Hrišćanska i ljudska savjest obilježila grob prijatelja

Kada je spomenik postavljen i opijelo završeno prisutnima se obratio /i sve prijatno iznenadio/ kamenorezac Miloš Milanović, rekavši da se on odriče zarade, odnosno novca za izgradnju i postavljanje ovog spomenika, te da su njegov rad i trošak doprinos ovoj humanoj akciji.

Priredio: Miro PEJIĆ

Prijateljski i hrišćanski osjećaj obaveze, te želja Zorana Ćuka da preminulom prijatelju, koji nije imao potomaka ni srodnika, podigne spomen-obilježje i njegov vapaj za pomoć slučajno upućen novinaru doveo je do ostvarenja tog plemenitog cilja.

Nesebični pokušaj bratunačkog komunalca da obilježi grobno mjesto preminulog ratnog i poslijeratnog druga naišli su na razumijevanje i doveli do niza humanih gestova i akcija.

Novinar je saslušao potresnu Zoranovu priču o njegovom prijatelju, logorašu i penzioneru Miletu Pašiću, sa kojim je iz Krupe izbjegao u Bratunac, gdje su nekoliko godina stanovali kao prve komšije u objektu, u kome ih je samo jedan zid dijelio, pa su većinu vremena provodili zajedno družeći se i pomažući jedan drugom.

Pašić /1939-2013/ bio je mehaničar u Krupi, nije se ženio i nije imao porodicu.

Bio je borac Vojske Republike Srpske i izvjesno vrijeme proveo je u muslimanskom logoru. Nakon razmjene, dugo se oporavljao i jedva preživio posljedice mučenja koje su ga trajno pratile.

Ćuk i Pašić su se poznavali prije rata, a onda su u ratnom periodu, izvjesno vrijeme, bili zajedno u rovu na liniji odbrane Republike Srpske. Poslije povlačenja iz Krupe, u ljeto 1995. godine, izbjegli su u Bratunac, gdje su nastavili druženje.

Pašić je umro 2013. godine i sahranjen je o trošku opštine, a njegova lična dokumenta još se nalaze u bratunačkoj Policijskoj stanici.

Ćuk je jedini obilazio njegov grob i prisluživao svijeću za pokoj duše svog prijatelja. Drvo od kojeg je napravljen krst na Pašićevom grobu raspalo se usljed truljenja, pa ga je Ćuk popravio i postavio na humku.

Ali, trajno obilježje na grobnici nije imao ko da podigne i Ćuk je to osjećao kao obavezu i dug prema najboljem prijatelju. Ipak, sa malom platom komunalnog radnika nije imao sredstava da podigne spomen-obilježje, pa ga je, kako kaže, „grizla savjest“.

Često se na bratunačkom groblju žalio ljudima da Pašiću kao borcu i bivšem logorašu nije podignuto spomen-obilježje. Ne znajući ko je i šta radi, tu priču ponovio je i novinaru jednog lokalnog portala koji je objavio tekst o umrlom srpskom borcu kome nema ko da obilježi grobno mjesto, što je izazvalo pozitivnu reakciju.

Ubrzo je formiran odbor za prikupljanje sredstava i za nekoliko dana prikupljeno je 730 KM, koliko košta izrada i postavljanje skromnog spomenika na grob preminulog Pašića.

Brojni građani Bratunca dali su simbolične priloge, a nekoliko Srba iz Australije i načelnik srebreničke opštine Mladen Grujičić dali su nešto veće novčane iznose i spomenik je za nekoliko dana izrađen i postavljen.

Dva sveštenika služila su opijelo, a postavljanju spomenika prisustvovalo je nekoliko desetina građana, od kojih je rijetko ko poznavao pokojnog Pašića.

Došli su da odaju počast srpskom borcu, pomole se Bogu i prisluže svijeću za pokoj njegove duše u znak zahvalnosti.

Predsjednik Fondacije „Blagoslovena Srebrenica“ Milisav Marjanović, koji se uključio u ovu humanu aktivnost, zahvalio je svima koji su dali doprinos da se dostojno obilježi grobno mjesto ovog borca koji nije imao srodnika da to učine.

On je naglasio da je Ćukova ljudska i humana inicijativa naišla na novinarsko shvatanje, a objavljivanje priče sa pozivom na akciju probudilo je emocije i brzo je prikupljen novac i spomenik je podignut.

„Gdje ima ljudi ima i prijateljstva, ljubavi i solidarnosti, potvrdila je ova akcija“, istakao je Marjanović.

On je pozvao prisutne da ne zaborave Mileta Pašića i da prilikom posjeta ovom groblju dođu i na njegov grob, okade ga i prisluže svijeću za pokoj duše.

I Ćuk je zahvalio svima koji su pomogli i rekao da je imao želju, ali nije imao sredstava da on sam podigne skromni spomenik svom prijatelju.

„Nekoliko noći ne mogu da zaspim od uzbuđenja i radosti od kada sam saznao da će mom preminulom prijatelju Miletu biti podignuto trajno obilježje na grobu“ , kaže Ćuk.

Jedan od pokretača ove humane akcije profesor Aleksandar Petrović ističe da se ne smije dozvoliti da grob nekog srpskog borca ostane neobilježen i da se uvijek mora pronaći neki način i sredstva da se to učini, ukoliko taj borac nema nasljednika ili porodica nije u mogućnosti da to uradi.

Kada je spomenik postavljen i opijelo završeno prisutnima se obratio /i sve prijatno iznenadio/ kamenorezac Miloš Milanović, rekavši da se on odriče zarade, odnosno novca za izgradnju i postavljanje ovog spomenika, te da su njegov rad i trošak doprinos ovoj humanoj akciji.

„Hvala Bogu, nije mi nužda da zarađujem na ovakvim slučajevima. Želim da se sredstva prikupljena za spomenik uplate za liječenje oboljele djece od tumora na mozgu iz regije Birač“, predložio je Milanović.

Tako je i učinjeno. Time je jedna plemenita inicijativa proizašla iz pravoslavne i ljudske savjesti bratunačkog komunalca Zorana Ćuka da obilježi grobno mjesto svog ratnog druga i dugogodišnjeg prijatelja, koji nije imao potomaka, proizvela nekoliko manjih uspješnih humanitarnih aktivnosti i gestova.

Sve to je dokaz da solidarnost, razumijevanje i ljubav među ljudima nisu nestali i da osjećaj za humanost i pomoć drugima još nije izgubljen.

Izvor: SRNA

Vezane vijesti:

Zašto kad kažeš „Srebrenica“, nikad ne kažeš „Bratunac“ – spisak srpskih žrtava bratunačkog kraja 1992-93.