Dušan Bastašić – I Slana je Jadovno

Na područje nekadašnjeg ustaškog logora Slana sam prvi put došao 2006. Kao i tada 1941, i onda je na Slani pržilo sunce. Rekao bi naš narod „gori zemlja“. Ovdje nema zemlje, Slana je sami kamen. Jedini život koji se tu održava je biljka zelenih nazubljenih listova otrovnog sadržaja.

English

Kamen na Slani je oštrih ivica. Po njemu je i obuvenom teško hodati. Još uvijek su vidljivi ostaci kamenih ustaških nastambi i stražarskih grudobrana. Zatočenici su u teško zamislivim uslovima golim rukama kamenom u kamenu gradili te objekte i cestu koja vodi „od nikuda nikud“, a koja se još uvijek dobro vidi. Noću su se smrzavali pod improvizovanim nadstrešnicama.

Pročitao sam sve što mi je bilo dostupno, a vezano za Slanu.
Sjetio sam se preživjelog Jevreja koji je svjedočio kako je ustaša naredio dvojici da legnu i prije pucnja u glavu vikao: „ Hajde, recite ‘iže jesi… iže jesi…’“.

I onog strijeljanja od strane još nevičnih mladih ustaša, kada su ranjeni mučenici jaukali moleći pravoslavne molitve.

I preživjelog Daruvarčanina Jože Balaža, koji je u baraci našao urezano u gredi: „Popović, Popara….Grubišno Polje“.

I onog ustaše koji je na suđenju rekao da je među oko 1.300 pravoslavaca, koji su u roku par dana odvezeni brodom na obalu i poklani u obližnjim jamama, bilo najviše Grubišnopoljaca i Pakračana.

I onog drugog koji je svjedočio kako su djeca pred klanje zapomagala: „ Žandare, nemoj me klati…“.

I onoga koji je svjedočio o ubijenoj majci sa djetetom, čija glava strši iz majčinog trbuha u kome mu je tijelo žicom ušiveno.

Na Slani su još uvijek vidljivi dugački rovovi u kojima su Talijani septembra 1941. zatrpali pepeo ekshumiranih pa spaljenih, plitko zakopanih leševa. Evidentirali su i broj leševa: 407 muškaraca, 293 žene i 91 dijete u dobi od 5 do 14 godina.

Neko se dobro pobrinuo da se Jadovno i Slana rijetko pominju. Ovo očito prikrivanje samog lokaliteta ustaškog zločina, i njegovog karaktera ima svoj kontinuitet.

Od 1947. do 1966. godine, u organizaciji Saveza boraca Paga, polagani su vijenci na prekopane grobnice na Furnaži, iznad Malina, i pokretane akcije prikupljanja finansijskih sredstava za podizanje spomenika na ovom mjestu zločina. Ante Zemljar je u svojoj knjizi Haron i sudbine (str. 25) zabilježio da je akciju za podizanje spomenika vodila organizacija Saveza boraca i da su početni rezultati bili dobri. „Na žalost, nastavlja Zemljar, ona je iz više razloga prestala a jedna od tih je novčana nemoć paške komune da se uhvati u koštac sa ovom zamisli koja iziskuje i odgovarajuća stručna i obilna finansijska angažiranja. U ovu svrhu bili smo se obratili i široj javnosti, ali je i ovaj potez već u početku zamro zbog mršavog odazivanja. Pod novim rukovodstvom udruženja boraca, kojeg je vodio Nikola Bistričić, ostalo se pri zaključku da se za sada ne polazi na veliki monument, nego da se ovo široko kameno područje barem skromno obilježi jednim napisom na urvinskoj nadmorskoj stijeni u Suhoj, na početku logora Slana.“
Narod otoka Paga je sakupljenim sredstvima 7. septembra 1975. godine na jednoj litici na prilazu plaži Suha (Paška Slana) podigao spomen-obilježje na kojem piše:

Spomen ploča postavljena 1975. godine, uništena 1991. FOTO: Sken iz knjige „Haron i sudbine“ autora Ante Zemljara,

„Slava žrtvama fašizma 1941. godine, koncem svibnja osnovan je ovdje logor smrti Slana. U strašnom trajanju u nepuna tri mjeseca tisuće nedužnih ljudi: Srba, Jevreja, Hrvata i drugih našlo je smrt u kandžama fašističkih zvijeri na kopnu i u moru. Smrt fašizmu, sloboda narodu!
Povodom 30. godišnjice pobjede nad fašizmom i oslobođenja zemlje NAROD OTOKA PAGA 7. RUJNA 1975. GODINE“.

Ni riječi, dakle, da su to učinili ustaški zločinci…
U svojoj knjizi, Haron i sudbine 1988.,  Zemljar je još zapisao:
„Od strane Općinskog odbora Pag za obilježavanje spomen – područja Slana naručena je izgradbena dokumentacija koja će zahvatiti čitavo područje bivših logora i grobova. U 1988. godini već se projektira izgradnja ceste koja će od sela Metajne voditi prema Slani. Ona će ići paralelno sa cestom koju su gradili logoraši tako da se ovu ostavi nedirnutu kao monument vremena.“

Ne samo da pored (1975. godine) postavljene ploče nije više ništa urađeno na inače registrovanom Spomen području Slana, nego je i ta jedna ploča uništena u proteklom ratu.
Početkom ove godine pokrenuli smo inicijativu za obnovu Spomen ploče. Dobili smo saglasnost Ministarstva kulture da se postavi „replika“ ploče, na istoj lokaciji, istih dimenzija i istog sadržaja.

Sadržaj teksta na ploči sam našao u Zemljarevoj knjizi, koju je uzgred bilo jako teško naći.
Gradonačelnik Novalje, na čijem se području nalazi Slana protivio se sadržaju teksta na ploči, obrazlažući to „retorikom koja nije sukladna današnjici“, i tražeći da mu definišemo koliko je to „tisuće nedužnih ljudi“. Kako mi rekoše suorganizatori, kasnije se složio.

Sliku ploče (mutni sken iz novina) sam našao u jedva prikupljenom feljtonu „Pakao u kamenoj pustinji“ iz 1985. godine.
Naći mjesto gdje se nalazila ploča bilo je mnogo teže. Niko nije znao…..
Uz Božju pomoć, 15. juna, nakon višečasovnog lutanja i pred sam odlazak sa Slane ukazalo se mjesto. U samoj uvali, čučnuo sam uz more da se na onoj vrućini umijem. Dugo sam razmišljao da li ću učiniti svetogrđe, umivajući se vodom koja je na tom mjestu progutala tolike žrtve. I tu sam opet upitao: „Mili moji da li ste tu..?“ .
I umio sam se, jer ta voda kosti mojih djedova umiva. Znate, kada zaplačete u moru, ne znate koliko ste suza prolili.
Prešao sam pogledom sa mora na stijenje i odmah primjetio ostatke potpornja koji su nosili ploču.

Savjetovali su nam da ploču postavimo onoga dana kada će biti otkrivena. Tako je i urađeno.
U subotu 26. juna 2010. položili smo vijenac u plavu grobnicu Paškog kanala i pomolili se za duše pogubljenih. Kažu istoričari da je više žrtava pobijeno u moru oko paškog rta Sv Krištofora nego na samoj Furnaži i području logora Slana.

Pod obnovljenu Spomen ploču u uvali Slana položeni su vijenci. Održan je Parastos, prvi put nakon ljeta 1941. Nikada od tada toliko ljudi nije boravilo u ovoj kamenoj pustinji.
Sa sinom Lukom sam položio vijenac njegovom pradjedu čije ime nosi. I Milan, moj drugi djed i stric Stevan, tada osamnaestogodišnjak ubijeni su uz još 483 Grubišnopoljca, na stratištu Jadovno.
I Slana je Jadovno.
Nije bilo suza. Taj dan je bio praznik. Mi potomci Jadovinskih žrtava, sa našim prijateljima zajednički smo molili Boga da podari mirno mjesto dušama naših predaka.

Juče ujutro su mi javili da ploče više nema.

Ništa čudno, to je stvar kontinuiteta.

Boli, ali bol je naš sabrat. Već generacijama.

Đavolji vojnici su skrnaveći znamenje istine vjerovatno gazili i vijence zalivene voskom subotnjih svijeća.
Zatiranje istine je uzaludan posao. Što duže se istina pokušava sakriti, to će veća biti sramota onih koji to čine.

Dogodine na Slani!

S j e n e   u   p i j e s k u

prosijavam pijesak:
kosti usitnjene

oko mene
nezavršena cesta
luka
bitva
nezavršena ograda

život prekinut nožem
da li je završen?

nezavršena pitanja
nad sitom
kroz koje sjene prosijavam

Ante Zemljar