fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Hrvatske barijere za Rusiju: od HSP-a i NDH do operacije «Agrokor» Prvi deo. Mujezin genocida – Ante Starčević (1)

Nema šta da tražite na Balkanu ukoliko ne poznajete njegovu istoriju. Ta istorija uopšte nije apstraktni skup činjenica koje su obavezne u školskom programu. Istorija determiniše religioznu i nacionalnu svest balkanskih naroda i u strogo zadatoj matrici diktira konkretne geopolitičke, političke i ekonomske akcije. U HH veku nad Srbima je tri puta izvršen genocid. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj stvoren je sistem logora smrti pod opštim nazivom Jasenovac (tamo je po prvi put u svetskoj istoriji bio napravljen logor smrti za decu – Stara Gradiška – gde je ubijeno 50.000 srpske, jevrejske i ciganske dečice). Hrvatska „vražja divizija“ jurišala je na Staljingrad, da bi potom ratno ustaštvo doživelo svoju renesansu preko hrvatske diverzantsko-kaznene ekspedicije koja ratuje u Donbasu i ubija Ruse, ali i preko operacije Agrokor. Ove pojave nisu slučajni ekscesi ili recidivi, već logičan, zakonomeran i jedino mogući kontinuitet ispoljavanja specifične hrvatske politike i hrvatske nacionalne svesti. Svesti koju je veštački, u svojim naporima, formirao Vatikan, svesti koja je stvorena na bazi pokatoličenja Srba, tj. dobrovoljnim prihvatanjem funkcije da budu geopolitički instrument u rukama Svete stolice.

Vatikan je Hrvatima nemilosrdno odsekao sve što je moglo da obogati hrvatsku samobitnost, na prvom mestu glagoljičko bogosluženje. Uz to, katoličke organizacije (tzv. Katolički pokreti) bile su usmerene na sveobuhvatan kulturno-prosvetiteljski rad sa nepismenim seljačkim masama kojima su zakidali prava – književnost, istoriju, kulturne institucije i u širokom smislu društveni i kulturni život, sve što nije bilo u funkciji ekstremnog hrvatskog nacionalizma, a što je, u ovoj ili onoj meri, postalo talac primitivnih i veoma opasnih političkih klišea o stvaranju „etnički čiste države“.

Hrvatski nacionalizam je pojava koja praktično oličava i određuje duh i smisao hrvatske politike. Katoličanstvo i učenje „oca nacije“ Ante Starčevića čine fundament hrvatskog nacionalizma. Ne morate da idete u crkvu i slušate misu, možete da budete komunista, liberal, ateista, transrodna osoba i član LBGT zajednice, ali u vašoj svesti neotuđivo mora da bude prisutno shvatanje Hrvata kao „bedema katoličanstva“, počev od svakodnevnog života pa sve do geopolitike, i to sa svim posledicama koje iz toga proističu.

Paralelno sa ovim procesom tekao je i proces teritorijalnog širenja „hrvatskih teritorija“ iz istorijskog jezgra gde se oduvek govorilo na čakavskom i delimično kajkavskom dijalektu. Međutim, Hrvati ipak, Bečkim književnim dogovorom iz 1850. godine, prihvataju najrasprostranjeniji srpski štokavski dijalekt za svoj jezički standard. Za vreme Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, a potom i socijalističke Jugoslavije ovo širenje ide i na tuđe teritorije – sa pretežnim pravoslavnim stanovništvom – gde nivo nacionalne svesti nije bio formiran u punoj meri.

*******

Sredinom XIX veka Kraljevina Hrvatska i Slavonija zauzimala je, kao nominalno autonomna politička jedinica, mali geografski prostor unutar Kraljevine Ugarske. Ona se delila na banovinu Hrvatsku koja je imala samo tri županije (Zagrebačku, Varaždinsku i Križevačku) i banovinu Slavoniju (sa osnovnim gradovima – Viroviticom, Požegom i Osijekom). Popis stanovništva iz 1857. godine govori da je u Austro-Ugarskoj monarhiji živelo 1.584.134 Srba pravoslavne i rimokatoličke vere, dok je Hrvata bilo 1.288.632. Treba istaći da su i tada svi Hrvati bili rimokatolici, uz izuzetak nekoliko hiljada unijata. Kada se govori o teritorijama Slavonije, Srema, Dalmacije, Baranje i Istre, posebnu pažnju zaslužuje činjenica da se Hrvati nigde ne pominju. U Slavoniji su, osim pravoslavnih Srba i stranaca, živeli Srbi rimokatolici (Šokci). U Dalmaciji, koja je obuhvatala Dubrovnik i Boku, živelo je 330.827 Srba rimokatoličke vere, dok je pravoslavnih Srba bilo 78.858. Ovde treba istaći da se i u ranijim austrijskim popisima iz 1850. i 1851. godine, kada je reč o Dalmaciji, nigde ne pominju Hrvati, celokupno stanovništvo Dalmacije svodilo se na Srbe pravoslavne i rimokatoličke vere – ukupno 409.685 ljudi, a prema popisu iz 1846. godine bilo ih je 393.7151.

