fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Hrvatske barijere za Rusiju: od HSP-a i NDH do operacije «Agrokor» Prvi deo. Mujezin genocida – Ante Starčević (2)

U svojoj idejno-političkoj borbi, hrvatski politički lideri su se orijentisali na mađarski primer. Na teritoriji Mađarske bilo je priznato postojanje samo jedne i to mađarske «političke nacije». I Hrvati su pristupili izradi doktrine o postojanju jednog jedinstvenog hrvatskog političkog naroda. To je bila tzv. teorija hrvatskog državnog prava koju su stvorili ideolozi i osnivači Hrvatske stranke prava Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Teorija državnog prava, u meri kako se razvijala, postajala je sve veća opasnost za srpsko stanovništvo Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Vojne Krajine. Srpska nacionalno-politička misao na južnoslovenskom prostoru Habzburške monarhije nije stremila da se na bilo koji način utapa i deli hrvatske „pravaške“ konstrukcije8, imajući u vidu razvoj srpske nacionalne svesti, postojanje Karlovačke mitropolije, drevnih i bogatih nacionalnih tradicija i književnosti, kao i onog što je najvažnije – faktičke, a od 1878. godine i formalne samostalnosti Kraljevina Srbije i Crne Gore.

Početkom `60-tih godina XIX veka, uporedo sa obnovom političkog života u monarhiji, na hrvatskoj političkoj sceni bila je formirana Narodna liberalna stranka (narodnjaci), čiji je duhovni lider bio đakovački biskup Josip Juraj Štrosmajer. Biskup je imao pastvu od oko 300.000 vernika, upravljao je prihodima koji su na godišnjem nivou iznosili više od milion forinti, tako da je mogao ovoj stranci ne samo da pruži moralnu, već i materijalnu podršku. Štrosmajerova koncepcija sadržala je programske tačke koje su govorile u prilog stvaranja širokog saveza jugoslovenskih naroda, čiji bi duhovni centar postao Zagreb. Nacionalni aspekt programa Narodne stranke zastupao je princip hrvatskog istorijskog državnog prava, uz pokretanje zahteva za prisajedinjenjem Vojne Krajine, Dalmacije i Istre. U okviru Narodne stranke, početkom `60-tih godina, formira se levo krilo, koje je kasnije samostalno formiralo Stranku prava čiji su lideri potom postali Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Oni su u programskim odrednicama svoje partije objavili da žele transformaciju Hrvatske u samostalnu državu u okviru Austrijske monarhije ili van nje.

Pojavi Partije prava na političkom poprištu Hrvatske doprinela je apsolutna arbitraža države nad čovekom u kombinaciji sa razvijenim pravom Harbzburške imperije, što je u zatvorenoj hrvatskoj agrarnoj sredini dovelo do interesantne pojave: lideri Stranke prava bili su pravnici koji su unosili koprenu legitimnosti u kombinaciji sa prevrtljivom demagoškom retorikom. Preko njih, stranka je, po pravilu, bila povezana nevidljivim nitima sa domaćim i stranim bankama9. Partija je uvek bila u dobrim odnosima i sa vertikalom vlasti: pravaši su se oslanjali na bana Levina Rauha, iako bi bilo bolje da se kaže, da ne bi ostalo večita tajna, da je u tom momentu A. Starčević bio na spisku onih koji zavise od mađarskog novca, privilegija i zaštite bana Rauha, dakle onih koji zavise od mađarske vlade i nekih neidentifikovanih krugova u Beču. „Zlatni vek“ Starčevića, preciznije njegova „naučna srbofobija“, nastaje upravo u periodu vladavine bana Levina Rauha, onda kada su profesore, državne funkcionere i novinare koji drugačije misle, masovno otpuštali zbog suprotstavljanja mađarskom režimu uz, po pravilu, porciju „Starčevićeve rapsodije“ u formi teških uvreda i ličnih pogrda na njihov račun. Zato je sam Starčević dvaput mesečno u zagrebačkom časopisu Hrvat objavljivao „prosvetiteljsko-politička rasuđivanja“ (kao na primer „Bi-li ka Slavstvu ili ka Hrvatstvu?“, „Ime Srb“, „Pasmina Slavoserbska po Hrvatskoj“ i dr.). Tokom `70-tih godina XIX veka Starčević je bio urednik časopisa Zvekan, koji je punio svojim radovima, dakle, u vreme kada je ovo izdanje dobijalo subvencije dispozitivnog fondabana Levina Rauha. Rauh je na taj način nagrađivao one koji su mu pomagali u realizaciji mađarsko-hrvatskog sporazuma iz 1868. godine. Na predlog da se zbog svojih „ispada“ uhapsi i sam Starčević, Rauh je odgovorio: «Tog ne, taj je moj»10. Dakle, Rauh je na prostorima mađarske krune veštački pumpao balon hrvatstva kao protivtežu Srbima, dok se sam Starčević nadao da će za antislovensku i antisrpsku delatnost od mađarske vlade i austrijskog Dvora „zaslužiti“ stvaranje „Velike Hrvatske“ po uzoru na „Veliku Mađarsku“.

