Gosti u vlastitoj kući

U stanove nekad imućnih obitelji Vranković i Ćalić razne su komisije nakon „Oluje“ uselile bosanskohercegovačke izbjeglice, odnosno dale ih na korištenje tamošnjem Hrvatu: odbijanjem sudskih tužbi i odštetnih zahtjeva vlasnika, ta se otimačina sada ozakonjuje
Oružje je odavno utihnulo, ali izgleda da lokalna vlast u Benkovcu, uz svesrdnu pomoć pravosuđa, i dalje provodi politiku Franje Tuđmana i Gojka Šuška, jasno definiranu još početkom devedesetih godina prošlog stoljeća – prisilno iseliti Srbe. Jer, što drugo reći za stanje s kojim se u ovom kraju susreću svi koji se pokušavaju vratiti ili su se već vratili svojim kućama, napuštenima pred ratnim operacijama, ponajviše pred „Olujom“? Nedugo nakon odlaska, većina je ostala bez imovine, stanova i kuća. Rješenjima različitih lokalnih komisija objekti su im privremeno oduzeti, ali ta „privremenost“ za mnoge traje i danas.
Milan Vranković rođen je u Pristegu kraj Benkovca, a već punih 40 godina kruh zarađuje u Švicarskoj: 1984. godine kupio je kuću s dvama, po stotinjak četvornih metara velikim stanovima, u Ulici kneza Branimira 20 u središtu Benkovca. Vranković je stanove potpuno uredio, postavio novi krov na kući. Imao je i obiteljsku kuću u svom rodnom Pristegu. Godine 1991, kad je shvatio da je vrag odnio šalu, svoju je suprugu i dvije kćeri, koje su dotad živjele u Benkovcu, odvezao k sebi u inozemstvo.

Hladnoća službenika
– Ostavili smo za sobom dva novouređena stana, potpuno dotjerana, i kuću na selu. Međutim, 1995. kuća u Pristegu sravnjena je sa zemljom, a stanovi su temeljito opljačkani i devastirani. Iz njih je odneseno sve što se moglo odnijeti. Općina 1997. dodjeljuje moje stanove izbjeglim bosanskohercegovačkim obiteljima iz Bugojna. Bilo ih je najprije osmero, poslije se uselilo još četvero. Moja su im dva stana bila pretijesna, pa su jednostavno probili polumetarski zid i proširili se u stan susjeda Mile Dragičevića. Nitko me nije pitao, upozorio ili najavio da će moju imovinu dati nekome, pa smatram da je riječ o klasičnoj otimačini – kaže Vranković, kojemu su susjedi javili da su mu stanovi useljeni: nije mu bilo drago, ali se bojao reagirati, pa je u Benkovac nakon rata došao tek 2001. Budući da mu je kuća bila srušena, a stanovi oduzeti, odsjeo je kod rođaka.
– Jasno, odmah sam otišao na svoje, koje više nije bilo moje. Posjetio sam te ljude i rekao im da sam vlasnik prostora u kojem žive. Ne krivim ih, netko im je to dodijelio. Vidjelo se da im je neugodno, pokazali su mi rješenje o dodjeli. Obraćao sam se svima u Benkovcu i u Zadru, pohodio sve moguće institucije: u posljednje sam četiri godine točno 24 puta dolazio iz Švicarske i molio, preklinjao… Svako me putovanje stajalo oko tisuću eura, da ne spominjem troškove suda i odvjetnika – priča Vranković. Posebno su ga, kaže, ogorčile reakcije svih službenika kojima se obraćao, njihova stravična hladnoća i nezainteresiranost da se išta riješi.

Ipak, Vrankoviću je donji stan vraćen prije dvije godine, dio bosanskohercegovačkih izbjeglica preselio se u Zadar, a ostali su oni u gornjem stanu. Posjetili smo ih u Vrankovićevoj pratnji: zvonio je na vratima svoga stana i strpljivo čekao da ga puste da uđe.

– Neugodne su to situacije. Svjesni smo da ne živimo u svome, no i mi moramo negdje živjeti. Vjerujte, i nama je puna kapa svega, i mi dulje od deset godina čekamo da se riješi naše stambeno zbrinjavanje. Kupili smo sami jedno zemljište ovdje u Benkovcu i, evo, upravo smo dobili rješenje da će nam država uskoro osigurati materijal za gradnju kuće. Čim je stavim pod ploču, obitelj i ja odmah izlazimo odavde – kaže Dragan Udovičić, bugojanski izbjeglica koji živi u Vrankovićevom stanu.

– Ovo što se događa u Benkovcu ne postoji nigdje drugdje na kugli zemaljskoj. Totalna anarhija, Divlji zapad. Ne znam, očito ću morati doći s batom, razvaliti vrata pa nek’ dolazi policija i istražuje zašto sam provalio u svoje. Nemam namjeru tek tako sve prepustiti i neću stati sve dok ne naplatim počinjenu štetu koju, uključujući i onu na kući u Pristegu, procjenjujem na više od 200 tisuća eura. Moja se djeca žele vratiti, ali nemaju kamo. A kad mi vrate stanove, otkud mi novac da opet ulažem u njih? Onda mi kažu da su po Ustavu svi ljudi jednaki, bez obzira na vjeru i nacionalnost! Baš suprotno, sve što sam doživio i doživljavam tiče se isključivo moje nacionalnosti: neka se javi ijedan građanin hrvatske nacionalnosti kojem do danas nisu vraćeni ukradeni stanovi i kuće, takav zasigurno ne postoji – uvjeren je Vranković.

Kutija dao Kutiji
I ono što se dogodilo benkovačkoj obitelji Ćalić apsolutno je neprihvatljivo u svakoj državi koja se voli nazivati pravnom i u svakom društvu koje teži pravednosti. Ćalići su nekad bili imućni stanovnici Benkovca: u golemoj kući od četiristotinjak četvornih metara imali su tri stana, jedan od prvih modernih kafića, kasnije i zabavni salon, veliki podrum s kotlovnicom i sustavom centralnog grijanja. No, pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zadru, kojoj je prethodila prvostupanjska presuda benkovačkog Općinskog suda, ostali su bez svega. U njima još tinja nada da bi se moglo dogoditi čudo, no čuda ovakvog tipa ovdje se ne događaju baš često.
Ćalići su do kolovoza 1995. živjeli u Benkovcu, a onda su, kao i mnogi drugi, spakirali najosnovnije stvari i krenuli u dugačkoj izbjegličkoj koloni za Srbiju.
– Dvije godine kasnije, u rujnu 1997, našu je kuću Komisija za privremeno preuzimanje i korištenje imovine Grada Benkovca jednostavno uzela i dodijelila Slavku Kutiji, čovjeku koji nije ni izbjeglica ni prognanik, jer u šest kilometara udaljenom Lisičiću ima svoju kuću. Nije postojao nikakav opravdani razlog da je baš on dobije: živio je u Zadru, odnosno Bibinjama, domaći je čovjek kojem kuća nije stradala u ratu. A potpisnik famoznog rješenja je tadašnji predsjednik Komisije Branko Kutija, aktualni benkovački gradonačelnik, inače najbliži rođak Slavka Kutije – kažu Milka i Đorđe Ćalić.

Žive u gornjem stanu kuće, u vlasništvu njihova sina koji je s obitelji još u Srbiji: uz pomoć mnogih rođaka i ponekoga dobrog susjeda nekako su ga uspjeli osposobiti za život. Donji stan u potpunom je rasulu, neuseljiv. Kažu da je Slavku Kutiji rješenjem dodijeljen samo stan na prvom katu, no on je zauzeo tri četvrtine kuće.

Pogrebni biznis
– Taj je čovjek svojevoljno uzeo sve naše, uključujući i prizemni, poslovni dio kuće. Još smo u izbjeglištvu doznali da je kuća dodijeljena Kutiji. Ja sam 1998. prvi put nakon „Oluje“ došao u Benkovac i odmah gradu uputio zahtjev za vraćanje imovine: odgovoreno mi je da ću morati pričekati da se Kutiji nađe alternativni smještaj. Čekali smo da ga smjeste do početka 2005, kad mi je napokon dodijeljeno rješenje o povratu kuće – kaže Đorđe Ćalić.
Novi je stanar u međuvremenu u prostorijama nekadašnjeg ugostiteljskog lokala pokrenuo novi biznis – proizvodio je pogrebnu opremu. Još potkraj devedesetih Kutija je poželio kupiti kuću Ćalićevih, ali su ga glatko odbili. Tada, ne znajući da su Ćalićevi zatražili povrat imovine, podnosi tužbu protiv vlasnika, kojom od njih traži 200.000 kuna, navodno uloženih u opremanje i sanaciju kuće. Za Ćaliće time počinje pravi pakao.
– Ponavljamo, Kutija nikad ni od koga nije dobio nikakvu dozvolu, rješenje ili nešto slično da koristi bilo što u našoj kući osim jednog stana. Štoviše, u komisijskom rješenju stoji da ne može ulagati ili na bilo koji drugi način financijski opteretiti kuću. I Grad Benkovac u jednom dopisu, koji je priložio sudskom spisu, tvrdi da nikad nije odobrio ili znao da Kutija ulaže ili namjerava ulagati u kuću. No, najvažnije je to što Kutija u ovu kuću nije uložio ni jedne lipe. Upravo suprotno, za sobom je ostavio krš i lom, razbijene prozore, uništene parkete, poplavu u podrumu, vlagu koja je uništila zidove. Tvrdi da je na njezinoj obnovi radilo 18 ljudi, da je stavio 85 kubika žbuke… naravno, nema nijednog računa – ogorčeni su Ćalići, posebno stoga što su neslavno propali svi pokušaji da na sudovima dokažu suprotno.

Konop oko vrata

Kažu da su svaku Kutijinu riječ sudovi prihvaćali kao notornu činjenicu, a da je svako njihovo pobijanje bilo glatko odbijano. Dokazi? Ma, koga briga za dokaze! Ćalići su protiv Kutije uložili protutužbu, a podigli su i tužbu protiv Grada Benkovca, tražeći odštetu za kuću dobrano devastiranu od podruma do krova, no svaki se trud u konačnici pokazao uzaludnim.

– Poslije godina povlačenja po sudovima, dobili smo pravomoćnu presudu da Kutiji moramo isplatiti 112.000 kuna. U međuvremenu smo tražili izuzeće benkovačkog Općinskog suda i nezavisna sudska vještačenja iz Šibenika i Zagreba, ali smo odbijeni, prihvaćen je Kutijin prijedlog za vještačenje. Iako je lagao, iako nikad nije uspio dokazati da je ulagao u kuću, sudovi su prihvaćali njegove tvrdnje. Nedavno, na kraju balade, došlo nam je rješenje o ovrsi: sud će staviti kuću na bubanj, prodati je i za 112 tisuća kuna namiriti Kutiju, a mi ćemo ostati na cesti, bez ičega, bez svega što smo stvarali cijeli život – govore Ćalići, ne susprežući suze.
– Ni u snu se nismo nadali da bismo mogli ovako nešto doživjeti. Vjerovali smo pravosuđu, sve je bilo tako jasno. Kutija nije ulagao u našu kuću, nego ju je uništio. Ovakvom se presudom šalje jasna poruka svim Srbima: nemojte se vraćati, učinit ćemo sve da vas ponovno protjeramo – kažu Ćalići, koji su lanjskog srpnja svoj slučaj potanko objasnili i potpredsjedniku Vlade Slobodanu Uzelcu. Presuda je tada već bila donesena, ali ne i rješenje o ovrsi, pa im je Uzelac obećao pomoći da istjeraju pravdu. Nažalost, nije se dogodilo ništa.
– Kad ostanemo bez kuće i svega što smo stvorili, preostaje nam jedino staviti konop oko vrata i objesiti se. Tome se vjerojatno mnogi i nadaju – zaključuju Ćalići i dodaju da će u svojoj domovini sada, u svojim poznim godinama, ostati pod svaku cijenu.

Piše i snimio: Ernest Marinković

Izvor: SRPSKO NARODNO VIJEĆE