2. Legendarna partizanska bolnica Petrova gora

Kako vidite imala je gotovo sve nužne objekte za jednu poljsku ratnu bolnicu. Osim toga imala je poviše sebe prirodni izvor vode dovođen posebnim ‘žljebovima’. Kasnije je imala i vlastiti agregat za struju. Najvažnije je što je imala profesionalne liječnike i prateće priučeno osoblje od domicilnog stanovništva predano pozivu i profesionalnom odnosu. Bolnica je imala i vlastitu kravu koja je davala mlijeko za teške ranjenike. Smjelost, rizik i odvažnost da se na tako maloj distanci od jakih okupatorskih i domaćih garnizona, ponavljam, na maloj distanci u planini sa svega 300 metara nadmorske visine, pristupačno čak da se tenkovima šumskim putevima dođe do svakog mjesta, organizira jedna takva institucija, govori o bezgraničnom povjerenju u vlastiti narod i njegovu nepobjedivost u vrijeme kada bijaše osuđen na istrebljenje.

U bolnicu su stizali teški ranjenici od svuda s partizanskih ratišta. U njoj su vršene i najsloženije operacije. Nažalost, ipak je oko 1.000 do 1.500 pacijenata podleglo ranama. Doktor Franz Kleinhappel svojim predanim radom i rizičnim pothvatima operacija proslavio je ovu legendarnu bolnicu jer je stvorio tim koji je besprijekorno profesionalno funkcionirao u iznimno oskudnim uvjetima. Naime, sva logistika za život ovakve specijalizirane institucije bila je izvan bolnice u šumi i počivala je u potpunosti na kanalima ilegalnog snabdijevanja i sveopćoj brizi da se u svakom novooslobođenom mjestu ponešto priskrbi, dopremi, dakle sve ono što je bolnici bilo nužno i potrebno (hrana, lijekovi, zavoji, instrumenti, ogrjev i drugo). Tako je briga svih institucija vojnih i civilnih partizanskih vlasti, pa i domicilnog stanovništva, bila okrenuta bolnici da ni u čemu ne smije oskudijevati. Ilegalnim kanalima liječnici su iz gradova pomagali, savjetovali, slali lijekove, instrumente, laboratorijske reagense i drugo, a mnogi su kasnije i sami dolazili u partizane.

Bio sam pacijent te bolnice od početka 1944. godine skoro pola godine kao veoma teški ranjenik s tri frakture donjih ekstremiteta i prostrjelima internih organa, bubrega, jetre, probavnog trakta. Ukupno sa 17 metaka. Zahvaljujući nesebičnoj brizi osoblja, što uključuje i direktne transfuzije krvi njenog osoblja, preživio sam. Pamtim tu bolnicu kao najviši oblik sveopće solidarnosti: „Jedan za sve, svi za jednoga“. To nikada nigdje više, ni kasnije u slobodi, nisam doživio. Naime, kasnije sam sedam godina ležao u raznim vojnim bolnicama saveznika, poljskim i kliničkim centrima engleske osme armije, u Italiji, a i u Engleskoj gdje je pacijent bio svetinja, ali takav odnos pacijenta i osoblja pa i posjetioca pacijentima nisam doživio. On se praktično ne može opisati nego ga se samo može doživjeti. Čini mi se da je nužda preživljavanja nametnula taj uzvišeni etos. Da ilustriram: u blizini bolnice nalazile su se ilegalno, pa čak i od nas pacijenata nepoznate ‘zemunice’. Dakle, objekti podzemnih skloništa u slučaju prodora neprijatelja. Kamuflirani i u svim pravcima zaštićeni. Ni najteži ranjenici iako su znali da postoje nisu znali gdje i kako izgledaju osim onih koji su zbog eventualne opasnosti bili preneseni da u njima borave. Ove ilegalne ‘zemunice’ imale su sve nužne prostore i svu nužnu logistiku (vodu, hranu, lijekove, potrebne instrumente u slučaju hitne operacije). Reklo bi se svega je bilo u izobilju osim zraka koji je dovođen kamufliranim cjevovodima. Ipak vlaga je bila najveći problem. Ispred ‘zemunica’ ukopavane su različite stvari kao tekuće potrepštine, ali više kao oblik predostrožnosti ispred ‘zemunica’, pa ako neprijatelj otkrije da odustane od daljnjeg traganja, dakle da ne dođe do ranjenika. Ponavljam

trebate imati u vidu da partizani nisu bili zaštićeni ni kao ranjenici nikakvim konvencijama. Za njih je sve zavisilo od njihove hrabrosti, odvažnosti i rizika spremnosti na žrtvu. U junu mjesecu 1944. godine krenula je tzv. šesta ofenziva i ja sam pristao da ne idem u ‘zemunicu’ nego da s još tri ‘pokretna ranjenika’ krenem pješke na pomoćni aerodrom u Čemernici i uspjeli smo sebe spasiti i drugima mjesto ustupiti. Sve je to činjeno svjesno i odgovorno uz zakletvu da nećemo druge izdati.

Preživljavanje te bolnice pokazalo se interesantnim i Saveznicima antifašističke koalicije, pa su istraživali sve njezine domene djelovanja i opstojanja. Engleski liječnici prilikom dolaska u Bari po imobilizacijama fraktura i obradama rana odmah su uočavali da dolazimo iz ‘Petrove gore’.

Bilo je dosta partizanskih bolnica u i oko Petrove gore: Peckoj, Perni, Dunjaku, zatim u Zbjegu kod Slunja, u Lici, na Bijelim potocima, Trnavi, u Baniji na Šamarici, najzad u oslobođenom Otočcu i drugdje, ali ni jedna nije dosegla po svojoj organizaciji, stilu rada, broju pacijenata i složenosti operacija legendarnu partizansku bolnicu ‘Petrova gora’. O toj bolnici pisano je mnogo u nas i u svijetu. Održano nekoliko simpozija. Međutim, nažalost nema ni jedne studijske monografijske analize, osim nekih prigodničarskih pokušaja.

Pored brojnih detalja koje znam i koje je tako temeljito opisao osnivač dr Savo Zlatić, uman i ingeniozan stvaralac, zbog ograničenog prostora moram ih zanemariti. On je nekadašnji svjetski prvak problemskog šaha s kojim sam ostvario najveću humanitarnu suradnju poslije ratnih zbivanja 1990–1995. godine, kao predsjednikom prvog multietničkog Građanskog odbora ‘Povratak kući’. Ta živa legenda još je tako psihosomatski uravnotežena da piše studiju o problemskom šahu u svojoj 96. godini života. Ovjekovječio je stradanje naroda Korduna svojim memoarskim zapisom ‘Poslali su me na Kordun’ sa sljedećom posvetom: „Kao Hrvat iz Istre posvećujem ovu knjigu patničkom srpskom narodu Korduna i Banije s kojim sam proveo najteže dane njegovog stradanja u vrijeme NDH i fašističke okupacije, ali i slavne dane antifašističke borbe“. Savo Zlatić neka ti je svaka čast slavni moj ratni druže! Jer od tebe sam najviše naučio kako se treba boriti za drugog.

Pored brojnih detalja o legendarnoj bolnici, ponavljam, koje zbog ograničenog prostora izbjegavam istaći, o jednom bolnom problemu želim posebno nešto reći. Neposredno uz bolnicu nalazilo se groblje umrlih pacijenata. Nije znano koliko je u njemu sahranjeno umrlih boraca. Znam da su neki odvoženi u mjesna groblja zavičaja. Groblje se nalazilo u jednoj kosini s mladom bukovom šumom. Svakom bi sahranjenom bili upisani inicijali imena i prezimena u bukovo stablo. Stablo je izgledalo kao izrezbareni štap. Kako su stabla rasla inicijali su zadebljavali, nabubrili ili se raspucavali. Neka su slova bila veća od 20 cm. To je scenu partizanskih kenotafa činilo impresivnom. Svi koji su o tome pisali, govorili ili slikali, tu scenu nisu zaboravljali. Ova mi je impresija stalno na pameti na svaki pomen na partizansku bolnicu ‘Petrova gora’. Tamo bijaše sahranjen jedan moj nešto stariji ratni drug iz zavičaja, Ilija Božić. Bio je ranjen u bedreni mišić, razvila se gangrena. Nikako se nije dao nagovoriti na amputaciju, a bio je stasit, blond s kovrčavom kosom, neka vrsta djevojačke ljepote. Svi smo ga sažalijevali jer je patio umirući u visokoj temperaturi i grču velikog bola kao posljedice gangrene. Dođe komesar bolnice Jovica Mraović i naredi da se mene s krevetom odnese u njegov ‘odjel’ da ga ubjeđujem da pristane na amputaciju. Čim sam počeo ubjeđivati Ilija se prodere iz sveg glasa: „Zar si zbog toga došao? Što ti svoje noge ne daš odsjeći kad si prebijen kao ćeno? (lokalni naziv za psa). Neću ‘štule’. Obećao sam materi ili cijel ili mrtav“. I ubrzo je umro. Odnesu me na njegovu sahranu i održim govor s puno patosa i osobno upišem inicijale na bukovo stablo. Kada god bi posjećivao Petrovu goru išao bi da i onako porasla slova dotaknem okajavajući osudu samoubilačkog čina moga ratnog druga. Takvih bukava s urezanim inicijalima bilo je mnogo. Ne znam im ni broja. Međutim, koncem rata 1995. godine dođoše hrvatski talibani i u ime ‘osvete nacije’ i poraza antifašizma demoliraše i bolnicu i spomen-objekte i to djelo najvećeg skulptora naših prostora Vojina Bakića, čiji su memorijalni spomenici za njegovog života svi do jednog uništeni. Istovremeno razoriše i groblje pa posjekoše i bukve kao partizanske kenotafe mrtvih. Dakle kontrarevolucija ne imade milosti ni prema čemu ni prema kome. Pa tako već davno umrle martire antifašizma, rušenjem spomenika, groblja i partizanske bolnice, ponovo ubiše.

