Sveučilište u Beču
RAT SJEĆANjA NA POST-JUGOSLAVENSKOM PROSTORU
Bez suvišne sumnje se može reći da i pojedinci i kolektivi sjećanje na prošlost koriste za svrhe sadašnjosti, pamte samo one događaje koje mogu ugraditi u svoju sliku o sebi ili vlastitoj grupi. Tako se u (zapadnoj) Europi već od osamdesetih, nakon desetljeteća potiskivanja, u fokusu sjećanja na Drugi svjetski rat nalazi holokaust. Istrebljenje europskih Židova shvaća se kao zajedničko iskustvo iz kojeg je Europa naučila i stvorila nove strukture da bi slično ubuduće spriječila.
Istovremeno se u istočnoj i jugoistočnoj Europi povijest iznova piše nakon 1989. godine. Pred-socijalističko razdoblje se glorificira kao „zlatna era“ nacionalne slobode. Zločini kolaboracionih režima se u toj novoj verziji povijesti potiskuju iz sjećanja, jer stoje u suprotnosti s identifikacijom s nacionalnim herojima. Umjesto da historiografija služi preispitivanju takvog revizionizma, ona se u takvim periodima ne razlikuje od nacionalističkog kolektivnog pamćenja.
Takav razvoj mogao se još naglašenije promatrati u procesu raspada Jugoslavije i u postjugoslovenskim ratovima u kojima je sjećanje na Drugi svjetski rat intenzivno reaktivirano. Došlo je do „rata sjećanja“, identifikacije sa zločincima iz Drugog svjetskog rata i demonizacije neprijatelja. U izlaganju biti će govora o primjerima iz Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske.
Dok širom Europe sve više vlada simbolično sjećanje koje se problematično udaljuje od historijskog konteksta i koncentrira isključivo na „nevinu žrtvu“, ipak osnovice historiografskih saznanja, npr. o Aušvicu, već dugo nisu više sporne. U Jugoslaviji i nakon raspada također postoje takvi simboli Drugog svjetskog rata, na koje se kompleksna prošlost reducira, prije svega Jasenovac. No ovdje se čini da nema granica udaljavanju od historiografskih saznanja ovisno o trenutnoj vlasti. U Jugoslaviji je Jasenovac još u osamdesetim godinama nazivan trećim po veličini koncentracionim logorom u okupiranoj Europi, a u nezavisnoj Hrvatskoj broj žrtava u Tuđmanovoj eri pao je na 30.000 „političkih protivnika“. „Najinteresantnija“ konstrukcija bila je tvrdnja da je logor i nakon 1945. godine dalje radio pod komunistima. Posebno ću se u izlaganju osvrnuti na pitanje koliko je 2006. godine otvoreni novi postav u spomen-području Jasenovac napredak, a koliko problematično slijedi europski trend fokusa na individualnu žrtvu bez da tematizira jasenovačke specifičnosti. S druge strane Save u Donjoj Gradini table s mitskim brojem „700.000“ služe kao pozadina političkih skupova, a nedaleko od njih nalazi se drugi mit: kazani, u kojima su ustaše navodno kuhali sapun od svojih žrtava.
Dok se oko tako politiziranih simbola vodi „rat sjećanja“, druga mjesta padaju u zaborav. Kao što se u svijetu kod holokausta misli na Aušvic, gdje su prije svega ubijani zapadnoeuropski Židovi, od kojih je ipak znatan broj preživio, o logorima smrti poput Treblinke i Sobibora i o brutalnim, neindustrijskim strijeljanjima u šumama i ponorima skoro nitko ne može više svjedočiti. Preneseno u post-jugoslavenske dimenzije, prvi ustaški logori, Pag, Gospić i Jadovno, skoro bez preživjelih, većinom ne postoje u kolektivnom sjećanju, kao ni svijest o tome da su ustaše jedine pored Trećeg Rajha na vlastitom teritoriju uveli logore smrti i to za Srbe kao najveću grupu žrtava. Trebati će budno promatrati što znači da je novi hrvatski predsjednik Josipović u prvim mjesecima na vlasti otkrio obnovljenu spomen-ploču na Jadovnu, ali i da li ćemo se u „ratu sjećanja“ uspjeti udaljiti od argumentacije da uvijek samo ONI manipuliraju prošlošću, dok smo MI samo nevine žrtve.