Tako da je ideolog Stranke prava, Ante Starčević (1823-1896, od oca Hrvata i majke Srpkinje) pokušavao da u drugačijem svetlu objasni istoriju hrvatskog naroda i dokaže da mu poreklo nije slovensko. Osnovne teze Starčevićevog učenja su tvrdnje da se savremeni hrvatski narod izolovano doselio na Balkan, činio jednu petinu i tako bio manjina u odnosu na ostalo stanovništvo. Ostale četiri petine, smatra on, bilo je posebno stanovništvo koje je „ranije naseljavalo Panoniju, Makedoniju i Dalmaciju“11. To je bilo neslobodno i zavisno stanovništvo sastavljeno od bivših robova, koje je Starčević nazivao posebnom „pasminom“ (Starčević je svesno koristio termin koji se odnosi na životinje i zato je njegov vokabular generalno u odnosu na Srbe vulgaran i amoralan) koja je postepeno naseljavala prostor Balkana. Starčević smatra da naziv «serb» nije etnički pojam i da potiče od termina „servus“ (što znači rob ili sužanj). Termin „slavjani“ se takođe ne odnosi na narod, već na socijalni pojam koji potiče od latinske reči „sclavus“ koji odrećuje status naroda i ima isto značenje kao i rob i sužanj. Po njemu, Srbi nikad nisu naseljavali Balkan, oni su bili „najstarije“ stanovništvo koje je živelo na desnoj obali Dunava, tj. na Balkanu. A kao „sužnji“ i „robovi“ činili su četiri petine stanovnika teritorije koju su posle naselili Hrvati. Talas hrvatskog naseljavanja, kao posebne etničke zajednice i naroda-„vladara“ na Balkanu, odigravao se u VI i VII veku, pri čemu su breme vladavine nad potčinjenim narodom preuzeli od Avara i Vizantinaca. Starčević nije tvrdio da su Hrvati poreklom bili Goti, ali je tvrdio da nisu ni Sloveni, tj. „robovi“ već, „narod-gospodin“. Dva dela stanovništva – pokoreni narod i njegov „gospodin“ – živeli su odvojeno sve do prihvatanja hrišćanstva. Upravo je hrišćanstvo doprinelo da se asimiluju u jedinstven narod: «iako nisu svi narodi ušli u jedinstveni hrvatski narod, u jedan zakon vere i jedno hrišćanstvo. Tako je bilo na svim prostorima koje su osvojili silom oružja“12. Kad je prihvatio hrišćanstvo, etnički čisti hrvatski narod prestao je da postoji, pošto se „hrvatska nacionalnost koja pripada narodu gospodinu proširila na celokupno stanovništvo naše domovine…“13. Ante Starčević smatra da Srbi, kao pokoreni narod, nisu mogli da imaju svoju državu, što znači da je država Nemanjića bila hrvatska, a dinastija Nemanjić – hrvatska dinastija i da se Miloš Obilić na Kosovu polju pokazao kao istinski Hrvat.

