Hercegovačke reke i hercegovačke suze

Vladika Grigorije, specijalno za „Politiku”, piše o svom detinjstvu, odnosu prema životu, smrti i svetlosti vaskrsenja

U djetinjstvu nisam volio groblja. Nijedno dijete ih ne voli. Uvijek bi me obuzimala blaga jeza kada bih prolazio pored njih. Prvo koje sam vidio bilo je ono u nestvarnom mjestu mog rođenja. Kažem nestvarnom, jer i danas, kada god nekoga odvedem na Planinicu – imam utisak da sam ga izveo iz stvarnosti, a čini mi se da i taj neko osjeća isto. I vi koji čitate ovo, kada biste slučajno otišli tamo, sve što bi obuhvatio vaš pogled činilo bi vam se upravo tako – nestvarno.

Jedina surova realnost bilo je groblje. Smješteno na jednoj gredi, kao da je neko htio da uštedi plodno tlo. U njemu su bili različiti grobovi, među njima i očev. Najviše je bilo bijelih kamenih krstova. A pošto smo živjeli pored gradića bogatog željeznom rudom, bilo je i nekoliko prekrasnih krstova od kovanog željeza, koji su nestali. Nema ih više. Nekako u naše vrijeme počele su se pojavljivati i strašne crne granitne ploče. Njih sam se najviše plašio. Bilo je i nekoliko voćki u našem groblju i nikome od nas nije padalo na um da jede njihove plodove. Ako bi bilo koje ludo dijete u selu, za njega bi se pričalo da jede kruške iz groblja. Mnogo puta sam poželio da odem sam na očev grob, da razgovaram sa njim kao da je živ. O svemu. Da mu ispričam sve ono što se dešavalo izvan zidina groblja i podijelim sa njim djetinje muke i brige. Nisam otišao. Bilo me je strah i stid da taj strah bilo kome priznam.

Kada sam malo porastao i pošao u osnovnu školu, prolazili smo svaki dan pored Trifkovića groblja. Ono se nalazilo usred jelove šume, kraj Trifkovića potoka, u podnožju zelene livade koja se, valjda zbog mnogih borova koji su rasli uokolo – zvala Borje. Danju nam nije padao teško prolazak pored Trifkovića groblja, ali noću, kada bismo se, kasneći, vraćali kući, tada je sve izgledalo savladivo: i potok i šuma i Borje i Veliki i Mali do i Gaj i Smiljevo brdo i Zidina i Prijeka njiva – sve sem Trifkovića groblja. Ono je djelovalo sablasno. Još strašnija je bila pomisao da će svakog trena neka bijela utvara ustati iz svoje tamne humke i uplašiti nas.

Viđao sam i druga groblja, ali samo iz daljine. Dugo sam na njih gledao sa jezom i zazorom. Kada sam odrastao, ta nelagoda je, na čudnovatan način, prerasla u svoju suprotnost. Tako sam, za studentskih dana, zavolio duge šetnje po Novom groblju u Beogradu. Čak sam uživao u njima.

Poslije, u ratu, naizgled zaboravljena odbojnost iz djetinjstva se vratila – opet sam počeo da zazirem od groblja i grobova. Ali sada iz drugih razloga: sahranjivao sam u tužne rake mlade ljude čija je mladost bila neprirodno, nasilno prekinuta. Njihovi grobovi bili su nepripremljeni, neočekivano otvarani, kao da se i zemlja bunila. I sve je izgledalo kao ti grobovi: betonirano, zamrznuto, tužno, žalosno. Najčešće se sjećam tame, ilovače i riječi: „Zemlja si i zemlji ćeš otići.” I tako četiri godine, od groba do groba, s groblja na groblje, skamenjenog srca i zaleđenog mozga, u šoku, sa stiskom zuba. Od Trebinja, Orovca i Zubaca, do bilećkih i gatačkih grobalja, sve do Boraka. I sve s jednom te istom mišlju: kako je strašno mjesto groblje i kako je hladan stan grob. A onda se opet sve počelo rasvjetljavati, najčešće i najviše od susreta sa starim grobovima, koji što su bili stariji – sve su bivali svjetliji. Čudesni grobovi, s predivnim hercegovačkim krstovima, u Zavali i Orašju, Prebilovcima i Mostaru. Krstovi kameni i stameni, skromni i gospodstveni i naposljetku susret sa desetinama prastarih, lijepih i jednostavnih krstova u starom žitomislićkom groblju, koji kao da su zasađeni pod stoljetnim ogromnim borovima i vitim neboparnim čempresima. Tu se potpuno izgubio strah od groblja i netragom je nestala ona dobro znana nelagoda.

Danas živim pored groblja. Starog groblja na Bjelušinama, u Mostaru. Prvo što ugledam svakog jutra kada se probudim su dugovjeki sivi grobovi, obrasli mahovinom i stopljeni s okruženjem, gotovo do neprepoznavanja. Kao da su tu oduvijek. Svaki put, kada ugledam taj prizor, u duši mi odjeknu oni proročki Šantićevi stihovi: „I kada nam muške uzmete živote, grobovi naši boriće se s vama”. Pjesnici, kao i obično, vide dalje i dublje od ostalih. Zahvaljujući starom groblju na Bjelušinama, imali smo gdje i kome da se vratimo poslije rata.

***

Postoje tri groba, tri bijela krsta kojima vrlo rijetko odlazim, ali koja nikada ne odlaze iz mojih očiju i sjećanja. Na tim krstovima su uklesana imena Lazara, Anastasije i Anje. Ispod njihovih imena piše da su umrli sa nadom na Vaskrsenje i Život Vječni. Rijetko idem na grobove, ali kada god iskrsnu preda mnom ova tri bijela groba, kao da se susretnem sa vječnošću, sa saznanjem da niko nikada, ni za jedan trenutak, ne umire.

Grobovi su uistinu tačke koje nas određuju, oni su sve i jedino što imamo u ovom životu. Ako želite da saznate prošlost bilo kog mjesta – idite na groblja. Na njima je ispisana istorija. Oni pamte najduže i najviše.

Centar svijeta, sila osovine, stožer oko koga se okreće univerzum jeste jedan grob – Hristov grob. On se nalazi u samoj srži, centru najvažnijeg grada na svijetu i možda u svim svjetovima – Jerusalimu. U Hercegovini svako groblje u svom centru ima crkvu, crkvicu. Odnedavno svaka jama, masovna grobnica, a takvih je mnogo, ima crkvu sa kupolom, simbolom odvaljenog kamena sa Groba nad kojim nema vlast svijet, nego mu je nebo otvoreno i zagrljen je sa Životom. Vjerujem da su svi grobovi ovoga svijeta usmjereni, upućeni ka onome grobu u Jerusalimu iz koga je zasijala svjetlost Vaskrsenja Života.

Ovih dana završavamo gradnju hrama sazdanog po uzoru na onaj hram sagrađen na Golgoti, na Hristovom grobu – Hram Vaskrsenja. Vjerujem da su svi grobovi u Hercegovini, sve jame bezdanice usmjerene ka tom hramu, grobu hercegovačkih novomučenika, koje su dva puta ubijali, ali su se oni uvijek ponovo kao svjetlost života pojavljivali. Kao što se u Prebilovce slivaju sve naše rijeke, Neretva, Trebišnjica, Bregava, a u njih sve druge vode, tako se u ovaj hram slivaju sve naše suze, nadanja i radovanja. Hram Vaskrsenja u Prebilovcima postaje temelj naše vjere, nada puna radosti, ljubav ispunjena smislom.

Izvor: Slobodna Hercegovina

Vezane vijesti:

Vladika Grigorije: Prebilovci su najjači i najsvježiji simbol Vaskrsenja!

Ako ne bude Kosmeta i Srpske, pitanje je hoće li biti Srbije i Srba uopšte!