Hrvatski „Jutarnji list“ na Savindan u Metohiji

U gradu Peći od 20.000 Srba ostalo je tek njih desetak. Ne tisuća, već pojedinaca.

Na Kosovu mira nema. Rat spomenicima, kako su ga nazvali mediji, počeo je premještanjem spomenika poginulim borcima Oslobodilačke vojske Kosova. Vlada Srbije naredila je da se ukloni spomenik ispred zgrade preševske općine, jer je postavljen bez dozvole. Ta akcija u južnoj Srbiji izazvala je reakciju na Kosovu, gdje je porušeno i oštećeno više od 150 spomenika na pravoslavnim grobljima. Kosovska je vlada sa zadrškom osudila događaje, ali oni su ipak unijeli nelagodu među Srbe na Kosovu. Na osudu samo odmahuju rukom.

„Ako budu hapsili prave krivce, nije isključeno da će morati hapsiti i same sebe. Albansko društvo strogo je patrijarhalno, hijerarhijsko, i nemoguće je da je to netko učinio na svoju ruku. To je sto pedeset spomenika. Ne može to jedan čovjek učiniti“, rekao nam je Srbin s Kosova i dodao: „Kosovska televizija govori da su to napravili sami Srbi ne bi li izazvali tenzije. Evo, slavimo Savindan. Pa, tko bi se usudio u predvečerje takve slave uništavati vlastita groblja“.

Simbol nečega drugoga

Savindan je praznik koji se obilježava u školama u spomen na prosvjetiteljski rad Svetog Save. On je uspostavio Srpsku pravoslavnu crkvu i osigurao joj autokefalnost. Gradio je manastire i crkve u Srbiji, ali i svetoj zemlji Palestini. Ustoličio je prvog srpskog kralja. Napisao Zakonopravilo, koje se može smatrati prvim srpskim ustavom. Bio je pisac, diplomat onog doba, monah Sava i na kraju svetac Sava. Za vrijeme jednog od ustanaka Srba protiv Turaka, Sinan-paša iz osvete spaljuje njegove mošti. Trebala je to biti poruka moći, ali proizvela je drugi učinak. Sveti Sava, netko tko je po načinu života i djelima bio izrazito konstruktivan povijesni lik, postao je simbol nečeg drugog.

S njegovim imenom na usnama najžešći destruktivci ovih prostora marširali su kroz povijest te tako postali zaslužni što je tzv. svetosavsko pravoslavlje nekima postalo sinonim za velikosrpsku ideologiju. Sve skupa sa svecem iz 13. stoljeća, naravno, i nema neke veze.

Čarobni napitak

Proslava Savindana u selu Goraždevac na zapadu Kosova, podno Prokletija, blizu Peći, počela je liturgijom. Službu u lokalnoj crkvi vodio je vladika Jovan Ćulibrk, a pomagao mu je lokalni svećenik, otac Jugoslav. Kako kažu sumještani, ime koje izumire i selo koje nikad izumrijeti neće.

„Ma, mi smo vam ko Asteriks i Obeliks. Ostali smo zadnje srpsko mjesto na Metohiji, ali se ne damo. Sve su nas okružili, ali mi tvrdoglavo odbijamo nestati. Nikad nismo napustili selo“, objašnjava nam otac Jugoslav.

„Znači li to da vi spremate čarobni napitak?“, pitamo ga. Prvo smijeh, a onda: „Nemamo druida i čarobnog napitka, ali imamo drvenu crkvicu staru 800 godina, još je Sveti Sava spominje u knjigama. Više se ne koristi za mise, ali njeno postojanje daje mještanima snagu ravnu čudesnom napitku“.

Pucketalo je iz peći oko koje smo se natiskali u trošnoj kućici u blizini crkve, koju je Čedo ložio bagremovim drvom.

„Kako se živi? Ovdje se uvijek živjelo teško, nije ovo lagan kraj. Ali ipak, naš je. Radio sam u Beogradu kao električar, po cijeloj Srbiji kao monter centralnog grijanja i evo me sad ovdje sa 11 hiljada dinara socijale. S tim novcima se ne može živjeti, a još i Albanci…“, govori Čedo.

Nakon završenog obreda skupina je krenula prema školi, gdje je održana centralna proslava. Program u sportskoj dvorani privukao je mnogo više stanovnika od službe u crkvi. Nakon predstave u hodniku je postavljena bogata trpeza. Posluženje dostojno praznika, a Goraždevčani su blagovali u miru. Ni po čemu se nije moglo osjetiti da su tenzije povišene. Povremeno bi selom prošlo policijsko vozilo, a u blizini spomenika i groblja mogao se vidjeti pokoji policajac.

„Čudno je to“, žali se Miloš.

„Nekad su ovdje radile tvornica bicikala, baterija, bilo je posla za sve. Danas, ako možeš nešto zaradit’ na poljoprivredi, sretan si čovjek. Kod nas nisu rušili po grobljima, ali pucalo se na spomenik u centru sela. Puno je ljudi otišlo za poslom, prije petnaestak godina bilo nas je triput više. Sad u mjestu živi oko hiljadu ljudi, ali vjerujem da bi se mnogi vratili samo da imaju od čega živjeti“, dodaje.

Srbi i Albanci na Kosovu dijele istu sudbinu, barem kad je životni standard u pitanju. Stopa nezaposlenosti je 75 posto. Većina ih mjesec preživljava s manje od 100 eura. Napuštamo Goraždevac i krećemo prema Dečanima. Sva ljepota kulturnog dobra nulte kategorije izranja među strmim obroncima planina. Impresivan kompleks manastira Visoki Dečani pod zaštitom je UNESKO-a. Odjednom na prilaznoj cesti uočavamo tenkovske prepreke, stražarsku kućicu i talijanske specijalce, pripadnike KFOR-a. Nekoliko stotina metara dalje, na ulazu u sam samostan, još jedan kontrolni punkt. Dočekuje nas otac Sava i uvodi u crkvu.

Ako manastir izvana izgleda impresivno, unutrašnjost ostavlja bez daha. Nisu to izbledjeli crteži, već potpuna pokrivenost crkve freskama, fascinantno očuvanih intenzivno plavih boja. Otac Sava objašnjava da možemo sjesti i popričati, ali u cilju smirivanja strasti nije ovlašten davati izjave o dnevnopolitičkim događajima. Kod progona 1999, u sigurnost manastirskih zidina sklonilo se dvjestotinjak Albanaca. Otac Sava i monasi pružili su im utočište od srpske paravojske. Slično su napravili i s ugroženim Srbima nekoliko godina kasnije. I uz sve to, uoči pravoslavnih blagdana stanovnici obližnjih mjesta blokiraju dolazak hodočasnika u manastir. Prije šest godina samostanski je zid pogođen iz zolje. Počinitelj je priveden, a na sudu se branio kako je gađao vjevericu i nije imao zlih namjera.

Miloševićevi pokliči

Jugozapadni dio bivše pokrajine naziva se Metohija. Korijen ove riječi na grčkom označava crkvenu zemlju. Smatra se da je cijela udolina bila veliki crkveni posjed. Neki podaci govore da je u nacionalizaciji samo od manastira Visoki Dečani komunistička vlast oduzela više od 700 hektara zemlje. Ostavljeno im je tridesetak hektara. Sada je pod novom upravom i to dovedeno u pitanje.

Lokalne vlasti odbijaju verifikaciju u zemljišnim knjigama. Nije tu pomogla ni Srbija koja je imala dovoljno vremena, od raspada Jugoslavije do odcjepljenja Kosova, provesti denacionalizaciju u kolijevci srpske države u koju se kunu srpski političari posljednjih desetljeća, uključujući i legendarno Miloševićevo „Niko ne sme da vas bije…“, do proročanskog „Ne čujem vas, ali ću da vam odgovorim…“ Upravo te dvije rečenice znakovite su za događaje prošlog desetljeća. U gradu Peći od 20.000 Srba ostalo je tek njih desetak. Ne tisuća, već pojedinaca. Sve više Srbe na Kosovu „biju“, a sve češće politačari iz Beograda ne čuju njihove vapaje. Nije tajna da se ovdašnji Srbi osjećaju prevareni od Beograda.

Tadićeva bivša žena

Pećka patrijarhija još je jedno od zaštićenih mjesta na Kosovu kako od UNESKO-a, tako i od KFOR-a. Samo, ovdje stražu drže slovenski specijalci. U smiraj dana stigli smo u samostan, a vladika Ćulibrk poveo nas je na večeru. Skromna trpeza, ni nalik onoj iz škole, limeno posuđe, redovnica koja čita predanje o Svetom Savi…

Pripadnice sestrinstva sjedile su s nama za stolom. Starice, s izuzetkom dvije ili tri mlađe redovnice, blagovale su u tišini, povremeno nas nutkajući hranom. Znali smo da za stolom sjedi i bivša supruga Borisa Tadića. Htjeli smo je svašta pitati, ali je njezina želja da se tretira kao bilo koja druga monahinja morala biti uslišana. Umirujući red samostana označavao je da je još jedan metohijski dan završen.

Prije četvrt stoljeća radio sam reportažu za omladinski list Val koju je ondašnje državno tužiteljstvo zabranilo. Moje su simpatije bile na strani slabijeg i ugroženog – albanskog naroda. U povijesno tako kratkom razdoblju situacija je postala dijametralno suprotna, balkansko klatno se zanjihalo i postavilo u suprotni položaj.

Srđan Vrančić | Jutarnji list

Izvor: RTS