilo kakav vlastiti medij; portal, novine ili časopis, u kojima bi se zapisali i sačuvali običaje od zaborava, karakteristični izrazi Srba toga kraja, pismeni tragovi i važni detalji iz sudskih spisa i crkvenih knjiga ali – Srbi iz Knina osjećaju da su nejaki i da bi im trebala pomoć za takvu opsežnu akciju. Ono što je još ostalo i što svjedoči o srpskom identitetu ovog kraja, kažu sugovornici u Kninu, crkveni su praznici; Vaskrs, Ilindan, Preobraženje, seoska prela i folklorni, ojkački susreti u Strmici i Mokrom polju.

Kako sačuvati narod i običaje? „Rat nas je pomeo i to je naš najveći udarac. Mladi beznadežno odlaze, mi stariji odmaknuli smo se od kulture i tradicije, da nas ne nazovu nacionalistima, i osuđeni smo na golu egzistenciju i veliko je pitanje koliko će nas ovdje biti za 20 godina“, kažu kninski sugovornici. Oni su u razgovorom za P-portal također govorili o pritisku i strahu koji neprestano lebdi iznad njihovih glava. „Mi smo amortizirali negativnu energiju većine u prvih 10 godina nakon rata, po principu da je naš narod naučio živjeti sa svakakvim nedaćama, ali danas osjećamo da više nemamo što izgubiti“, govore kazivači iz Knina.

Posljedica takvog mirenja sa sudbinom je dosta značajna pasivizacija, kada je u pitanju kulturni i nacionalni identitet.

„Srpska pravoslavna crkva je naš najveći čuvar identiteta; imamo pet pravoslavnih manastira dugog trajanja, crkve su obnovljene po selima i gradovima, imamo dobru interakciju sa sveštenicima, svako selo ima svoju seosku slavu, imamo i srpski jezik i pismo, ali nitko nam nije kriv što sve to ne čuvamo – nego mi sami. Naša djeca ne idu u školama na izborni srpski jezik i ne znaju ćirilicu i na kraju će se dogoditi da će se ukinuti nastava na srpskom jeziku“, u kritičkom tonu kaže jedna od sugovornica.

Interesantno je da i sugovornici u Kninu i Vukovaru spominju vrijeme komunizma kao doba kada je nacionalni identitet Srba bio pod značajnim pritiskom i čije se posljedice osjećaju i danas. „Komunizam nas je odvojio od našeg identiteta i pretvorio nas je u materijalne ljude bez kulture“, kažu Kninjani, odnosno, „srpski identitet koji je investiran u zajedničku državu bitno je splasnuo odnarođivanjem po diktatu socijalističkih moćnika“, kako kažu Vukovarci.

Rijeka – luka različitosti

Gotovo kao izuzetak od ovog sumornog pravila predstavlja položaj i očuvanje srpskog identiteta u Rijeci. Prošlogodišnje obilježavanje 300 godina pravoslavlja u Rijeci proteklo je zaista u duhu otvorenosti i dobre volje svih sudionika, a Rijeka je tada s ponosom za sebe rekla da je ona – luka različitosti. Na otvorenju manifestacije gradonačelnik Vojko Obersnel je kazao: „Obilježavanje 300 godina pravoslavlja u Rijeci važan je događaj za pripadnike srpske zajednice, ali i za sve Riječane.

Titulu europske prijestolnice kulture 2020. Rijeka je dobila i zahvaljujući toj svojoj srži, koju čini prihvaćanje različitosti u svakom smislu“.

Episkop gornjokarlovački Gerasim Popović dostojanstveno je odgovorio: „Mi Srbi osjećamo da smo u Rijeci lijepo primljeni i naša sloboda izražavanja nikada nikome nije smetala. Svaka pomoć koju smo zatražili od ovog grada, pružena nam je i mi smo mu na tome zahvalni.“

Između dežurnih krivaca i historijskih stradalnika

Na žalost, slika u drugim dijelovima Hrvatske potpuno je drugačija, iz čega slijedi bolna dilema: što mogu u ovome vremenu učiniti Srbi, između osjećaja dežurnih krivaca i historijski uvijek istih stradalnika, u situaciji etničke iscrpljenosti i vječnog hodanja po jajima, u okruženju često narogušenih većinskih zajednica?

Naši pak sugovornici iz Siska, Gline i Dvora na Uni svjesni su poput pripadnika drugih srpskih zajednica svog tegobnog položaja, ali tvrde da ne žele niti odustati od svog srpskog identiteta, niti ga uzdizati u nebo. Jedna sugovornica je rekla da ukoliko je pitaju za nacionalnost, ona odgovara da je Srpkinja i da je na to ponosna. „Ostala sam dosljedna onome što jesam, bez obzira koliko to opasno bilo i koliko se to nekome sviđalo ili ne.

Psihički me je to natjeralo da ojačam, da se držim nečega što sam dobila rođenjem, ali i da budem bolja od ‘napadača’, da nikog ne mrzim i da volim ljude bez obzira na njihove niske porive.“

Druga sugovornica je izjavila da nikad ne bi mijenjala svoju narodnost, jer, „danas me više nego u djetinjstvu zanimaju običaji i život Srba u Srbiji i u Hrvatskoj, ali mi je najbitnije pokazati kakav sam čovjek“. Jedan sugovornik je izjavio da doživljava sebe kao hrvatskog Srbina, s jakom sviješću o tome, upravo zbog zbivanja iz 90-ih, ali s druge strane nikoga zbog toga ne mrzi, dok je drugi sugovornik ustvrdio da osjeća ponos što je Srbin, ali mu to nije potrebno javno isticati. „To osjećam u srcu“, rekao je.

Iskustvo ratne patnje, nasilja i mržnje, značajno je utjecalo na identitet određenog broja današnjih Srba u Hrvatskoj, koji, svjesni teškoća kroz koje prolaze, bez euforije, ali s ponosom čuvaju svoj identitet, nemaju ogorčene stavove prema većinskoj populaciji i, bez obzira na sve egzistencijalne probleme, ne žele nikuda otići, jer vjeruju da je ovaj komad zemlje za njih i njihov narod i kulturu, njihov dom.

Stav većine

Značajan problem traumatiziranosti srpskog identiteta u Hrvatskoj, smatra autor, jest što su Srbi u Hrvatskoj, prema socijalističkom ustavu bili konstitutivan narod, zajedno s Hrvatima, dok su nakon 1990. svedeni na nacionalnu manjinu.

Kako u svakodnevnoj većinskoj kulturi izgleda stav te većine prema Srbima u Hrvatskoj i kako to utječe na njihov identitet? Profesor Žarko Puhovski ironično kaže da danas, 23 godine nakon završetka rata, kada su već prilično izblijedjela sjećanja na traume i nasilje, Srbe se u Hrvatskoj mrzi ‘na normalan način.’: mrzi ih se zato što su Srbi i ni zbog čega drugoga i onoliko koliko se mrzi Rome i Židove, što se prilično slaže sa sumornom tezom Borisa Budena da je Srbima u Hrvatskoj danas preostalo još jedino da se osjećaju kao Romi ili Židovi.

Što je danas ostalo od identiteta Srba u Hrvatskoj? Istraživač Filip Škiljan u svojoj knjizi, „Identitet Srba u Hrvatskoj“ (2013.) ističe da je nakon raspada Jugoslavije, po hrvatskom Ustavu srpskoj zajednici zajamčena javna upotreba ćirilice, ali u svakodnevnom životu, punom tenzija i animoziteta prema Srbima, to pravo nije nimalo lako ostvariti.

Jedan kazivač iz Čukovca pored Ludbrega, kojeg spominje Škiljan, u tom smislu je vrlo jasan: “Jedini susret s ćirilicom u našem kraju jest na nadgrobnim spomenicima koji su stariji od pedeset godina.” Što se tiče tradicije pravoslavlja, prema jednom kazivaču iz sela kod Bjelovara spomenutom u knjizi, ukupna slika izgleda prilično šizofreno: „Prije smo se osjećali kao Srbi i pravoslavci, sada smo hrvatski pravoslavci, a naša djeca će biti Hrvati i katolici.”

Moderni srpski identitet, smatra autor, ponajprije se temeljio na simbolima srpske književnosti u Hrvatskoj u 20. stoljeću (Matavulj, Desnica, Jelić, Budisavljević, Vitez) i na specifičnom jeziku (ne bitno različitom od hrvatskog), ali taj tzv. srpski građanski identitet „gotovo je potpuno uništen u posljednjem ratu.“

Konačno, značajan problem traumatiziranosti srpskog identiteta u Hrvatskoj, smatra autor, jest što su Srbi u Hrvatskoj, prema socijalističkom ustavu bili konstitutivan narod, zajedno s Hrvatima, dok su nakon 1990. svedeni na nacionalnu manjinu. “Srbima u Hrvatskoj smeta što su manjina. Ne može ih se smjestiti u isti koš zajedno sa Slovacima i Rusinima. Mi nismo isto. Mi smo ipak stvarali državu.”, rekla je u Škiljanovom istraživanju jedna kazivačica iz Hrvatske Kostajnice.

Strah od izumiranja i asimilacije u urbanim sredinama

Da bismo istražili što je još ostalo od tog srpskog građanskog identiteta razgovarali smo s grupom Srba iz Zagreba. Identitet urbanih Srba prema kazivanju naših sugovornika, bio je grubo i temeljito narušen ponajprije egzistencijalnom i profesionalnom diskriminacijom koje su ovi redom visokoobrazovani ljudi doživljavali na svojim radnim mjestima, naročito u ratnim i poratnim godinama 90-ih. Anonimne optužbe, prijetnje otkazom, premještaji na slabije plaćena radna mjesta, muk kolega i hladna atmosfera na poslu, strah i neizvjesnost – to je uglavnom kolektivna slika iskustva Srba iz Zagreba tih godina.

„Bio je to udarac na naše ljudsko i profesionalno dostojanstvo, zbog činjenice što smo bili nacionalno obilježeni“, kažu naši sugovornici. Život se nastavio dalje, svjedoče ovi kazivači, u atmosferi osjećaja izoliranosti, malih obiteljskih čahura ili grupa prijatelja, sa slutnjom da oko iskazivanja vlastitog identiteta mogu učiniti malo ili ništa. „Moj srpski identitet završit će mojom smrću, jer su moja djeca i unuci prinuđeni da postanu Hrvati“, rekla je jedna od naših sugovornica.

Zaključak naših nalaza, jednak Škiljanovim istraživanjima, nije naročito vedar i proizlazi iz pesimističkog stava kazivača, koji strahuju od izumiranja i asimilacije srpske zajednice u Hrvatskoj. Sugovornica iz Zagreba smatra da Srbi u Hrvatskoj neće baš potpuno nestati, ali će se u budućnosti svesti na malu i neuglednu zajednicu, dok kazivačica iz Garešnice, u Škiljanovom istraživanju, kaže kako će od srpskog identiteta u Hrvatskoj ostati samo folklor i srpska crkvena slava.

Situacija s identitetom Srba u Hrvatskoj, kao uostalom i među drugim srpskim zajednicama u krajevima nekadašnje Jugoslavije, iznimno je teška, ali da li je ona i beznadno i definitivno crna?

Srpski historičar Miloš Ković smatra da bez obzira na tragične historijske migracije kojima su Srbi bili izloženi kroz vjekove, oni nikuda ne mogu da odu, jer jedino mogu da ostanu tu gdje jesu. Srpska historija, traumatična kakva jest, glavni je resurs srpskog identiteta, jer to historijsko sjećanje obnavljalo je taj identitet kroz mnoge generacije i u vremenima, možda i težim od današnjeg.

Treba se zagledati u tu historiju, kaže Ković, u kojoj su se stvarale i njegovale osnovne značajke srpskog identiteta, koji treba i u nepovoljnim vremenima prenositi u budućnost. Ili kako sasvim kratko zaključuje ovaj historičar: „što se tiče našeg identiteta, bez obzira na sve muke, mi samo treba da ostanemo djeca svojih roditelja i da budemo roditelji svojoj djeci“.

Trenutno, za Srbe u Hrvatskoj to je vrlo težak ispit.

Tekst je nastao u okviru projekta „Mladi Srbi u Hrvatskoj – između nametnute prošlosti i neizvjesne budućnosti“ koji financira Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.

Izvor: P portal