Južnoslovenski prostor na teritoriji Habzburške monarhije preživeo je korenite političke i administrativno-teritorijalne izmene nakon što su potpisana dva sporazuma. Prema prvom austro-ugarskom sporazumu iz 1867. godine, Austrijska monarhija se pretvara u Austrougarsku monarhiju, a Austrija i Mađarska dele južnoslovenske zemlje. Na osnovu drugog, mađarsko-hrvatskog sporazuma iz 1868. godine, Hrvatska i Slavonija su pretvorene u sastavni deo Zemlje krune sv. Stefana, dok su hrvatske teritorije sačuvale više nego skromne atribute državnosti: teritoriju, granice, a na lokalnom nivou, u vidu ustupaka, Hrvatima je bila data ograničena autonomija u administrativnim, sudskim, crkvenim i školskim poslovima, a hrvatski jezik je dobio zvanični status. Autonomna prava Hrvatske i Slavonije ostvarivala su se tako što je šefa hrvatske vlade – bana – imenovao austrijski car na predlog mađarskog premijera. Ban je imao pravo da se obrati austrijskom caru, ali uz isključivo posredovanje mađarskog ministra za hrvatske poslove. Hrvatska i Slavonija su u potpunosti bile isključene iz zakonodavnih i izvršnih organa vlasti Austrijske imperije. U sastavu mađarske delegacije (60 poslanika) koji su ulazili u carski parlament – Rajhsrat – bilo je samo 5poslanika iz Hrvatske i Slavonije. Ovde takođe treba dodati da njih nije birao Sabor banovine Hrvatske i Slavonije, već mađarski parlament. Hrvatski sabor je bez rasprave morao da usvaja zakonske predloge mađarskog parlamenta. Izvršna vlast u zajedničkim poslovima Mađarske i Hrvatske pripadala je isključivo mađarskoj vladi.

Generalno, dualizam je predstavljao čvrst sistem sa efikasnim političkim mehanizmom. On je osigurao da slovenske zemlje, koje su tokom druge polovine XIX i početkom HH veka pripadale vlasti Krune Svetog Stefana, sve više postanu mađarska kolonija. Samo su Mađari imali status političkog naroda sa državnim i istorijskim pravom (Zakon o narodnostima iz 1868. godine). Ipak, teritorija Banovine Hrvatske bila je neznatno uvećana pripajanjem Srema i Varaždinske krajine, nakon čega se 1857. godine teritorija Banovine Hrvatske relativno uvećala, i to za četvrtinu (za 4.964 kv.km. ili 27,12 odsto), dok se broj stanovnika povećao za jednu trećinu (i to za 27.192 stanovnika ili 32,04 odsto)2.

Na južnoslovenskim teritorijama živelo je mešovito stanovništvo: Banovina Hrvatska, Slavonija i Međimurje bili su u sastavu Mađarske i pod dominantnim nemačkim uticajem, Dalmacija i Istra, u austrijskom delu monarhije, bile su pod uticajem italijanske kulture, dok je Bosna i Hercegovina, koja je u administrativnom smislu bila pod austrijskom vlašću (od 1878. godine), suštinski nastavila da bude ostatak Otomanskog carstva. Sve dok Austro-Ugarska nije okupirala BiH, tamo praktično Hrvata nije ni bilo. Slavonija čak ni administrativno nije bila objedinjena sa Hrvatskom. Sve dok nije bila ukinuta 1881. godine, Slavoniju i Hrvatsku je delila srpska Vojna Krajina, koja je nastala nakon odlaska Turaka krajem XVII veka i bila pod direktnom vlašću Beča. Ukupan broj stanovnika Vojne Krajine sredinom HIH veka bio je oko 673.000 ljudi, od čega je 90 odsto bilo Srba3. Za razliku od stanovništva koje je živelo van granica Krajine, graničari nisu bili kmetovi, već slobodni seljaci oslobođeni plaćanja feudalne rente zato što su bili u vojnoj službi austrijskog cara. Osnovni zakon Krajine iz 1850. godine kaže da se ona neće ujedinjavati sa Hrvatskom i Slavonijom. Ipak, postepeno su jačali mađarski zahtevi da se Krajina demilitarizuje i uključi u mađarski deo monarhije. Mađari su se plašili srpske vojske (Srbi su uvek mogli da mobilišu oko 60.000 vojnika) koja je odigrala ključnu ulogu u gušenju mađarske revolucije 1848-1849. godine. Posle mnogih događaja u međunarodnoj areni – kada su Srbi faktički dobili slobodu u Kneževini Srbiji 1867. godine i kada je Austro-Ugarska 1878. godine okupirala Bosnu i Hercegovinu – Vojna Krajina je 1881. godine bila likvidirana. Tek nakon toga je Banovina Hrvatska dobila mogućnost da se ujedini sa Slavonijom, a carski reskript od 8. januara 1881. godine glasi: teritorija demilitarizovane Vojne Granice (Krajine) koja se sastoji od 6 okruga (Ličko-otočkog, Ogulinsko-slunjskog, Banijskog, Gradištanskog, Brodskog i Petrovaradinskog) ujedinjuje se sa Hrvatskom i Slavonijom u mađarsku administrativno-teritorijalnu jedinicu Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Na taj način, posle likvidacije Vojne granice (Krajine), Kraljevina Hrvatska i Slavonija su se proširile na značajni deo srpskog prostora4.

Na celokupnoj teritoriji banovine, mađarski jezik je potiskivao hrvatski, dok se generalno vodila politika denacionalizacije.

Teritorije Hrvatske i Slavonije su u nacionalnom smislu bile heterogene, a stanovništvo u slavonskom i sremskom delu nije imalo izražen hrvatski karakter. Zagreb je 1890. godine imao 40.000 stanovnika, od kojih su četvrtina bili stranci, u prvom redu, Nemci. Većina stanovnika Zagreba stidela se da govori narodnim jezikom. Nemački jezik je dominirao i u porodicama koje nisu bile nemačke, tako da je u njima nemački jezik bio u svakodnevnoj upotrebi. Narodne novine iz 1895. godine ističu da su od 50.000 stanovnika Zagreba «jedva 20 odsto poreklom Hrvati i Srbi, a da su dobre 4/5 – Slovenci, Česi i Nemci, a da najviše od svih ima mađarskih Jevreja», tako da se upravo time objašnjava «razlog zašto većina stanovnika grada hrvatski jezik povezuje sa ropstvom i sluganstvom, ono ne zna nijanse i izraze narodnog jezika, šta više, jedva da ima pojam o narodnom duhu; njemu su ne samo strani narodni običaji, već i sam način narodnog mišljenja i osjećanja»5. Tadašnje novine Stranke prava «Hrvatska» revoltirano ističu da je «Zagreb nemački, mađarski i jevrejski grad, samo ne hrvatski»6.

Broj Srba u Hrvatskoj i Slavoniji se smanjio: sa trećine 1880. na četvrtinu 1890. godine. Po popisu iz 1910. godine od ukupnog broj stanovnika – više od 2.600.000 – rimokatolika, bez obzira na nacionalni sastav, bilo je 1.863.847. Generalno, u periodu od 1869. do 1910. godine beleži se značajan porast katoličkog stanovništva i to za 600.000 ljudi. Ako od ukupnog broja rimokatolika oduzmemo strance, onda je broj rimokatolika slovenskog porekla (Srba, Bunjevaca, Šokaca i Hrvata) dostigao broj od 1.550.000, a pravoslavnih 649.4537. Povećanje slovenskog katoličkog stanovništva bilo je povezano sa aktivnostima rimokatoličke crkve. Njeni misionarsko-prozelitistički zadaci vršeni su u dva pravca: pokrštavanje nekatoličkog stanovništva, a potom i objedinjavanje svih rimokatolika Srba, Nemaca, Čeha, Slovaka, Slovenaca, Italijana, Rusina, Mađara, Šokaca i Bunjevaca u jedinstvenu kategoriju «hrvatskog naroda».

 

_________________________________________________________________________________________________

1 Žutić N. Rimokatolička crkva i hrvatstvo od ilirske ideje do velikohrvatske realizacije 1453–1941. Beograd, 1997. S. 53-54.

2 Szabo A. Demografska struktura stanovništva Civilne Hrvatske i Slavnije u razdoblju 1850-1880 // Historijski zbornik, god. XL (1), 1987. S. 171-172.

3 Božić I., Čirković S., Ekmečić M., Dedier V. Istorija Jugoslavije. Beograd, 1972. S. 227.

4 Ibidem.

5 Cit. po: Berić D. Hrvatsko pravaštvo i Srbi. Novi Sad, 2005. Knj. 1. S. 92.

6 Cit. po: Tam že.

Autor: Anja Filimonova

Izvor: Fond strateške kulture

Vezane vijesti:

Hrvatske barijere za Rusiju: od HSP-a i NDH do operacije «Agrokor» Prvi deo. Mujezin genocida – Ante Starčević (2)

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: