1.2. Naselja u Crnoj Gori

Pretežna većina crnogorskih naselja u ruralnim prostorima dijeli historijsku sudbinu svih seoskih naselja na razmeđi Istoka i Zapada nekad zajedničke teritorije i pod teretom je društvene seizmike raspada tri carevine (Rusija, Austrija, Turska). Neke geostrateške, altimetrijske i kulturno-historijske osobitosti crnogorskih naselja obilježavaju ove prostore brojnim specifičnostima. Podvlačim, pretežna većina crnogorskih naselja nastala je iz nužde – historijskog trenutka naseljavanja ovih prostora. Mnoga su izgledala kao privremeno stanište. Neznatno su pomjerala svoje lokalitete. To im je odredilo sudbinu, tipove i modele, raspored, putnu mrežu, arhitektoniku kuće, vrstu građevinskog materijala na dohvat ruke, dvorišta i obradive areale i cjelokupni način života naroda.

Altimetrijske visine naseljenosti, klima općenito, mikroklimati posebno, visine taloga, nagibi tla, sistemi zemljišta, karakteristike rizosfere, prirodna kalanja i antropogena zadiranja stacioniranog stanovništva stvarali su životne drame do tragičnog preživljavanja „svijajući se oko grobova svojih mrtvih“. Umrlih prirodnom ili nasilnom smrću, bilo tribalnim sučeljavanjima, ali nerijetko učestalim ratovima „od brazde do brazde“. Sve je to zaustavljalo dinamiku življenja, petrificiralo statični život „golog preživljavanja“.

Cvijićeva istraživanja tzv. metanastazičkih kretanja naše populacije „od Grdeličke klisure do Zagrebačke gore“, to pokazuje. Tako je došlo do etničkih miješnja i genetskih spajanja. Vukosavljević sagledava sudbine polja i poljodjelstva, režime voda i sudbinu življenja. Kad je V. Bogišić tragao za podlogom „prava i pravičnosti“ u Crnoj Gori došao je do metodoloških inovacija, poznatih pod nazivom „naputak“, čije osnove i danas važe, ali se ih, na žalost, nitko ne drži, niti prakticira.

Ovdašnje predugo perzistiranje arhaičnosti, npr. svojine, plemenski, turanotapijski, gmajine, općinska zemljišta, nesređeni katastri, tradicionalni konflikti, kao mora pritišću ove prostore. Ali ne samo njih. Bijahu nerijetko izvor latencije konflikata pored borbe za opstanak pred tuđinom, obilježen stihovima kao u Krajini „s krvlju ručak, s krvlju večera, svak krvave žvaće zalogaje“.

Povijesno egzistencijalna borba na malom i oskudnom prostoru „vjetrometine Istoka i Zapada“ ovjekovječena je golemom tradicijom usmene kulture „čojstva i junaštva“, nerijetko generacijama isplaćivano dankom u krvi.

Posljedice toga i danas traju i ogledaju se duboko deponirane u cjelokupni život sela. I to ne samo njega, nego kuće, sela, selišta, zaseoka. Naći ćete to u rezidualnim oblicima od sojenice, dubiroga, šilje, povoznjače, kuće s prepustom, magazom, čardaklijom, u jednodijelnoj i dvodijelnoj prizemnici, brvnari i zidanoj kući. Samo treba za tim tragati i treba to znati uočiti. Tu se može zamjeriti i etnologiji i etnografiji, ali i antropologiji, a da o sociolozima i ne govorimo. To nije u naučnoj javnosti pa se ima osjećaj kao da nije ni u stvarnosti. Ima u nas stara poslovica da je „bolje da umre selo, nego običaji“. Običaji doista ostaju, a sela radikalno, naročito klasična, nestaju. Njihov mentalitet prožima sve nas. Naravno, ne poričem goleme promjene, ali ni tu nismo valjano odredili kolike su, kakve su i što znače. Naš mentalitet je prožet sintagmama ruralnosti „muka navika, a odvike stotine muka“.

Sve to traži danas svestranu, dubinsku, interdisciplinarnu analizu da bi mogli pristupiti, na naučnim osnovama, revitalizaciji i modernizaciji sela. Na žalost, na tome ne inzistira društvo, a najmanje politika, ali ni nauka.

