Hrvatska drsko nastoji izbrisati svoje zločine

U vrijeme kada ekstremno desni političari i ideolozi postaju sve odvažniji, ako ne i otvoreno besramni u svojim pokušajima da zločine protiv čovječnosti koje su počinili ustaše izbrišu iz nacionalne istorije, hrvatska jevrejska zajednica zaslužuje i poštovanje i međunarodnu podršku

Vodstvo male jevrejske zajednice u Hrvatskoj bojkotovalo je, skupa s predstavnicima srpske manjine, posljednje dvije državne komemoracije holokausta u 2016. i 2017. Pokazujući impresivnu moralnu hrabrost i integritet, odbijaju prijeći preko istorijskog revizionizma s odjecima negiranja holokausta, koji je usmjeren na rehabilitaciju ustaštva, hrvatskog fašističkog pokreta pod vodstvom nacionalističkog diktatora Ante Pavelića, koji je agresivno i svesrdno ubio stotine hiljada Srba i desetke hiljada Jevreja tokom Drugog svjetskog rata.

Trenutni sukob između hrvatske jevrejske zajednice i hrvatske Vlade oko načina obilježavanja — ili neobilježavanja — holokausta i de facto rehabilitacije i veličanja ustaštva dosegnuo je vrhunac nakon fudbalske utakmice Izraela i Hrvatske u martu 2016. na kojoj su hrvatski navijači uzvikivali ozloglašenu ustašku krilaticu ‘Za dom spremni’ u prisutnosti hrvatskog predsjednika Vlade, koji na to nije reagovao.

Tadašnji predsjednik Vlade Tihomir Orešković nakon toga je izjavio da ‘hrvatska Vlada, i ja lično, osuđujemo zločine ustaškog režima.’ Međutim, ‘revitalizacija ustaškog režima osuđuje se tek iznimno’, izjavio je tada dr. Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije jevrejskih opština u Hrvatskoj. ‘Ovo je lavina koja se kotrlja već preko godinu dana. To nas podsjeća na ono što se događalo u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. godine.’

Genocid u NDH nisu izvršili Nijemci, nego Hrvati bez usmjerenja ili čak sudjelovanja SS-a ili drugih njemačkih organizatora genocida

Istina je da je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na sličan način osudila ulogu ustaša u holokaustu tokom svoje posjete Izraelu 2015. godine. ‘Izražavam najdublje kajanje zbog svih žrtava holokausta u Hrvatskoj, stradalih od ruke kolaboracionističkog ustaškog režima tokom Drugog svjetskog rata’, rekla je nakon obilaska Yad Vashema u Jeruzalemu. Na kasnijem putovanju u Kanadu, međutim, predsjednica Grabar-Kitarović odaslala je sasvim drugačiju poruku kada je pozirala sa skupinom hrvatskih emigranata koji su držali zastavu s ustaškim simbolom. Kontroverzna je bila i izjava koju je dala u jednom radijskom intervjuu, kada je rekla da ‘obožava slušati’ jednog popularnog hrvatskog kantautora koji redovno veliča ustaše.

Promašena je čak i njena kvalifikacija ustaša kao kolaboracionističkog režima. Ustaše su same inicirale nasilje i masovna ubojstva nad Srbima, Jevrejima i Romima iz vlastitih perverznih ideoloških razloga. Kako je SaulFriedländer napisao u svojoj knjizi ‘Nacistička Njemačka i Jevreji 1939-1945., godine istrebljenja’: ‘U Hrvatskoj, čim se Pavelić vratio iz progonstva u Italiji i uspostavio svoj novi režim — mješavinu fašizma i pobožnog katoličanstva — kako je njemački izaslanik u Zagrebu, Edmund von Glaise Horstenau, izvijestio, ‘ustaše su započele svoj pomahnitali pohod’.’ Poglavnik je započeo genocidnu kampanju protiv 2,2 miliona Srba pravoslavaca (od ukupnog stanovništva od 6,7 milijuna) koji su živjeli na hrvatskom teritoriju, kao i protiv 45.000 Jevreja, posebno u etnički miješanoj Bosni. Katoličkim ustašama nije smetala stalna prisutnost muslimana ili protestanata, ali Srbi i Jevreji morali su se preobratiti, napustiti zemlju ili umrijeti. Prema istoričaru Jonathanu Steinbergu, ‘srpske i jevrejske muškarce, žene i djecu doslovno su sasjekli na smrt. Cijela sela sravnjena su s zemljom, a stanovnici natjerani u staje koje su ustaše zapalili. U talijanskom Ministarstvu vanjskih poslova postoji arhiva fotografija mesarskih noževa, kuka i sjekira kojima su srpske žrtve ubijene. Također postoje fotografije srpskih žena kojima su grudi odrezane džepnim noževima, muškaraca kojima su iskopane oči, koji su kastrirani i osakaćeni.’

Postoje i drugi faktori koji su doprinijeli odluci jevrejske zajednice da ne sudjeluje u komemoraciji u Jasenovcu u aprilu 2016. Ranije tog mjeseca, ekstremno nacionalistički hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbegović prisustvovao je hrvatskoj premijeri dokumentarnog filma ‘Jasenovac — istina’ hrvatskog filmskog redatelja Jakova Sedlara. U ovom filmu tvrdi se da Jasenovac nije bio koncentracijski logor u kojem su ustaše počinili genocid, nego daleko benigniji radni logor te da je broj žrtava u Jasenovcu zapravo daleko manji nego što se tvrdilo. Hasanbegović je javno pohvalio film, rekavši da je ‘to najbolji put da se konačno rasvijetle brojna kontroverzna mjesta iz hrvatske istorije’.

U oštrom kontrastu, izraelska veleposlanica u Zagrebu, Zina KalayKleitman, koja je također bila prisutna na premijeri, jasno je osudila film. ‘Budući da sam Izraelka i potomak obitelji koju je pogodio holokaust – htjela sam vidjeti i pogledala film koji, po mojem mišljenju, vrlo selektivno prikazuje istoriju, pokušava revidirati mnoge istorijske činjenice i vrijeđa osjećaje ljudi koji su izgubili svoje najmilije u Jasenovcu’, napisala je u otvorenom pismu, dodajući da je ‘također primijetila nastojanje da se umanje strašni razmjeri počinjenih zločina ili barem nastojanje da ih se objasni istorijskim događajima koji su do njih doveli’.

Krajem 2016. godine ekstremno desničarske političke ličnosti i veterani Domovinskog rata postavili su ploču u hrvatskoj opštini Jasenovac na kojoj je istaknut pozdrav ‘Za dom spremni’. Razlog naveden za postavljanje ploče bio je komemoracija 11 boraca Hrvatske vojske koji su poginuli tokom Domovinskog rata u 1990-ima. Hrvatski novinar Vojislav Mazzocco kontroverzu je kontekstualizirao u istorijskoj i moralnoj perspektivi. Tvrdi da je postavljanje ploče u Jasenovcu ‘neprihvatljivo’ iz više razloga. ‘Prvi je taj da je neprihvatljivo podići spomenik s takvim pozdravom jer je riječ o ustaškom pozdravu. Riječ je o javnom uzvisivanju domaćeg nacizma. Drugi razlog je taj što se, naravno, radi o Jasenovcu.’

U to vrijeme, neuspjeh hrvatske Vlade da poduzme išta po pitanju uklanjanja ploče, skupa s njenim prikazivanjem ustaša kao nimalo gorim (ako ne i boljim) od komunističkih antifašističkih partizana Drugog svjetskog rata nagnalo je jevrejsku zajednicu da bojkotuje službeno državno obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta 27. januara 2017. ‘Ako su crvena zvijezda [službeni simbol Partizana] i ustaško ‘U’ [službeni simbol ustaša] jednaki, nemamo o čemu razgovarati’, objasnio je dr. Kraus.

Krajem septembra ove godine Associated Press izvijestio je da je ploča konačno uklonjena iz Jasenovca te da je hrvatski predsjednik Vlade Andrej Plenković izjavio da je pozdrav njemu neprihvatljiv zbog njegove povezanosti s ustaškim režimom iz Drugog svjetskog rata. Međutim, predsjednik Udruženja dragovoljaca HOS-a grada Zagreba izjavio je da se ploča samo premješta na drugu lokaciju. ‘Bit će premještena na drugu lokaciju takva kakva jest’, rekao je Ivan Friščić. ‘Sa svim simbolima i znacima, niko je ne smije taknuti.’

* * *

Opšta istorija holokausta u većini Europe pod okupacijom nacista poznata je uglavnom zahvaljujući radovima istoričara kao što su Raul Hilberg, Saul Friedländer, Yehuda Bauer i David Cesarani  te glavnim institucijama posvećenim sjećanju na i istraživanju holokausta, uključujući Memorijalni muzej holokausta SAD-a u Washingtonu, Yad Vashem u Jeruzalemu i Fondation pour la Mémoire de la Shoah u Parizu. Isto se, međutim, ne može reći za holokaust na Balkanu.

Balkanski genocid tokom Drugog svjetskog rata bilo je teže istorijski bilježiti nego metodično uništenje evropske jevrejske populacije od strane nacističke Njemačke u drugim dijelovima Evrope. Velikim dijelom, to je zbog činjenice što je, kako David Cesarani napominje u svom monumentalnom djelu ‘Final Solution: The Fate of the Jews 1933-1949’, nakon raspada Jugoslavije u aprilu 1941. nakon invazije sila osovine, ‘oko 40.000 Jevreja završilo u Hrvatskoj, marionetskoj državi Njemačke; 15.000 u Srbiji, koja je bila tek autonomna pokrajina pod izravnom njemačkom kontrolom; oko 16.000 u Bačkoj, dijelu kopna koji je aneksirala Mađarska; 8.000 u zapadnoj Makedoniji, koju je okupirala Bugarska; te nekoliko hiljada u obalnom pojasu Makedonije pod talijanskom vlašću.’

I Sedlarov revizionistički film i postavka u Jasenovcu afirmativno su izobličili i zanijekali temeljnu istinu da su ustaše u tom logoru počinili strahote koje bi se danas nesporno smatrale genocidom

Valja napomenuti da se Nezavisna Država Hrvatska koja je nastala nakon raspada Jugoslavije u 1941. godine zemljopisno razlikovala od današnje Republike Hrvatska jer je uključivala Bosnu i Hercegovinu kao i dijelove Srbije i Slovenije, ali ne i Dalmaciju, koja je dodijeljena Italiji. Tek 24.000 Jevreja živjelo je u onome što je danas Republika Hrvatska.

Svaka studija o holokaustu na Balkanu zahtijeva zasebne analize svake regije koja je činila Jugoslaviju, prije i nakon rata. U Srbiji, na primjer, njemački vojnici masakrirali su 4000 do 5000 jevrejskih muškaraca, žene i djece u jesen 1941. godine, a hiljade više jevrejskih muškaraca, žene i djece, kao i Roma, ubijeno je nakon toga u nacističkom koncentracijonom logoru Sajmište. U Makedoniji, bugarska vlada predala je Jevreje Nijemcima, čime je ta zajednica ondje desetkovana. U Hrvatskoj je pak ovaj stravični tok događaja opet bio različit.

Također, dok je holokaust u većini dijelova nacistički okupirane ili dominirane Evrope pretežno izvršila nacistička Njemačka, iako uz pomoć i često gorljivo sudjelovanje državljana pojedinih zemalja, Hrvatska je u posebnoj kategoriji, skupa s fašističkim režimom Iona Antonescua u Rumunskoj. Genocid u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, na čelu s ustaškim vođom i ideologom Antom Pavelićem, nisu izvršili Nijemci, nego Hrvati bez usmjerenja ili čak sudjelovanja SS-a ili drugih njemačkih organizatora genocida. Usputno, kada je Hrvatska u pitanju, prikladnije je govoriti o ‘genocidima’ u pluralu — umjesto jednine ‘genocida’ — budući da su ustaše prije svega imali namjeru istrijebiti Srbe, uz Jevreje i Rome. Prema američkom Memorijalnom muzeju holokausta ‘hrvatske vlasti ubile su između 320.000 i 340.000 etničkih Srba koji su živjeli u Hrvatskoj i Bosni tokom ustaške vladavine; također, ubijeno je više od 30.000 hrvatskih Jevreja, kako u Hrvatskoj tako i u logoru Auschwitzu-Birkenau’.

Ustaše su uspostavili mrežu domaćih koncentracijonih logora koji su bili ozloglašeni zbog svoje okrutnosti i usporedivi s nečovječnošću njemačkih logora smrti. Najozloglašenija među njima bila je grupa od pet logora pod zajedničkim nazivom Jasenovac, blizu Zagreba, koja se često nazivala ‘Aušvic Balkana.’ Prema podacima američkog Memorijalnog muzeja holokausta, ondje je ubijeno između 77.000 i 99.000 Srba, Jevreja i Roma. Spomen područje Jasenovac poimence navodi 83.145 Srba, Jevreja, Roma i antifašista koji su ubijeni u ovim logorima.

‘Jasenovački logori bili su stratište i grob za više od polovice jevrejskih žrtava tokom postojanja [Nezavisne Države Hrvatske] i za više od trećine zagrebačkih Jevreja koji su nestali u holokaustu između 1941. i 1945. godine’, navode istoričari Ivo Goldstein i Slavko Goldstein u svom djelu ‘Holokaust u Hrvatskoj’. Međutim, tokom većine razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, malo javne rasprave ili podizanja svijesti posvećeno je holokaustu u zemljama bivše Jugoslavije ili drugdje na Balkanu.

Čelnici hrvatske jevrejske zajednice izrazili su nezadovoljstvo s načinom predstavljanja istorije Jasenovca u stalnom postavu na mjestu logora. ‘Jasenovac je prikazan više kao radni logor’, navodi za Balkansku istraživačku mrežu sutkinja Sanja Zoričić Tabaković, predsjednica Izvršnog odbora Jevrejske opštine Zagreb i predstavnica jevrejske nacionalne manjine u Gradu Zagrebu. ‘Prema onome što je [prikazano] i navedeno u postavci, logor se ne predstavlja kao stratište. U postavci se ne mogu vidjeti fotografije ubijenih ljudi, samo onih koji su spašeni ili koji su zamijenjeni [za ratne zarobljenike] ili onih koji su preživjeli.’

I Sedlarov revizionistički film i postavka u Jasenovcu afirmativno su izobličili i zanijekali temeljnu istinu da su ustaše u tom logoru počinili strahote koje bi se danas nesporno smatrale genocidom i pitanjem međunarodnog prava.

* * *

Jedna od najranijih kontroverzija u ovom pogledu dogodila se nakon što je Hrvatska proglasila nezavisnost od Jugoslavije 1991. godine, kada je prvi hrvatski predsjednik, tvrdolinijaški nacionalist Franjo Tuđman, izjavio da je opšteprihvaćeni broj jevrejskih žrtava holokausta znatno preuveličan. Tuđman je također poznat po mnogim antisemitskim uvredama, uključujući, posebno: ‘Jevrej ostaje Jevrej, pa i u logoru Jasenovac. Oni su u logoru zadržali sve svoje mane no s tim da su one sada vidnije. Sebičnost, lukavstvo, nesolidnost, tvrdičluk, podmuklost i konfidentstvo su njihove glavne odlike.’ Tuđman se s vremenom izvinio — barem dva puta — prvo 1992. u pismu upućenom predsjedniku Svjetskog jevrejskog kongresa, Edgaru M. Bronfmanu, i ponovo sljedeće godine Kentu Schineru, međunarodnom predsjedniku B’nai B’ritha.

Tuđman je u stvari tek započeo proces prikazivanja ustaša kao hrvatskih domoljuba umjesto kao zločinaca, tvrdeći da fašistički i antifašistički Hrvati zaslužuju jednako priznanje za svoj doprinos zemlji. Kako je New York Times napomenuo 1997. godine, ‘možda nijedna druga zemlja nije podbacila tako otvoreno kao Hrvatska u suočavanju sa svojom fašističkom ostavštinom. Dok Francuzi slave pokret otpora kojeg je često zatirala široko rasprostranjena kolaboracija s vichyevskim režimom i dok se Austrijanci često pretvaraju da se rat nikad nije dogodio, Hrvati su rehabilitirali hrvatske fašističke kolaboracioniste, poznate kao ustaše’.

Iako se sam borio na strani Titovih komunističkih partizana, Tuđman je postavio bivše ustaške zvaničnike na položaje u svojoj vladi. Također je obnovio kunu kao hrvatsku valutu, koristeći naziv monetarne jedinice koja je bila nacionalna valuta u Pavelićevoj ustaškoj vladi. ‘Kao i druge hrvatske Jevreje, osobno me vrijeđa ova odluka, kao i argumenti vlade, koji su glupost’, rekao je Ivo Goldstein, povjesničar Srednjeg vijeka na Sveučilištu u Zagrebu. ‘To je uvreda za Srbe, Jevreje i Hrvate, koji su se borili protiv ustaškog režima.’

Pokušaj hrvatskog predsjednika da ublaži zločine ustaša razbjesnio je mnoge Hrvate, koji su pretrpjeli strahote pod tim fašističkim režimom. ‘Ne možete pomiriti žrtve i koljače’, izjavio je Ognjen Kraus, predsjednik Jevrejske opštine Zagreb. ‘Niko nema pravo pomirivati u ime onih koji su iščeznuli.’

Ustaše nisu skrivale svoju želju i namjeru da ubijaju Jevreje i Srbe zbog njihovog etničkog ili nacionalnog identiteta. Britanski istoričar Rory Yeomans citira ustaškog vođu Viktora Gutića, koji je na sastanku 29. maja1941. izjavio da je ‘donio drastične zakone’ za ‘potpuno ekonomsko uništenje srpske populacije te da slijede novi zakoni kojima će se osigurati njihovo potpuno istrebljenje’. Yeomans također citira hrvatskog ministra vanjskih poslova Mladena Lorkovića koji je 27. jula 1941. izjavio da je zadatak ustaške Hrvatske da se ‘očisti od svih elemenata koji predstavljaju nesreću za državu te koji crpe zdrave sile iz naše nacije. To su naši Srbi i Jevreji’. Slično tome, profesor Aleksandar Seitz, kojeg Yeomans opisuje kao jednog od ustaških ‘vodećih društvenih teoretičara’ izjavio je u junu 1941. da ‘Srbi i Jevreji neće postojati, kao ni oni koji su im služili jer to jamče hrvatska vojska i hrvatske ustaše’.

Ivo i Slavko Goldstein detaljno su zabilježili naknadno brutalno istrebljenje hrvatskih Jevreja od strane ustaša u brojnim koncentracionim logorima i logorima smrti, posebno u Jasenovcu, u tekstu primjereno naslovljenom ‘Vrhunac strave’. Američki memorijalni muzej holokausta opisuje Jasenovac na sljedeći način: ‘Uvjeti u jasenovačkim logorima bili su užasni. Zatvorenici su dobijali minimalne količine hrane. Prostorije za spavanje i sanitarne prostorije bile su potpuno neadekvatne. Još gore, stražari su svojevoljno okrutno mučili, terorizirali i ubijali zatvorenike.’

Istoričari se ne spore oko uvjeta u Jasenovcu — ili oko namjene logora. Raul Hilberg je jasenovačke kampove nazvao ‘logorima smrti’, a saul Friedländer ‘istrebljivačkim logorima’. Komentarišući jedan od mnogih incidenata minimalizacije i potpunog negiranja holokausta koji su sada, čini se, isprepleteni sa sveobuhvatnim negiranjem istorijske stvarnosti, sutkinja Zoričić Tabaković izjavila je: ‘Smatram da je ovo skandalozno na međunarodnoj razini. Ova razina negiranja svega što se dogodilo u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu je nevjerojatna.’

* * *

Ovdje je potrebno napomenuti da u brojnim bivšim komunističkim zemljama Istočne i Srednje Europe postoje kampanje kojima se nacizam i komunizam nastoje moralno izjednačiti ili čak staljinizam i razne poststaljinističke verzije komunizma prikazati kao gore — više zle, takoreći — od nacizma. Bez namjere da se ugnjetavanje i patnja koje su stanovništva pod komunističkim režimima pretrpjela na bilo koji način minimiziraju, neupitno je da nijedan komunistički režim poslije Drugog svjetskog rata nigdje u Evropi nije počinio i nije pokušao počiniti genocid. Nesumnjivo su postojala politička zatočeništva velikih razmjera, dalekosežna uskraćivanja građanskih i ljudskih prava, kao i politički motivirana ubistva. Međutim, kako je Yehuda Bauer elokventno odgovorio na Rezoluciju Evropskog parlamenta iz 2009. kojom se 23. kolovoza, obljetnicu potpisivanja nacističko-sovjetskog pakta o nenapadanju, proglašava datumom sjećanja na žrtve oba režima, ‘uspoređivanje toga s ubistvom mnogih miliona Evropljana od strane nacističkog režima i posebno s državno planiranim genocidom Jevreja (holokaustom) u kontekstu nacističkih zločina općenito … predstavlja iskrivljavanje istorije’. Usporedba je posebno odbojna, kako Bauer objašnjava, jer je ‘određeni broj’ onih koje su komunisti protjerali ‘zapravo bili nacistički kolaboracionisti’.

Bez namjere da se ugnjetavanje i patnja koje su stanovništva pod komunističkim režimima pretrpjela minimiziraju, nesumnjivo je da nijedan komunistički režim poslije Drugog svjetskog rata nigdje u Evropi nije počinio i nije pokušao počiniti genocid

To je svakako bio slučaj u Hrvatskoj, u kojoj je poslijeratni Titov režim bio uključen u ubijanje ustaša velikih razmjera, ali to je predstavljalo osvetu i odmazdu za zločine — a doista je riječ o zločinima — koje su ustaše počinili tokom svoje vladavine. Ovakvi politički motivsani ispadi, ma koliko užasni, ne mogu se uspoređivati, a kamoli izjednačavati s genocidima koje je ustaški režim počinio protiv Srba, Jevreja i Roma. ‘Svakako je potrebno čuvati sjećanje na žrtve sovjetskog režima’, zaključuje Bauer, ‘i postoji svako opravdavanje za postojanje posebnih spomenika i događanja kojima se to čini. Međutim, izjednačavanje ova dva režima i obilježavanje tih različitih zločina istim obljetnicama potpuno je neprihvatljivo’.

Inicijative kojima se uzvisuju nacistički kolaboracionisti poduzete su i drugdje u bivšoj Jugoslaviji. U Srbiji je pokrenut postupak, uprkos prigovorima srbijanske jevrejske zajednice, da se rehabilitira Milan Nedić, kolaboracionistički predsjednik vlade nacistički okupirane Srbije, koji je aktivno sarađivao u progonu srbskih Jevreja. ‘Ova rehabilitacija predstavljala bi obezvređenje neospornih istorijskih činjenica i uvredu svim žrtvama i preživjelima. Srbija bi također pretrpjela moralnu i političku štetu’, objašnjava Haris Dojc, član Jevrejske zajednice u Beogradu. ‘Nedić i njegova vlada bili su izravno uključeni u oduzimanje jevrejskih nekretnina, kao i u identifikaciju i hapšenje Jevreja u okupiranoj Srbiji, čime je potvrđena njegova uloga u provođenju holokausta u Srbiji.’

U bugarskom glavnom gradu Sofiji, desničarski ekstremisti održavaju godišnju povorku u čast antisemitskog bugarskog generala, koji je predvodio pronacističku uniju bugarskih nacionalnih legija. Također u Bugarskoj, ultranacionalistička antisemitska, antimuslimanska, antiromska i antiturska stranka Ataka, koja je svoj naziv preuzela od nacističkog lista Josepha Goebelsa, ‘Der Angrif’ (Napad), osvojila je mjesta na svim parlamentarnim izborima od 2005. godine. Vođa Atake, Volen Siderov, opisan je u New York Timesu kao ‘bivši novinar koji je postao ksenofobični nacionalist’ i javno holokaust obezvrijedio nazvavši ga ‘takozvanim holokaustom’. U 2011. godini, bugarski Helsinški odbor osudio je ponovno objavljivanje Siderovih ‘krajnje antisemitskih i huškačkih knjiga, ‘Bumerang zla’ i ‘Pravilo Mamona’’ kao ‘sramotu koja se ne smije zanemariti’.

Još jedan primjer uzvisivanja antisemitskih fašista iz razdoblja holokausta, između ostalih, može se pronaći u Slovačkoj, u kojoj ultranacionalistička Kotleba – Narodna stranka-Naša Slovačka (imenovana prema vođi stranke, Marianu Kotlebi koji je svojevremeno nosio uniforme nalik nacističkim) osvojila je 14 od 150 mjesta na parlamentarnim izborima 2016. Britansko-kanadski novinar Tom Nicholson opisao je za BBC sljedbenike Kotlebe kao ‘skinheade koji javno uzvikuju ‘Sieg heil’ i u Bratislavi organiziraju sastanke na kojima se okuplja između 1500 i 2000 ljudi koji uzvikuju parole mržnje protiv izbjeglica i migranata s Bliskog istoka’. Kotleba i druge ekstremno desničarske grupe u Slovačkoj aktivno promvišu rehabilitaciju Yozefa Tise, predsjednika kolaboracionističke prve Slovačke Republike, koja je svesrdno promovirala deportaciju slovačkih Jevreja u nacističke logore smrti i koji je obješen kao ratni zločinac 1947. U otvorenom pismu predsjedniku slovačkog parlamenta, Narodna stranka–Naša Slovačka nazvala je Tisu ‘mučenikom suvereniteta Slovačke i braniteljem hrišćanstva od boljševizma’.

Baltičke zemlje i Ukrajina također su bili plodno tlo za slične inicijative rehabilitacije pojedinaca koji su sudjelovali u deportaciji i ubistvu svojih jevrejskih komšija. Takve manifestacije uključivale su demonstracije kojima se uzvisuju domaće jedinice Waffen-SS-a i imenovanje ulica prema nacističkim kolaboracionistima.

U Mađarskoj, budimpeštanski spomenik žrtvama njemačke okupacije (a) namjerno zanemaruje deportaciju i naknadno masovno ubistvo mađarskih Jevreja 1944.; (b) prikazuje Mađarsku kao žrtvu nacizma umjesto kao, što je bio slučaj za vrijeme većine Drugog svjetskog rata, voljnog saveznika nacističke Njemačke; i (c) prikazuje cijelu mađarsku državu i narod u žrtvu stranog zla, potpuno zanemarujući činjenicu da su prije svega mađarski policajci, a ne Nijemci bili ti koji su okupljali Jevreje za deportaciju. Također u mađarskom glavnom gradu, muzej nazvan Kuća straha, otvoren 2002. godine, postavlja nacizam na istu moralnu razinu kao i poslijeratni komunistički režim, de facto izjednačavajući tajnu policiju potonjeg režima s ozloglašenim nacističkim SS-om. Jednako ako ne i više uznemirujuće, Kuća straha posvećuje daleko više prostora komunističkim zločinima nego genocidu mađarske jevrejske populacije tokom holokausta. Štaviše, uložen je posebni trud da se istakne jevrejsko porijeklo nekih ličnosti odgovornih za komunističke zločine. U isto vrijeme, neofašistička stranka Jobik postala je trajna pojava na mađarskoj političkoj sceni sa svojom antisemitskom i antiromskom retorikom.

Ovo ne znači sa pokušaji mađarske vlade da revidira istoriju nisu naišli na reakcije. U posljednjih nekoliko godina, različite inicijative mađarskih zvaničnika da se rehabilitira admiral Miklós Horthy, ratni namjesnik Mađarske i Hitlerov suradnik pod čijom paskom je oko 440.000 mađarskih Jevreja deportovano u Aušvic između maja i jula 1944., naišle su na oštre kritike. U junu 2017. nakon što je mađarski predsjednik vlade Viktor Orban Hortija javno nazvao ‘iznimnim državnikom’, predsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Ronald S. Lauder izjavio je da ‘nema izgovora ni izvinjenja za užase koje je admiral Horti nanio jevrejskoj zajednici Mađarske oduzevši im njihova prava i čovječnost i za njegovu ulogu u deportaciji i ubistvu stotina hiljada Jevreja’.

Upravo u ovom širem kontekstu uznemirujućeg trenda umanjenja ili potpunog zanemarivanja zločina protiv čovječnosti koje su tokom godina holokausta počinili domaći nacistički kolaboracionisti, kako pojedinci tako i pokreti, konfrontacija hrvatske jevrejske zajednice s hrvatskim vlastima poprima poseban značaj. Prikazivanje kao narodnih junaka i uzora ima zlokobne konotacije u zemlji i regiji u kojima su etnička mržnja i etnički sukobi imali katastrofalne posljedice, ne samo tokom Drugog svjetskog rata, nego i recentnije tokom ratova u regiji u 1990-ima.

Publikacija minuciozno istraženog djela ‘Holokaust u Hrvatskoj’ Ive i Slavka Goldsteia 2001. godine onemogućila je hrvatskim vlastima da ignorišu izravnu odgovornost ustaša za genocid Srba, Jevreja i Roma između 1941. i 1945. Doista, ova knjiga, koju je 2016. na engleskom jeziku objavila štamparija Sveučilišta u Pittsburgu u saradnji s američkim Memorijalnim muzejom holokausta, trebala bi biti obavezno gradivo u svim hrvatskim školama i sveučilištima.

U vrijeme kada ekstremno desni političari i ideolozi poput gore navedenog bivšeg hrvatskog ministra kulture, Zlatka Hasanbegovića, postaju sve odvažniji, ako ne i otvoreno besramni u svojim pokušajima da zločine protiv čovječnosti koje su počinili ustaše izbrišu iz nacionalne istorije, hrvatska jevrejska zajednica zaslužuje i poštovanje i međunarodnu podršku. Ta podrška ne bi trebala doći samo od međunarodnih jevrejskih organizacija i drugih jevrejskih zajednica, nego i od institucija i agencija širom svijeta koje su posvećene očuvanju sjećanja na holokaust i druge genocide. Ovi mali i zakašnjeli koraci neophodni su za sprečavanje ponovnog stvaranja ksenofobičnog okruženja mržnje koji je i doveo do holokausta i drugih genocida.

Menachem Z. Rosensaft je glavni pravni savjetnik Svjetskog jevrejskog kongresa te predaje pravo o genocidu na pravnim fakultetima na sveučilištima Columbia i Cornell. Urednik je nedavno objavljene knjige ‘Svjetski jevrejski kongres, 1936-2016.’ Njegov tekst prenosimo iz američkog internetskog časopisa Tablet, u prevodu Lea Štedula.

Autor: Menachem Z. Rosensaft

Izvor: PORTAL NOVOSTI

Vezane vijesti:

Autor filma „Jasenovac-Istina“ šokiran, hoće izvinjenje SAD …

Antifašisti Hrvatske: Nagrada Sedlaru – sramota za Zagreb …

Hasanbegović za ukidanje antifašističkih proslava | Jadovno …

Skinuta ustaška spomen – ploča u Jasenovcu | Jadovno 1941.