Godišnjica stradanja Srba iz Medačkog džepa 1993.

Devetog septembra 1993. godine Hrvatska vojska je iznenada izvršila agresiju na srpska podvelebitska sela Divoselo, Čitluk i Počitelj, smještena južno i jugoistočno od Gospića u tzv. Medačkom džepu, koja su se do tada osamnaest mjeseci nalazila pod zaštitom UN-a.

Hrvatska vojska je u nastupanju pljačkala, palila, rušila kuće, trovala bunare, ubijala i masakrirala civile, vojnike i milicionere. Ono što nisu uspjeli u nastupanju, pobili su i uništili u povlačenju, koje je, uz posredovanje UNPROFOR-a, potrajalo do 17. septembra iste godine.

Tragedija “Medačkog džepa” odvijala se pred očima pripadnika UNPROFOR-a, koji ovaj put nisu bili samo pasivni posmatrači, već su uzeli i aktivnog učešća u pokušaju da preuzmu kontrolu nad ovim područjem i spriječe ubijanje preostalih Srba i uništavanje njihove imovine, što im je i uspjelo nakon trodnevnih borbi sa hrvatskom vojskom i policijom.

U ovoj akciji stradalo je 88 Srba: 46 vojnika, 6 milicionera i 36 civila. Među žrtvama je bilo 17 žena a među civilima 26 starijih od 60 godina.

Hrvatska je po završenoj akciji predala srpskoj strani 52 tijela; pripadnici UNPROFOR-a su, nakon što su u direktnoj borbi ušli u ovo područje, izvukli još 18 tijela; dva tijela su izvukli pripadnici SVK; jedno tijelo je pronađeno u aprilu 1994. godine. U maju 2000. godine istražioci Haškog tribunala pronalaze još 11 leševa skrivenih u jednoj septičkoj jami u Gospiću. Od ukupno 84 pronađena posmrtna ostatka, još je sedam ostalo neidentifikovano. Na listi nestalih vodi se još 9 lica, među njima 6 civila prosječne starosti 71 godinu, od kojih su 4 žene.

U ovoj akciji ranjenika uopšte nije bilo. Upravo ta činjenica i rezultati pregleda tijela na srpskoj strani (razbijene lobanje, mnogobrojne prostrelne rane iz neposredne blizine, odsječeni dijelovi tijela, živi bacani u vatru) upućuju na zaključak da se radilo o sistematskom ubijanju zarobljenih i ranjenih. Sva tri sela su opljačkana a zatim sravnjena sa zemljom po sistemu „spržene zemlje“. Komadant UNPROFORA, general Žan Kot, 19. septembra 1993, poslije kompletnog obilaska pomenutih sela, izjavljuje: “Nisam našao znakova života, ni ljudi, ni životinja, u nekoliko sela kroz koja smo danas prošli. Razaranje je potpuno, sistematsko i namjerno”.

Za zločine počinjene u ovoj akciji Tužilaštvo Haškog tribunala optužilo je trojicu hrvatskih generala: Rahima Ademija, Janka Bobetka i Mirka Norca, dok je istraga protiv Petra Stipetića obustavljena pošto je, po riječima Glavne tužiteljice, uspio dokazati “paralelnu liniju komandovanja”. Bobetku zbog bolesti optužnica nije ni uručena, a od izručenja Hagu spasila ga je smrt u aprilu 2003. godine.

Predmet Ademi/Norac Haški tribunal je, u septembru 2005, prebacio u nadležnost hrvatskog pravosuđa. Domaća optužnica ih je teretila za ubistvo 28 civila i 5 vojnika, te za uništavanje 300 različitih objekata, kompletno ubijanje stoke i trovanje bunara.

Županijski sud u Zagrebu, u maju 2008, optuženog Ademija, vršioca dužnosti komadanta Zbornog područja Gospić, oslobađa svih optužbi, a optuženog Norca, komadanta operacije „Džep ‘93“, proglašava krivim za nesprečavanje, a time i za podržavanje i ohrabrivanje ubistava 4 civila i pljačkanje imovine te ubijanje i mučenje po jednog ratnog zarobljenika, i osuđuje ga na jedinstvenu kaznu zatvora od sedam godina, koju mu je Vrhovni sud smanjio na šest godina.

Počev od 2012, hrvatsko pravosuđe je optužilo još trojicu pripadnika HV-a: Josipa Krmpotića, komandira izviđačke čete 9. gardijske brigade HV-a, zbog dopuštenja podređenima da ubiju četvoricu neidentifikovanih zarobljenih vojnika RSK i naredbe da se pale i ruše kuće lokalnog srpskog stanovništva, te Velibora Šolaju i Josipa Mršića, pripadnike iste jedinice, zbog ubistva starije neidentifikovane ženske osobe.

U međuvremenu su sva trojica pravosnažno i osuđeni pred Županijskim sudom u Zagrebu: Josip Krmpotić (osuđen samo za naređivanje paljenja i rušenja srpskih kuća) na tri godine, Velibor Šolaja na pet godina i Josip Mršić na tri godine zatvora.

Iako je u pomenutim sudskim postupcima nesporno utvrđeno da su u zapaljenim kućama izgorjele i četiri žene, za njihovo paljenje niko nije odgovarao.

U aprilu 1991. godine u Divoselu je živjelo 344, u Počitelju 307, a u Čitluku 129 žitelja, skoro svi srpske nacionalnosti. U septembru 2024. u Divoselu ne živi niko, u Počitelju dvije starice, a u Čitluku četiri porodice sa ukupno deset članova.

Izvor: VERITAS

---

Đurđica Dragaš: Divoselo – selo kojeg nema

---