Sadašnje stanje sela i poljoprivrede u Crnoj Gori s društveno-političkog stanovišta je više nego zabrinjavajuće. Na žalost, to važi i za vaše susjede. No, kako je riječ o Crnoj Gori, ona je pod teretom taloga historije (selo posebno):

‒ Pod dugim perzistiranjem tradicije i arhaičnog življenja klasičnog seljaštva;

‒ Stihijalno nestajanje klasičnog sela i seljaštva, a ne usmjeravana modernizacija;

‒ Predugo stanje prvobitne akumulacije na račun sela i poljoprivrede;

‒ Industrijalizacija bez industrijalizma;

‒ Urbanizacija bez urbanizma kao načina života;

Na svim prostorima vlada zabluda da je moguća izgradnja gradova uz istovremeno zanemarivanje ruralnih prostora. Taj apsurd nigdje se nije dogodio, niti se mogao dogoditi. Zbog toga su klasični oblici seljaštva brže nestajali ili su se zadržavali, nego što su se moderni, urbanizirani javljali. Dakle, stihija je, kao najgori oblik tiranije u društvu, više seljaštvo izgonila iz sela i poljoprivrede, nego što su ga gradovi privlačili. Kad su gradovi selo privukli, onda ih je mentalitet povijesnog taloga sapinjao ruralizacijom.

Seljaci su se odmicali od životnih resursa, polja, šuma, ruda, voda, staništa i iza sebe ostavljali mukotrpni rad generacija, stvarajući tzv. „socijalni ugar“. Ti „mrtvi kapitali“ danas su izloženi prirodnim kalanjima, erozijama, denudacijama, uzurpativnim oblicima korištenja i golemim teretom društva. U nekim prostorima Crne Gore, koje sam nekad istraživao, te su činjenice naglašenije, zavisno od strukture i nagiba tla i dužine raširenosti „socijalnog ugara“.

Naše zanemarivanje ruralnih prostora dovelo nas je u apsurdnu ambivalenciju. Ljude smo izvozili, hranu uvozili, polja nismo obrađivali i izložili smo ih prirodnim kalanjima, a ovi procesi idu deset puta brže degradirajući prostore, nego što je proces njihova kultiviranja i osvajanja. I danas imamo čuda – ni moderne gradove, ni modernizirana seoska naselja. Istovremeno golemu poremetnju rasporeda stanovništva u prostoru. Prostor nastanjenosti Crne Gore je najveće bogatstvo, neponovljivo i najveće opće dobro. Taj nemar, koji smo pokazali, i to u vremenu najproduktivnijeg dijela naše historije, naredne generacije ne mogu nam oprostiti. Jer, pouzdano znam da smo prostore od prethodnih generacija naslijedili u boljem stanju, nego što ih ostavljamo narednim. To je historijski neoprostiv grijeh. Navest ću samo dva ilustrativna primjera. U prethodnom razdoblju, poslije Drugog svjetskog rata, na našim prostorima 5% arabilnih površina prenamijenjeno je urbanim prostorima i velikim sistemima, a istovremeno u evropskim zemljama intenzivne urbanizacije sa kvalitetama urbanog načina življenja, zaposjednuto je svega 0,9% obradivih površina. Drugi primjer: mi smo završili prošlo stoljeće sa 48 milijuna katastarskih čestica, dakle, više nego što sva Latinska Amerika ima zajedno. Kao kuriozum otkrio sam jedno gospodarstvo u brdsko-planinskom području sastavljeno od blizu 400 katastarskih čestica. Na žalost, ono je danas „spaljenom zemljom“ razoreno, zaorano i zasijano hrastovim žirom lužnjakom.

Taj povijesni teret nesređenosti zemljišta, pored drugih nasljeđa u Crnoj Gori, pritišće ove prostore kao najveći teret generacijskih obligacija, da bi se optimaliziralo korištenje najznačajnijeg resursa Crne Gore. To nas sve pogađa. Posebno nas pogađa povijesna razlika između sela i grada, a napose, nefunkcionalnog rasporeda stanovništva u prostoru. Pokušat ću to ilustrirati na primjeru Crne Gore prenoseći jedinstvenu, nešto stariju analizu dvoje socijalnih geografa (Milena Spasovski i Marina Janić: „Demografski razvoj i populacioni potencijali planinske oblasti i oblasti nizije i pobrđa u Jugoslaviji“, „Stanovništvo, broj 3-4 i 1-2, decembar 1990. i jul 1991. Beograd, iz kojeg preuzimam  6 tabela). Ovo je, koliko je meni poznato, najreljefnija slika historijskog nasljeđa i odsutnosti primijenjene demografske politike u raspoređivanju stanovništva u prostoru. Evo tih pokazatelja:

Tabela 1

Prostorni razmještaj i gustina stanovništva i domaćinstva planinske oblasti

i oblasti nizija i pobrđa. Crna Gora, 1948. i 1981.

Izvor:               Popis stanovništva i stanova 1971, knjiga 7, SZS, Beograd 1975; PSDS 1981. – tabela 194, SZS, Beograd,1984. i SGJ-1983, SZS, Beograd, 1983.

Napomena:     1 – Oblast nizija i pobrđa; 2 – Planinska oblast, str. 160

Rezultati ove tabele pokazuju neshvatljiv raspored stanovništva u prostoru Crne Gore.

Naime, četiri petine površina nastanjuje stanovništvo brdsko-planinski prostor.

Danas je stanje vjerojatno izmijenjeno, ali prostor je ostao kod tih izmjena isti, a najvećim dijelom kao opće dobro nije u funkciji koju je historija privređivanja odredila i ljudi funkcionalno koristili.

Ovo je naslijeđe, bez sumnje, brojnih faktora, od „prirodnih, društvenih, historijskih, ekonomskih, socijalno-kulturnih-civilizacijskih uslova“, s pravom ističu autori citiranog izvora. Međutim mi kao tranzicijsko društvo ne činimo napore da „polugom nauke“ uklanjamo sve disproporcije i neracionalnosti. Na žalost, to ne činimo niti uskoro namjeravamo. Implikacije su evidentne i mnogostrane, posebno na reprodukciju života i proizvodnje (egzodusom seljaštva poremećene su polno-dobne strukture, naseljenost stanovništva i kultura življenja). Na žalost, toliko smo blizu, a tako daleko po onom poznatom cinizmu: „O Meksiko koliko si bliže Bogu, nego Americi“, pa, nemamo uvida u noviju dinamiku kretanja, ali sam duboko uvjeren da je ona radikalizacijom trenda sve nepovoljnija.

Tabela 2

Dinamika stanovništva i domaćinstva u planinskoj oblasti

i oblasti nizija i pobrđa, Crna Gora, 1948-1981.

Izvor:              Popis stanovništva i stanova 1971, knjiga 7. SZS Beograd 1975; PSDS 1981 – tabela 194, SZS Beograd, 1984

Napomena:     1 – Oblast nizija i pobrđa

2 – Planinska oblast, str. 163.

Promatrana dinamika stanovništva u apsolutnim i relativnim vrijednostima pokazuje golemu diskrepanciju između nizija i pobrđa. To, bez sumnje, pogađa cjelokupno društvo i generacije koje dolaze. To je poziv nauci za intenzivniju analizu i utjecaj na smanjenje razlika između grada i sela. Na žalost, ni to ne činimo, nego sporadično u liku kvantno-freničnih iskaza i parcijalnih analiza. A sagledavanje posljedica, koje su u toku, odgađamo.

Tabela 3

Depopulaciona i superpopulaciona naselja u planinskoj oblasti

i oblasti nizije

Izvor:               Posebna obrada podataka popisa stanovništva

Napomena:     1 – Oblast nizije i pobrđa,

2 – Planinska oblast, str. 164

Ova tabela pokazuje depopulaciona naselja u Crnoj Gori s tendencijama radikalizacije do kompletnog „gašenja ognjišta“. To je zov na uzbunu, kojeg isuviše dugo ne čujemo.

Pa čak i onda kad su cijele regije ispražnjene i kada je socijalni ugar s tendencijama zlorabe starih i novih uzurpacija uzeo sve više maha. To pogađa cijelu zemlju.

Tabela 4

Prirodni priraštaj (1987.) i potencijali seoske i gradske populacije (1981.) u planinskoj

obasti i oblasti nizija i pobrđa u Crnoj Gori

Izvor:   Popis stanovništva i stanova 1971, knjiga 7, SZS, Beograd, 1975., Osnovni podaci i

pokazatelji kretanja i procjene stanovništva po općinama u 1987. godini, SZS, Beograd, 1988.

Napomena: 1 – Oblast nizija i pobrđa

2 – Planinska oblast, str. 167

I kada je došlo do stanja da cijeli prirodni priraštaj odlazi iz sela i poljoprivrede u škole u 2. i 3. stupnja, s kompletnom devitalizacijom sela, s naglom senilizacijom u selu i poljoprivredi, golemim socijalnim problemima, nije bilo ni društvene, ni naučne reakcije. Prosto je došlo do iznuđivanja uvođenja zdravstvenog i penzionog osiguranja poljoprivrednika, a u pravilu ni ekonomski ni znanstveno utemeljenog. To također nigdje u Evropi nije slučaj.

Tabela 5

Ekonomska struktura populacionih potencijala u planinskoj oblasti i oblasti nizija

i pobrđa, Crna Gora, 1981.

Izvor: PSDS 1981. – tabela 194, SZS,Beograd, 1984.

Napomena: 1 – Oblast nizija i pobrđa

2 – Planinska oblast, str. 171

Tabela 6

Starosna struktura populacionih potencijala u planinskoj oblasti i oblasti

nizija i pobrđa, Crna Gora, 1981.

Izvor:  Kao za tabelu 5

Napomena: 1 – Oblast nizija i pobrđa

2 – Planinska oblast, str. 172

Radikalizam egzodusa i sela i poljoprivrede, deagrarizacijom bez presedana, bijaše historijski šok, ne samo na demografske strukture sela, nego na sve sadržaje življenja, kulturne i civilizacijske karakteristike ovih aglomerata. Toga kao da ni danas nismo svjesni. Bio je to najveći eksperiment u totalu na ovim prostorima.

Implikacije industrijalizacije ostavile su poražavajuće posljedice za selo i poljoprivredu u Crnoj Gori. Navodim taksativno samo one glavne: poremetnja biodemografskih stopa, senilizacija, devitalizacija struktura, razbijanje porodice, izmjena dinamike življenja, brže nestajanje klasičnog seljaštva nego nastajanje novih oblika i procesa, naglašena prostorna, socijalna i bračna pokretljivost, itd.

Time je većina naselje nastalih za historijski trenutak ubrzala „gašenje ognjišta“ na putu da nestanu ili ostanu samo kao toponimi. To jest opći trend sudbine ovog tipa naselja, ali sociologija kao znanstvena disciplina ima zavidne rezultate u revalorizaciji ove problematike. Navest ću primjer Francuske, Švicarske, a posebno Austrije. Tu je revitalizacija sela i poljoprivrede generacijska zadaća društva i svih njegovih segmenata na opću korist. To se čini putem agrobiznisa, uslovnih grla, seoskim turizmom, revitalizacijom rekreativnih i balneoloških naselja i drugim. Neka naselja i na do dvije tisuće metara nadmorske visine revitalizacijom su u funkciji, povezani su saobraćajem, čak i mlijekovodima, doprema krmiva vrši se žičarama i postoje cijeli i interdisciplinarni timovi za saturaciju življenja, koja u pravilu daje reprodukcijom novi i bolji život. To je tako značajno da postoje procjene da od 10 milijardi dolara turističkog priliva Austrija dobiva četiri iz ruralnih zona. Njima je danas, zbog starosne strukture stanovništva najveći problem u tim prostorima radna snaga. Rješavaju je „gastarbajterima“ čak zaključno do uvlašćivanja novopridošlih aktivnih kontingenata ili kompletnog preuzimanja nasljedstva. Kod nas takve valorizacije prostora nema na pomolu, pa i dalje ljude izvozimo, hranu uvozimo, a vlastita polja ne obrađujemo.

One socijalne sredine koje stoje na stanovištu da nema suvišnih ljudi, ni suvišnih prostora, stalnom revalorizacijom funkcije i uloge prostora rješavaju svoje najaktualnije probleme. Neki stručnjaci za ekologiju tvrde da se nigdje tako temeljito ne koriste resursi s tzv. kompletnom reciklažom kao u revitaliziranim ruralnim zonama. Tamo se razvijaju tzv. zatvoreni procesi proizvodnje do potrošnje.

Ako to drugi decenijama čine u znatno nepovoljnijim altimetrijskim i klimatskim uslovima, postavlja se pitanje zašto to nije moguće u Crnoj Gori. Nismo valjda mentalno i intelektualno inferiorni.

Ipak, da bi se krenulo tim putem moraju biti stvorene brojne osnovne pretpostavke:

‒ nužno je kritički podvrći historijsku neodgovornost elita vlasti i prisiliti ih da služe državi i narodu, a ne da se njima na historijski neodgovoran način poslužuju;

‒ nužno je, također, naučno ali interdisciplinarno valorizirati značaj sela i poljoprivrede u sveukupnom privrednom razvoju.

Pri tome socijalna politika mora biti drugi pol ekonomije rasta i razvoja privrede društva. U tom slučaju ne smije se prolongirati prvobitna akumulacija na račun sela i poljoprivrede i svih njegovih resursa, koji su i dalje u toku. Ni u kom slučaju ne smije se dozvoliti decenijska socijalna isključenost seljaštva, jer praksa pokazuje da do sada nema zemlje bez seljaka i poljoprivrede, ni u onim prostorima gdje je ona došla do minimuma.