Pošto mi je Petrova gora obilježila život najvećim patnjama i predstavila sliku koje nakaze od čovjeka rat napravi ali mi je i predstavila najveću solidarnost ljudi u nevolji, taj etos mi je nametnuo obavezu da poželim da moji posmrtni ostaci budu razasuti na njenim ‘vrletnim stranama’, gdje su zemni ostaci mojih mnogih ratnih drugova kojima je rat život prekinuo.

Slična bolnica osnovana je 1943. godine u Sloveniji. Poznata pod imenom ‘Franja’. Poduzetni Slovenci, odlučili su da je predlože UNESCO‑u kao svjetsku baštinu. To je Savezu boraca Hrvatske bio povod da isto učini za partizansku bolnicu ‘Petrova gora’, kao stariju i značajniju. Evo o tome integralnog teksta iz knjige Save Zlatića, upućeno Dekanatu medicinskog fakulteta u Zagrebu:

„U Hrvatskoj postoji poznata partizanska bolnica ‘Petrova gora’, koja je neprekidno djelovala od 4.10.1941. do 25.5.1945. godine kada se seli u Karlovac. Prema podacima koji su definitivno utvrđeni to je bila PRVA izgrađena šumska partizanska bolnica u Jugoslaviji (gradio ju je u najvećoj tajnosti Janko Kranjčević‑Brado) i prema dosadašnjim podacima i prva u Europi. Prvi njezin liječnik bio je još živući dr. Savo Zlatić.

Bolnica je bila otvorena ne samo za partizansku vojsku nego i za narod okolnih naselja u podnožju ‘Petrove gore’. Ranjenici su se za vrijeme okupatorskih i ustaških ofenziva skrivali u tajnim dobro maskiranim podzemnim zemunicama. Gotovo je nevjerojatna činjenica da niti jedan ranjenik te bolnice nije pao u ruke neprijatelja od početka do kraja rata 1945. godine i da je ona opstala bez obzira što su mnogi ljudi u naseljima oko ‘Petrove gore’ znali gdje se nalazi – dovodili su bolesnike, donosili hranu, posteljinu i druge potrepštine. Bolnica je imala obilje zdrave pitke vode i agregat za električnu rasvjetu.

U njoj je u kolovozu 1943. godine osnovano kirurško odjeljenje na kojem su obavljani kirurški zahvati, kao npr. abdominalne operacije (pogotovo od poznatog kirurga dr. Franza Kleinhappela).

U bolnici se od 1941. do 1945. godine liječilo više od pet tisuća ranjenika i bolesnika. Na žalost, podosta ih je umrlo i zakopani su na groblju pored bolnice. Ne postoje točni podaci koliko je umrlih na tom groblju zakopano, a prema nekim procjenama radi se o nekoliko stotina mrtvih partizana, ali i stanovnika okolnih sela.

Nema sumnje da i partizanska bolnica u Petrovoj gori ima sve uvjete da se od UNESCO‑a uvrsti u spomenike svjetske baštine, pa vas molimo da i vi podržite tu inicijativu. Napominjemo da je ta bolnica bila nastavna baza Medicinskog fakulteta – Škole narodnog zdravlja ‘Andrija Štampar’ i to je jedan od razloga da se založite za izneseni prijedlog i po mogućnosti u novim uvjetima produžite s vašim ranijim djelovanjem“. (Do sada, 2005. godine, taj prijedlog nije proveden – nap. S. Zlatić) (Citat preuzet iz knjige Save Zlatića, str. 89, 90.)

Sve je dobro obrazloženo, ali gluhoj eliti vlasti vlastita antifašistička prošlost nije važna niti potrebna ni korisna, jer je negira. Naročito što je ona ovdje vezana uz srpske toponime. A Srbe valja iz povijesti izmjestiti.

Nažalost, za sada ništa ne možemo očekivati od statusa svjetske baštine. Naročito od recentne elite vlasti. Jer, hrvatski antifašizam pretvorio se u verbalnost i prigodničarstvo. To je apsurd obzirom na istinsku antifašističku hrvatsku baštinu s golemim žrtvama, nadanjima i ostvarenjima. Fetiš privatizacije razorio je zdravstvo i nema ništa od Hipokratove zekletve. Liječnički kadar pretvara se u novu kastu karakterističnu za prvobitnu akumulaciju kapitala. Sociologijski rečeno ‘bolje je imati nego biti’. Brisanjem antifašističke memorije i drugim falsifikatima povijesti stvara se predstava da je povijest moguće promijeniti budući da je ovdje napravljen nekažnjeni povijesni zločin kojem se pred Međunarodnim sudom sudi kao ‘zločinačkom pothvatu’. Sve je očitije da će nam nažalost povijest drugi pisati. Vladajući etos legendu partizanske bolnice ‘Petrova gora’ ne može podnijeti i zato ta legenda se stubokom ignorira kao kontrast javnog imidža neoliberalizma, kao vječnost i za sva vremena determiniranog novog logosa kapitalizma.

Post scriptum

Neposredno poslije završetka Dejtonskog mirovnog ugovora, pozovu me Bošnjaci na jedan znanstveni skup u Bihać. Hoteći iskoristiti tu priliku, posjetio sam neka seoska naselja koja sam uzimao za uzorak za projekciju gubitaka u ratno doba stanovništva u BiH. Kad ono, od Bihaća do Sanskog Mosta, ni ljudi ni naselja. Osupnut poharanom Bosnom, započnem saopćenje vehementnom osudom barbarizma naših talibana i napomenem kako ni groblja nisu pošteđena. Posebno istaknem groblje legendarne partizanske bolnice „Petrova gora“. Čim
sam izrekao tu rečenicu o Petrovoj gori, iz prvog reda slušatelja poviče čovjek: „Pričekaj!“, i pođe na tribinu. Zagrli me, i odrecitira pjesmu „Petrova gora“, te mi se predstavi, mada sam, dok je stihove recitirao, znao tko je. Riječ je o Enesu Kiševiću, koji je vizionarski,
kao što to biva kod angažiranih pjesnika, predvidio sudbinu ovog najvećeg partizanskog memorijalnog centra koji je postao međunarodno značajno hodočašće sa preko 200.000 posjetilaca. Pjesmu je naručio povodom otvaranja velebnog spomenika Vojina Bakića 4. oktobra 1981. g. na dan 40-te godišnjice prve partizanske bolnice na Vrletnim stranama u Petrovoj gori, nekadašnji direktor, pjesnik također, Mile Dakić, kojem, se iz osvete više od godinu dana sudi, iako ga niti jedan svjedok optužbe i obrane, ni u jednom obliku,
ničim ne tereti i ne optužuje. To dokazuje da je sudstvo „Tadije“ ponižavajuće. Počiva na sintagmi: „Svi su krivi dok mi ne dokažemo da nisu“. Time se poruka šalje eventualnim povratnicima. Dokaz je tome 70 ubijenih povratnika, bez da je nađen počinilac. Među ovim ističem jednog partizanskog generala i zaštićenog Haškog svjedoka suda u Haagu Milana Levara, inače Hrvata kojem ovu knjigu posvećujem. Avaj, avaj  antifašisti što vas je dopanulo kada vaši krunski svjedoci bivaju gonjeni i ubijani. Prvi što je kao pjesnik izvorno i profesionalno i svjedočio o genocidu u svom zavičaju, drugi, pak što je vlastiti život položio kada je svjedočio što se Srbima devedesetih godina prošlog stoljeća dogodilo u Gospiću. Ima li veće žtrve, život za druge živote položiti svjedočenjem pa uzalud samo zato što su Srbi? Avaj!.. Čudne li države a još čudnijeg pravosuđa?

Enes Kišević

Petrova Gora 

Sad nam je najpotrebnije sačuvati tvoj mir i dostojanstvo

Goro Petrova

Skloniti snagu u razumu

Da se Sunce ne odrekne svijeta

Treba nam još jednom iz ove divlje slobode mirno razabrati stvarnost

Noževi su nadživjeli krvnike

S proizvodnjom oružja raste mogućnost neznanih junaka

Sloboda je s perlama bombi oko vrata

Turneja rata nastavlja se

Nemoj se začuditi goro Petrova

Ako ti jednog proljeća rođeno lišće dođe sa sjekirama

Nesmij se hrastovlje staro

Takav je postao svijet

Tražim riječ jaču od zla

Da zlo zaustavi

Riječ koju jedino pod zemljom znaju

Ali nisu u stanju da je kažu

Slušam pjesmu drveća što u meni šuti

U njoj su vatre i vode zbratimljene

Pjevaju

Sad nam je najpotrebnije sačuvati tvoj mir i dostojanstvo

Goro Petrova

Uspravno u Sunce

Uspravno u zemlju rasti