Starčevićev rasistički motiv redefinisanja srpskog mentaliteta bio je veoma snažno ispoljen u njegovom radu pod nazivom „Ime Srb“. On je generalno sve južne Slovene, osim Bugara, smatrao Hrvatima i branio njihovo pravo na restauraciju „ranije istorijske državnosti“, tokom čijeg je stvaranja došlo do potčinjavanja Srba i njihovog apsorbovanja preko hrišćanstva – naroda kog je nazivao „robovi-sužnji-kmetovi“. Starčevićeve teritorijalne pretenzije prostirale su se na „povijesne hrvatske“ teritorije kao što su Slavonija, Vojna Krajna, Istra, Bosna i Hercegovina. On je u BiH odjednom „pohrvatio“ dva i po miliona Srba i rekao da ih „tamo više nema“. Muslimansko stanovništvo Bosne kao deo ranije „vladajućeg“ naroda predstavlja nešto sasvim drugo, a u etničkom smislu to je najčistiji deo hrvatskog naroda. Direktna posledica i praktična primena ovakve tvrdnje bilo je učešće predstavnika „čistog hrvatskog cveća“ – Muslimana – u genocidu nad Srbima u BiH. Muslimani su, pored učešća u mučenjima i masovnim ubistvima Srba, u genocidnoj kvazidržavi zauzimali i ključne državne funkcije. Starčevićevi savremenici su govorili da je on bio „apostol mržnje protiv svega što je srpsko“, a da je ovaj tekst bio „pamflet i gomila besmislica i recept za rat protiv Srba“. Srpski istraživač D. Berić rekao je za Antu Starčevića da je bio osnivač „trijumfalnog identiteta koji ratuje sa realnošću“14.

Ovde se moraju istaći stereotipi i predrasude prema Srbima koji su više karakteristični za rimokatoličku propagandu i iskazani intelektualno osiromašenim i provincijskim jezikom, kojim su ipak iskazani ideali i vrednosti hrvatskog ćiftinsko-malograđanskog sloja, konzervativnog do potpunog reakcionizma. Zato Starčevićeva paradigma i nije mogla da izrodi pozitivnu aktivnost, jer je bila ograničena negativnim diskursom – destrukcijom i likvidacijama. Karakter pravaškog pokreta bio je nepomirljivo antisrpski, A. Starčević je postao osnivač hrvatske isključivosti, koja je genetski uslovila nastanak ustaškog pokreta. U kontekstu događaja iz Drugog svetskog rata i lokalnih ratova na postjugoslovenskom prostoru kao zloslutno predskazanje zvučale su reči E. Kvaternika „Ah ti Srbi su nož u grlu mom narodu!“15.

Ante Starčević nije postao „mrtvi epitaf na političkom groblju“. Njegovi recepti su imali dugoročnu i višestepenu praktičnu primenu. Ovde ćemo pomenuti samo neke od njih: u Lici (oblasti koja se danas nalazi na teritoriji savremene Hrvatske, do 1995. godine većinu stanovnika činili su Srbi, a posle etničkog čišćenja 1995. godine, Srbi su u čitavoj Hrvatskoj svedeni na nivo statističke greške) pravaši su još 1901. godine pevali pesmu „Nema Srba!“. Intelektualci-pravaši su isticali da je „Starčevizam šezdesetih i sedamdesetih godina XIX veka dao našoj savremenoj hrvatskoj narodnoj misli oblik i dušu“16. Interesantno svedočanstvo savremenika odnosi se na 1911. godinu i kaže: „Teško da postoji kulturni Hrvat, star 40-50 godina, a da nije strasni pristalica Starčevića. Čak i kada je Štrosmajer stvarao institucije kao što su sveučilišta, akademije i umjetničke galerije, koje su od nas stvarale civilizovane ljude, i tada je sva omladina bila na strani Starčevića“, on je „uništavao ljubav prema bližnjima i bliskim Srbima i Slovenima u korist obmane samih Hrvata“, kojima nije preostajalo ništa drugo nego da se nadaju nekoj budućoj uzvišenosti17, koja je proisticala iz negiranja postojanja samih Srba i njihovog prava da žive na „hrvatskim teritorijama“. Ovo potkrepljuje i svedočanstvo Mile Budaka iz 1911. godine (Budak je bio ministar za religiju i obrazovanje u NDH i zamenik Ante Pavelića, organizator genocida nad Srbima, Jevrejima i Ciganima): „Mi nemamo ništa protiv Srba zato što su oni Srbi, već zato što su oni hrvatski Slavosrbi prema tumačenju Ante Starčevića. Zato među nama ne smije i ne može biti ni riječi o saglasju i ljubavi… Razumije se, u našim očima su svi Slavosrbi apsolutno jednaki…“18. Starčević je zadao i konkretne ideološke koordinate: ogroman broj ustaškog političkog rukovodstva su ptići iz „Starčevićevog gnezda“. Upravo je on bio taj koji je u sistem hrvatskog nacionalnog mišljenja uveo totalitarizam, a najvažnije je da je fizičko istrebljenje po prvi put postalo njegov sastavni deo. Generalno, slepa mržnja i poziv na krvavu revoluciju otrovali su dušu hrvatskog naroda.

Jedna od mnogobrojnih posledica genocida i etničkog čišćenja je i „hrvatizacija“ celokupnog srpskog kulturnog nasleđa. Hrvati su prisvojili ćirilicu, manastire i crkve, ali i istaknute ličnosti kao što su Nikola Tesla (koga nazivaju „istinskim Hrvatom“, iako potiče iz porodice pravoslavnog sveštenika iz Like), Ivo Andrić i dr. A najsvežiji takav primer je pokušaj hrvatskog predsednika Kolinde Grabar Kitarović (donedavno visokog funkcionera NATO) da na susretu sa Vladimirom Putinom pokuša da dezinformiše ruskog predsednika rekavši da je i „jedan Hrvat bio ruski admiral“19. Reč je o Matiji Zmajeviću, prvom stranom admiralu Ruske flote, osnivaču Kaspijske flotile. Matija Zmajević potiče iz aristokratske dukljanske porodice (Crne Gore) koja se preselila u Kotor, a odatle u Perast. Matija Zmajević je bio katolik, ali nikada nije skrivao i poricao svoje srpsko poreklo.

*******

Pravaštvo je, po svemu sudeći, u prvoj fazi svog postojanja (do 1878. godine) bilo politički pokret u kojem je ideja nadilazila organizaciju. Posle pogibije Kvaternika u ustanku iz 1871. godine u selu Rakovica, pravaštvo je praktično nestalo sa istorijske scene, sve dok 1878. godine Austro-Ugarska nije okupirala Bosnu i Hercegovinu i kada je pravaška ideologija dobila novi snažan impuls za razvoj. U drugoj fazi svog razvoja Stranka prava se našla tesno povezana, kako sa lokalnim, tako i sa zapadnoevropskim katoličkim krugovima, onim koji su tražili svoje saveznike na Balkanu. Tada je počelo stvaranje „Velike Hrvatske“, zasnovane na katolicizmu kao fundamentalnom konsolidujućem i mobilišućem faktoru, Vatikanu kao osnovnoj sili koja je podržava spolja, zapadnoevropskim vrednostima i snažnoj podršci austrijskih i mađarskih vladajućih krugova. Upravo tako je nastao pravaško-klerikalni simulakrum hrvatskog nacionalizma.

Sledi nastavak…

___________________________________________________________________________________________________

7 Božić I., Čirković S., Ekmečić M., Dedier V. Op. Cit. S. 286-287.

8 Bataković D. Tipovi nacionalizma kod Hrvata i Srba u Hrvatskoj: Sličnosti i razlike. Dialog povjesničara-istoričara. Zagreb, 2000. Knj. 2. S. 208.

9 Božić I., Čirković S., Ekmečić M., Dedier V. Op. Cit. S. 303.

10 Cit. po: Berić D. Hrvatsko pravaštvo i Srbi. Novi Sad, 2005. Knj. 1. S. 243.

11 Ekmečić M. Srbi na istorijskom raskršću. Beograd, 1999. S. 188.

12 Tam že. S. 191.

13 To že.

14 Berić D. Ukaz. Soč. Knj. 1. S. 57.

15 Ekmečić M. Ukaz. Soč. S. 182.

16 Cit. po: Berić D. Hrvatsko pravaštvo i Srbi. Novi Sad, 2005. Knj. 1. S. 273.

17 Cit. po: Tam že. S. 257.

18 Cit. po: Tam že. S. 298.

19 http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/reportaže.409.html:691805-Hrvati-otimaju-našu-baštinu

Izvor: Fond strateške kulture

Vezane vijesti:

Hrvatske barijere za Rusiju: od HSP-a i NDH do operacije «Agrokor» Prvi deo. Mujezin genocida – Ante Starčević (1)

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: