I to je moguće: Beograd postidio Banju Luku

Prizor u Ruskom domu u Beogradu, na otvaranju prve izložbe o sistemu logora smrti Jadovno 1941. nakon 72 godine, prevazišao nesrazmjer u veličini prestonica Srpske i Srbije.

Fraza o tome kako je neki prostor „bio pretijesan da primi sve zainteresovane“ sinoć u Beogradu nije zvučala banalno i neinventivno.

Najmanje 500 ljudi je gusto ispunilo centralnu izložbenu salu u trenucima otvaranja, a svih 350 kataloga koje je Udruženje građana Jadovno 1941. iz Banje Luke priredilo i odštampalo, podijeljeno je.

Bukvalno se nije moglo disati.

No, ukoliko je broj prisutnih nešto što se može pripisati tome da je Beograd najmanje deset puta veći od Banje Luke, jedna stvar je bitno različita od tretmana koji UG Jadovno 1941. ima kod kuće.

Činjenica je da je ispiranje mozga od strane Zapada finansiranih NVO i njihovih mentorskih medija u Beogradu, još više desenzibiliralo opštu populaciju u odnosu na Banju Luku. Beograd je sredina potpunog gubitka nagona za samoodržanjem, pa ova vijest o alarmantnom izostanku kolektivnog pamćenja koje kasni 72 godine, neće biti ni u Beogradu udarna vijest.

Ipak, udarna je vijest za sve one koji se, kao Dušan Bastašić, predsjednik UG Jadovno 1941., bave otimanjem od zaborava užasa prošlosti, da nam se ne bi ponovili u budućnosti, da su u Beogradu otvaranju izložbe prisustvovali visoki funkcioneri partija i ljudi koji obavljaju ili su obavljali visoke državne funkcije. To kod nas nije slučaj.

O tome šta je Jadovno 1941. ovaj put nećemo detaljno pisati, budući da su posjetioci Frontala više nego redovno i detaljno upućeni šta taj jezivi pojam znači. Ovim izvještajem iz Beograda, više se želi naglasak prebaciti na sramotnu nepažnju zajednice, kojoj su se devedesetih greške iz prošlosti, usljed neznanja, ponovili.

Ukoliko je epicentar zločina, u kojem je za 132 dana procesuirano 40000 ljudi, od čega je po danas dostupnim podacima mučki 38000 ubijeno, a dvije hiljade preživjelih su postali prvi stanovnici Jasenovca, nešto od čega su bitnije gaćice neke pjevaljke, ili neka od redovnih dnevnopolitičkih pljuvačina, onda narod sa ovakvim prioritetima ozbiljno treba da se zabrine za svoju budućnost.

To je naravno sramota. Kao što je sramota i da se od tolikih izložbenih prostora u Beogradu, izložba održava u prostorijama koji su naslovljeni drugim, istina bratskim, ruskim narodom. To je srpski posao i velika bruka nadležnih tijela u Srbiji, koja je i pored svega ipak matica Srbalja.

Sa druge strane, mnogo je veća sramota institucija Republike Srpske, ako se pogleda sastav onih koji su bili prisutni na otvaranju. Pošto Jadovno još uvijek ni u Srbiji nije neka vijest, nema razloga navoditi pojedinačna imena onih koji su došli, jer tu nisu došli porad samopromocije.

Treba navesti samo da je otvaranju prisustvovao i na njemu govorio Nenad Popović, potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srbije! Po sitnim materijalnim greškama koje je napravio u svom govoru, vidjelo se da mu ga nije pisao neko drugi. Još više se osjetilo da govori iskreno i sa ubjeđenjem.

Potpredsjednik je rekao i jednu bitnu stvar za sve nas: Da se o Jadovnom pričalo kada je za to bilo vreme, da Evropa i svet znaju o ovom pojmu, danas ne bi u Vukovaru mogli praviti demonstracije protiv ćirilice.

Zaista, već naveče smo na RTS1 kod Olivere Kovačević, a pogotovo iz njenih beslovesnih pitanja i naglašavanja tema (da li je potrebna ćirilica na autobusima u Novom Sadu), vidjeli u kolikom je Srbija problemu. Gotovo mirno se (opet!) gleda kulturni genocid nad sopstvenim narodom u Hrvatskoj, koji vrlo lako prelazi i u onaj stvarni.

Kada u Banjoj Luci budemo doživjeli da institucije posvete bar toliku individualno-institucionalnu pažnju onom što radi UG Jadovno 1941., kao zaista najreprezentativniji primjer poslenika na ovom polju, onda ćemo napraviti prvi korak ka tome da barem na popravnom ispitu položimo lekcije iz istorije, koje očigledno nismo naučili na sopstvenoj koži.

Ovo što je predmetno udruženje uradilo do sada, vrhunac je entuzijazma i snalažljivosti u uslovima krajnje ograničenih resursa i posvemašnje nepažnje onih koji mogu, a neće. Red je sada da i Banja Luka, odnosno njeni donosioci odluka, uzvrati novim valom postiđivanja Beograda prije nego što ponovo bude kasno i greške iz prošlosti se ponove. Ali da to ne rade sama i usamljena udruženje građana, već da iza prošlosti za budućnost stanu institucije države.

Teško da uopšte imamo prostora za još jedan istorijski popravni.

Izvor: Frontal.SRB