Nužno je izvršiti revalorizaciju komparativnih prednosti područja i grana prema tzv. subvencijama prirode.

Naravno, to pretpostavlja revalorizaciju sveukupnog prostora Crne Gore, uloge i značaja stanovništva u prostoru prema tipovima naseljenih aglomerata.

Konačno, mora se shvatiti da je pred vama generacijska zadaća uređenja prostora, da se pouzdano zna što je urbani, što industrijski, što poljoprivredni, a što je rekreativni prostor. Ponavljam, nema izgradnje gradova bez revalorizacije uloge i značaja ruralnih prostora.

Podrazumijeva se da to pretpostavlja da Crna Gora ima institucionalno organiziranu sociologiju sela kao primijenjenu sociologijsku disciplinu. Njena je uloga višestrana, ne samo da istražuje ruralno sociologijske probleme, nego da organizira, usmjerava i koordinira interdisciplinarna istraživanja sela i poljoprivrede. To ona čini po svuda u svijetu jasnoćom predmeta, interesom društva i nauke i funkcionalnim metodama. Njezina je uloga nezamjenjiva da znanstvenim metodama historijske analize, analizom sadržaja, promatranjem, saučestvovanjem, neposrednim istraživanjem, anketama revalorizira i valorizira selo i seljaštvo i usmjerava ga u funkciji razvoja lokalnih društava i cjelokupne zajednice. Samo tako se može utjecati na sveukupne procese razvoja društva. Ovako spontano izumiranje historijskih naselja u Crnoj Gori nastalih za trenutak pogađa sve, cijelo društvo. To ne može sagledati ni najučeniji pojedinac.

Za to su potrebni društveni i naučni interes, odgovarajući timovi i napose stručna glasila kao nosioci i promotori znanstvene discipline.

Vaše naslijeđe, vaši zadani prostori, vaš etos, vaš interes, vaše potrebe i vaša, naravno, korist, imperativno nalažu da se organizirano i znalački okrenete osnovama življenja na ovom prostoru, ljudima i općem dobru. Uzori vašoj budućnosti posvuda su oko vas i među vama. Dobar dio vaših učenih ljudi poznajem, ili osobno ili po djelima, i treba im dati priliku da učine za svoju sredinu ono što su drugi već učinili.

Duboko sam uvjeren da nije sudbina naših historijskih naselja nastalih za historijski trenutak takva kako joj je stihija namijenila.  Promatrajući razvijene sredine uvjeren sam da je naša generacijska i historijska neodgovornost tu golema i neoprostiva.

Dok se drugi narodi bave energijom i entropijom, ekologijom i reciklažom, suprotstavljanjem nasilju globalizacije, genetskim kodovima i genetskim inžinjeringom nas razara tribalizam „krvi i tla“. Naši su zločini sablaznili svijet, što je uslovilo osnivanje međunarodnog tribunala (za naše zločine). Dakle, kod tolikog intelektualnog, krvnog, materijalnog zločina, mi ne tragamo za zločincem. Podvlačim, u tom je danak platio seljak i naselja, jer se za svaku ideologiju intelektualnog zločina pronašlo brđanine, pa onda se više progone prokazivači nego sami zločinci, a intelektualni zločin ni ne pokušavamo identificirati. Čak se svjedoke zločina nekažnjeno ubija.

Ovim želim naglasiti da za sudbinu nesagledanih naselja nastalih za historijski trenutak ne možemo kriviti seljaštvo, nego upravo nas, čija je ruralna distanca simbolična, a neodgovornost na nivou, da tako kažem Bendovim riječima, izdaje klerika. Jer doista u nas je cvijet očito zaboravio da je iz korijena nikao.

Ovim prilogom htio sam samo upoznati na ozbiljan fenomen historijskog duga. Da li sam uspio – prosudite sami. Vašu kritiku shvatit ću kao iznuđenu kreaciju i opomenu meni ako sam nešto pretjerao ili propustio.

Sasma na kraju, dragi kolege, sasvim osobno „spreman sam svakog konja rep da nosim“ (Jesenjin), da se maknemo od početka „zakašnjelih naroda, razbijenog kulturnog kruga“. Dakle, želim in bona fide, ne samo zato što sam prokazani stranac u vlastitoj domovini, nego iz spoznaje da se čovjek djelom potvrđuje, spreman sam, dakle, za svaku sugestiju što je izrekoh da je treba činiti u Crnoj Gori da dam svoj obol pod određenim okolnostima, iako sam životom mnogo bliži kraju, nego početku.