Hrvati spalili 3 miliona knjiga srpskih pisaca

DEVEDESETE godine u Hrvatskoj su bile godine prevrata i uništavanja. Kratko pamćenje je ono s čim prevratnici najčešće računaju, ali desio im se Ante Lešaja i knjiga „Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih“ iscrpan dosije kao oblik borbe protiv zaborava kulturnog zločina. Kada su 29. jula 1941. godine okončali stravičan zločin – po motivima, monstruoznosti i mestu gde je počinjen, možda jedan od najstrašnijih u ljudskoj istoriji – ustaški koljači iz Glinske crkve slavili su dva dana. Prožimalo ih je dvostruko zadovoljstvo: likvidirali su oko 1.700 Srba, a iza sebe nisu ostavili nijednog svedoka. Tako su mislili. Jedan je ipak pretekao – Ljuban Jednak. Bez njega to ritualno klanje nikada ne bi do kraja bilo rasvetljeno, ne bi se znalo kako se čovek u trenutku pretvara u zver, kako se slika pakla pretvara u stvarnost.

ĆIRILICA je proglašena đavolskim pismom, a nacionalistički čizmaši počeli su da brišu blato o obraze Crnjanskog, Nušića, Ćopića, Miljkovića…

– Nije mi bilo važno je li negdje uništeno sto ili sto tisuća knjiga. Važan je bio princip i odnos društva. Ova knjiga rezultat je želje da to dokumentiram, da ne prepustimo zaboravu. Jedan bibliotekar je napisao da je došlo do prevrednovanja knjižnog fonda i da je u tom procesu, u dotičnoj regiji, odstranjeno negde 25 odsto bibliotečkog fonda. U Splitu, direktor jedne osnovne škole izjavio je da su od 10.000 knjiga oko 60 odsto očistili od literature koja je trovala mladež. No, u tom moru uopštenosti, kao ekonomista, ipak sam nastojao da taj poduhvat brojčano odredim – reći će Ante Lešaja.

UNIŠTENO NEPROCENjIVO BLAGO
Novinar Hrvoje Appelt je polovinom 2003. objavio tekst „Kako je iz riječke sveučilišne knjižnice nestalo 30 tisuća svezaka i knjiga?“ („Jutarnji list“ 13.07.2003)… „U poslednjih osam godina iz arhiva knjižnice bačene u smeće zakonom zaštićene knjige i kompleti časopisa kulturološke i knjižničarske vrednosti. Iz skupljene dokumentacije vidi se kako je na nezakonit način iz arhiva knjižnice otpisano i oko 3.000 knjiga sa statusom kulturnog dobra te oko 150 naslova časopisa, novina i drugih izdanja. Među njima je bilo je knjiga iz 16, 17, 18. i 19. stoljeća“ – napisao je Appelt.

Međutim, kako je ukazao Lešaja, statistika uopšte nije beležila uništavanje kompletnih fondova knjiga u domovima JNA, komitetima, mesnim zajednicama, spomen-domovima, preduzećima, pa su mu za istraživanje preostale samo školske, narodne, specijalne biblioteke. Ali i tu je, kaže, naišao na velike opstrukcije.

– „IAKO je prošlo podosta vremena, o tom zlu, crnoj epizodi naše kulturne povjesti, još se otvoreno ne govori. Šute akteri, šute žrtve, mi koji smo bili protiv knjigocida i onda i sada, svi šute zbog straha. I ne treba ih nitko uvjeravati da je strah bezrazložan“ – napisaće u tekstu „Lepe knjige lepo gore“ Milorad Novaković, urednik zagrebačke „Prosvjete“. Istine radi, nije se o ovome ćutalo u Zagrebu. Od prvih dana 1990. godine, pored Ante Lešaje, svoj glas nemirenja sa stvarnošću dalo je mnogo intelektualaca: Milan Kangrga, Slobodan Šnajder, Dubravka Ugrešić, Anton Lukežić, Igor Lasić, Dalibor Foretić, Vladimir Primorac, Nina Domazet, Davorka Vukov Colić, Miljenko Jergović… ali njihova reagovanja nisu nailazila ni na kakav odziv – ni na osporavanja, nisu ni demantovana, nije bilo ni polemičkih osvrta. Oni su, u duhu opaske Danila Kiša „da za intelektualce ovog našeg doba postoji samo jedan ispit savesti, i postoje samo dva predmeta iz kojih se pada, ne na godinu, nego zbog kojih se gubi pravo (moralnog) glasa jednom zauvek: fašizam i staljinizam“, pokazali da su protiv svakog duhovnog autizma.

DR SVETOZAR Livada takođe je, u svojim osvrtima na neobuzdane verbalne provale nacionalšovinizma, upozoravao na etničko i kulturno čišćenje hrvatskog prostora. Upravo je on prvi upozorio hrvatsku javnost na uništavanje ogromnog broja svezaka „Enciklopedije Jugoslavije“ 1995. godine.

Novinar Aleksandar Milošević, priupitaće Velimira Viskovića da li je tačno da je samo u Leksikografskom zavodu uništeno 40.000 primeraka „Enciklopedije Jugoslavije“?

– Iako sam sugerirao da se te knjige potiho prodaju, kamionima su otpremljene na mljevenje. Protestiralo se i protiv „Opće enciklopedije“, a problem je bila i Likovna enciklopedija Jugoslavije“, čiji je glavni urednik bio Žarko Domljan, tadašnji predsjednik Sabora. Iz trećeg toma potom su izvučeni samo hrvatski umjetnici – kazao je Visković.

A šta bi na to rekao Miroslav Krleža?

POSEBNO poglavlje u uništavanju knjiga čine privatne porodične biblioteke. Nekoliko desetina hiljada knjiga nestalo je u Dubrovniku (Apoloniova biblioteka i dokumentacija) i u Benkovcu (Mila Savića i Nenada S. Kosovića). Ovome treba pridružiti sudbinu biblioteke Radeta Konstantinovića u Rovinju:

– Nakon što je „herojski“ zauzeta, „neprijateljska“ utvrda pisca kapitalnog djela „Filozofija palanke“ najprije je divljački devastirana, a potom su i knjige i rukopisi Konstantinovićevi bačeni na ulicu. Među rukopisima se nalazio i dio prepiske ovog velikog književnika s drugim velikim literatom, Semjuelom Beketom, pa je knjiga „Beket prijatelj“, koja je nastala docnije, ostala prikraćena za dobar deo njihove višegodišnje korespondencije.

U knjizi Lešaja navodi saborsku polemiku iz 1992. godine o udžbenicima u kojoj je Nedjeljko Mihanović govorio o Vojinu Jeliću kao četniku. Neposredno posle ovog nastupa Ministarstvo prosvete i kulture donosi sporni „Naputak za rad u knjižnicama osnovnih škola“. Tu doslovno piše da se „iz knjižnica moraju maknuti ideološki naslovi, knjige moraju biti samo na hrvatskom jeziku…“

I šta sledi posle ove odluke Gradskog veća Vukovara. Prošli vek nas je valjda naučio da je zabrana ćirilice u Hrvatskoj bila prethodnica nečem mnogo gorem… Brisel i Berlin kao da su zaboravili lomaču iz 1933. godine.

Izvor: NOVOSTI

Vezane vijesti: