fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Heroje ima ko da pamti

Trebalo je da prođe više od decenije da bi se prekinulo zapostavljanje i potiskivanje u zaborav onih koji su, u duhu svetle srpske tradicije, položili svoje živote u ratovima devedesetih godina prošlog veka

Spomenik Milanu Tepiću
Spomenik Milanu Tepiću

Za spomenike se kaže da su svedoci o ljudima i vremenu u kome su nastali. Poginulim borcima i civilima u ratovima vođenim između 1991. i 1999. godine Srbija se nije odužila nijednim centralnim državnim spomen-obeležjem. Pedesetak tabli, česama i skromnih spomenika rasutih širom zemlje, u čast stradalih boraca, mahom su podignuti na inicijativu i od novca ratnih veterana i porodica poginulih.

TEPIĆEVA ŽRTVA

Tek ovih dana, 26 godina od njegove smrti, u Beogradu je otkriven spomenik Milanu Tepiću. Spomenik narodnom heroju majoru JNA Milanu Tepiću (1957–1991), stradalom tokom ratnih dejstava u vreme raspada SFRJ, nalazi se na uglu ulica Ljutice Bogdana i Kneza Aleksandra Karađorđevića na Dedinju. Tepić je, ne želeći da skladište oružja Bedenik kod Bjelovara preda hrvatskim snagama, 29. septembra 1991. godine aktivirao eksploziv, uništio taj vojni objekat i oružje u njemu, i svesno žrtvovao svoj život.

Tek da se ne zaboravi, tog dramatičnog dana, kada je Tepić digao u vazduh skladište, prethodno je u borbi poginuo vojnik na odsluženju vojnog roka Stojadin Mirković, dok su starijeg vodnika Ranka Stevanovića pripadnici hrvatskih snaga ubili po zauzimanju skladišta.

Nekoliko zarobljenih vojnika JNA kasnije je oslobođeno. Prema podacima koji su ranije pominjani prilikom godišnjice žrtvovanja Milana Tepića na zvaničnim ceremonijama Vojske Srbije, na hrvatskoj strani je u tim zbivanjima bilo 11 poginulih, mada se spekuliše da su njihovi gubici bili i veći.

Naravno da podizanje spomenika heroju Tepiću nije prošlo bez odjeka i reakcije iz Hrvatske. Ministarstvo spoljnih i evropskih poslova Hrvatske uložilo je tim povodom oštar protest ambasadorki Srbije u Zagrebu Miri Nikolić, a međunarodni sekretar vladajućeg HDZ-a Miro Kovač čak je izjavio da spomenik predstavlja nedvosmislenu poruku da se Srbija poistovećuje sa, kako je rekao, „vojnom agresijom na Hrvatsku“ početkom 1990-ih godina.

Hrvatskim susedima odgovorio je ministar spoljnih poslova Ivica Dačić, rekavši da je reakcija hrvatskih zvaničnika na podizanje spomenika Milanu Tepiću još jedan primer „ludila“ i „antisrpske histerije“. Zvaničnici te zemlje protestuju zbog podizanja spomenika Milanu Tepići, oficiru JNA, koji je život dao za svoju zemlju, koji se zakleo da će braniti svoj garnizon i svoje vojnike u to vreme od nelegalne formacije Hrvatske. Za njih je on moralna gromada, zaključio je Dačić.

Milan Tepić
Milan Tepić

JUNAK IZ DEBELjAČE 

Ne može se, doduše, reći da tokom sukoba 1991–1995. uopšte nije bilo inicijativa za simboličko priznanje – spomenik, trg ili ulicu – učesnicima i herojima ratova devedesetih. Upravo je Milan Tepić 1991. godine posmrtno odlikovan Ordenom narodnog heroja, i poslednji je nosilac ovog odlikovanja, koje je do tada dodeljivano isključivo partizanskim herojima iz Drugog svetskog rata. Ubrzo nakon što mu je dodeljeno, priznanje je prestalo da postoji zajedno sa državom koja ga je ustanovila 1942. godine. Odmah nakon rata Milan Tepić je dobio i ulicu na Dedinju.

Od tada pa do juna ove godine nije bilo spomeničkih obeležja pojedincu, bar ne u realizaciji države. Tog 14. juna ove godine predsednik Srbije Aleksandar Vučić otkrio je u Debeljači spomenik jednom od poginulih vojnika na Košarama 1999. godine Tiboru Cerni.

Vučić je spomenik otkrio zajedno sa majkom Tibora Cerne, Katom. Vence su položili i ministri u Vladi Republike Srbije i Vladi Republike Srpske, delegacija Ministarstva odbrane i Vojske Srbije, porodica Cerna, predstavnici diplomatskog kora, predsednik opštine Kovačica i mesne zajednice Debeljača, kao i predsednik i predstavnici Saveza udruženja boraca SABOR, koji su bili inicijatori za podizanje spomenika Tiboru Cerni.

Kako je rekao predsednik Vučić, Cerna je 28. aprila 1999. uradio nešto što pravi razliku između čoveka i junaka, što deli običan od velikog života, i što čini da smrt ne bude kraj, već početak večnosti. „Stao je pred metak i izgovorio najveću rečenicu tog malog, prljavog i neopisivo strašnog rata koji nam je agresor nametnuo. Rekao je: ’Za ovu zemlju vredi umreti’ i uradio je to, umro je za svoju zemlju i svakoga od nas“, podsetio je Vučić.

Bilo je to nešto novo, jer većina spomenika u Srbiji posvećena je poginulima u Prvom i Drugom svetskom ratu. Naročito se ističu memorijalni kompleksi posvećeni Narodnooslobodilačkoj borbi i revoluciji koji su bili grandiozni i monumentalni; od 1945. do 1990. godine izgrađeno je na hiljade spomenika NOB-u po celoj bivšoj Jugoslaviji.

„Ja kad odem na Mrakovicu, Kadinjaču ili na Tjentište… k’o da posećujem spomenike podignute nekim vanzemaljskim bićima“, kaže jedan bloger, napominjući da jedan komunistički spomenik košta više od svih današnjih zajedno. „Ovi naši su sirotinjski, mučenički… nema tu ništa grandiozno, ničega za slavu i slavlje.“

Jedini spomenici posvećeni poslednjim ratovima podignuti su u čast žrtvama NATO bombardovanja Jugoslavije 1999. godine. Poslednji takav spomenik izgrađen je ispred glavne železničke stanice u Beogradu u martu 2012, na 13. godišnjicu početka NATO agresije. Drugi poznati spomenik posvećen žrtvama NATO bombardovanja, ogromni obelisk „Večna vatra“, podignut je 2000. godine u Beogradu, u blizini ušća Save u Dunav.

Večni plamen
Večni plamen

PETOOKTOBARSKI MUK

O učesnicima ratova devedesetih, poginulim ili preživelim veteranima posle petooktobarskih promena nastao je muk. To ćutanje i fino upakovano odbijanje da se izađe u susret njihovim zahtevima trajalo je više od decenije.

Upravo sada se navršava 17 godina od tih promena, kada su na vlast došli lideri DOS-a. Pratile su ih optužbe za pronevere, bogaćenja, saradnju sa stranim ili domaćim službama… Nizale su se afere o prisluškivanju, koaksijalnim kablovima, parlamentarnom glasanju „iz Bodruma“… Sve to je punilo stranice tek niklih tabloida koji će kasnije postati mejnstrim srpskog novinarstva.

Stranke koje su činile DOS su ili u teškoj situaciji, ili su na ivici egzistencije, ili više ne postoje. Doduše, ima i onih koji su se domogli vlasti kroz raznorazne igrarije karakteristične za srpsku političku scenu. Ipak, oni su tamo samo kao deo nekog spiska, ne mnogo više od toga. Petooktobarska puna usta slobode i prosperiteta ne samo da su se izjalovila već su dovela do utiska da je „žuti kartel DS“ unazadio zemlju i opljačkao je u divljačkoj privatizaciji.

UGAŠENA VATRA

U takvim okolnostima nije se mnogo mislilo na učesnike rata i obeležavanje njihovih stradanja. Čak je i plamen na spomeniku „Večna vatra“, na novobeogradskom Ušću, goreo samo do 5. oktobra 2000. godine. Tada su se povukli policajci koji su obezbeđivali spomenik, a nepoznati huligani su upali u objekat i oštetili mesto odakle je stizao gas, instalacije i tako ugasili „Večnu vatru“. Spomenik je išaran grafitima koji su potpuno prekrili natpise i narušili izgled spomenika, da bi potom bila skinuta i slova sa teksta „Večna vatra“ u kojem je bilo navedeno kome je spomenik posvećen.

Na prednjoj strani spomenika nalazili su se stihovi Branka Miljkovića, iz pesme „Jugoslavija“: Sve što nema vatre u sebi sagori. Što sagori postaje noć. Što ne izgori rađa dan. Na zadnjoj strani bili su stihovi iz pesme „Domovina“: I kada bi me ubili. Volim te.

Sav ovaj vandalizam je, u stvari, bio zbog teksta uklesanog na postament, koji je napisala Mirjana Marković, predsednica direkcije JUL-a. A on glasi: „Ova vatra neka večno gori kao uspomena na rat koji je 19 zemalja NATO pakta – Sjedinjene Američke Države, Kanada, Velika Britanija, Francuska, Nemačka, Holandija, Italija, Grčka, Turska, Danska, Belgija, Španija, Portugalija, Island, Norveška, Luksemburg, Poljska, Mađarska i Češka – vodilo protiv Srbije od 24. marta do 10. juna 1999. godine. Neka večno gori i kao uspomena na herojsku odbranu Srbije u kojoj je učestvovao ceo narod. Neka večno gori i za ceo svet. Da bi bio slobodan, svet mora da nađe u sebi hrabrost i snagu sa kojima smo se mi borili i odbranili u proleće i leto 1999. godine.“

Spomenik je bio zapušten sve do 2009. godine kada su, zahvaljujući inicijativi Kluba generala i admirala Srbije, iscrtane poruke prefarbane, prilaz „Večnoj vatri“ je očišćen, ali plamen nije ponovo zasijao.

VETERANSKA POLITIKA

Tek su podizanje spomenika albanskim teroristima OVK i Oslobodilačke vojske Preševa, Medveđe i Bujanovca u Preševu, ali i jedinstvo Albanaca u kršenju zakona otvorili i pitanje kako se Srbija odužila vojnicima, policajcima i civilima koji su život izgubili u sukobima devedesetih godina.

Ratni veterani na ovo pitanje imali su tada spreman odgovor – nikako! Jer, kako kažu, država godinama neprekidno izbegava da na dostojanstven način oda počast svojim građanima koji su poginuli u ratovima devedesetih.

Politika Srbije prema ratnim herojima i veteranima razlikuje se u odnosu na onu u mnogim drugim zemljama. Tako je Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, a ne Ministarstvo odbrane, nadležno za pitanje ratnih veterana. U okviru prvopomenutog ministarstva, samo se sektor za boračko-invalidsku zaštitu eksplicitno bavi ovim pitanjem. Dakle, nisu obuhvaćeni čak ni svi učesnici ratova devedesetih (čiji tačan broj nije poznat, a procene su da danas na teritoriji Srbije živi između 400.000 i 800.000 njih), već samo oni koji su nakon rata (p)ostali invalidi (prema poslednjim dostupnim procenama u Srbiji ih živi oko 12.000), odnosno oni koji su u ratu stradali, a njihova porodica po tom osnovu ostvaruje pravo na invalidninu.

Spomenik Tiboru Cerni
Spomenik Tiboru Cerni

MURALI

Tek, u nedostatku zvaničnih obeležja, na scenu je stupala lična inicijativa pojedinaca. Specifičan vid obeležja postali su murali sa grafitima, posvećeni poginulim ratnicima i herojima.

U Užicu je grupa autora „Bunt“ napravila mural sa likovima pilota koji su branili Srbiju 1999. godine, Milenka Pavlovića, Zorana Radosavljevića i Živote Đurića. „Cilj je da se stvari ne zaborave. Heroji koji su dali život za ovu zemlju ne treba da ostanu zaboravljeni. U ovom slučaju to su piloti, u nekoj drugoj situaciji to će biti neki drugi ljudi“, kaže jedan od autora grafita.

U beogradskom naselju Vidikovac, na zadnjoj strani zgrade pošte u Ulici Vidikovački venac, nakon nekoliko hapšenja umetnika i mnogo muke, osvanuo je mural posvećen mladim srpskim vojnicima koji su dali svoj život na Košarama. Kao da njihovo stradanje i izgubljeni mladi životi nisu dovoljno potresni. „Bože, ako umrem mlad, pošalji me u raj, u paklu sam već bio“, piše pored portreta stradalih vojnika.

PROMENA ODNOSA

U novije vreme odnos prema borcima poslednjih ratova ipak se drastično menja. Pored pomenutih spomenika majoru Tepiću i Tiboru Cerni, prošle godine je u centru Pančeva podignut spomenik u čast palim borcima, pripadnicima vojske i policije koji su svoje živote izgubili tokom ratova devedesetih godina, od 1991. do 1999. godine.

I Beograđani su pokazali da ne zaboravljaju velike junake koji su dali život za otadžbinu. Putem aplikacije „Beokom servis“, u organizaciji gradske vlasti, građani su glasali da novoizgrađeni bulevar koji spaja Tošin bunar i Most na Adi dobije naziv po herojima sa Košara.

Sva je prilika da će junaci sa Košara u Beogradu dobiti i svoj spomenik, najverovatnije u Pionirskom parku, za šta se vodi kampanja sa više strana, sa priličnim izgledima za uspeh.

Uostalom, svojim junaštvom to su i zaslužili. Podsetimo, teroristička OVK, potpomognuta NATO snagama, napala je rejon karaule Košare na jugoslovensko-albanskoj granici 9. aprila 1999. godine s namerom da probije granice naše zemlje. Bitka je bila više nego neravnopravna. Na vrhuncu borbi Vojska Jugoslavije imala je oko 1.200 vojnika, a OVK sa dobrovoljcima i albanskim jedinicama čak 6.000 i vazdušnu podršku NATO-a. Snage OVK ratovale su u smenama, dok za VJ nije bilo odmora. Na Košarama je poginulo 108 pripadnika Vojske Jugoslavije i dobrovoljaca, od čega pedeset golobradih momaka na redovnom odsluženju vojnog roka.

Nema društva i društvenog sistema čije postojanje nije obeleženo spomenicima kao simboličkim markerima njihove istorije i kulture. U 21. veku trebalo je da prođe više od decenije pa da Srbija počne da na dostojanstven način obeležava događaje i likove iz ratova s kraja prethodnog veka, da pokolenja to vreme ne bi sagledavala iz predstava drugih i nedobronamernih.

Autor: Slobodan Ikonić

Izvor: PEČAT

Vezane vijesti:

U ime časti – govor majora Milana Tepića | Jadovno 1941.

Detalji poslednjeg dana života majora: Tepić je sklonio …

Svečano otkrivanje spomenika za majora Tepića | Jadovno 1941.

Pucaj ako si junak: Herojska priča o Tiboru i „Spartancima“ s …

Otkriven spomenik Cernom i odata počast junacima sa Košara …

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: