Glinski koridor smrti

Pet dana nakon napada HV-a, otišao sam do puta kojim je prolazila kolona. Tražio sam cigarete. Zatekao sam zastrašujuće prizore, vidio sam samo mrtve, živih više nije bilo. Bili su ubijeni iz puščanog oružja i svi pošpricani nekom crnom tekućinom, tako da im nisam mogao razaznati lica. Prebrojao sam 13 mrtvih tijela, sjeća se Stevan Ostojić iz Brubnja
Prvostupanjska haška presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču za ratne zločine u bivšem UN-ovu sektoru Jug otvara gotovo zaboravljeno pitanje što se za i nakon „Oluje“ dešavalo na području sektora Sjever. Da su augustovski dani i ondje bili natopljeni krvlju, govore podaci: Hrvatski helsinški odbor bilježi 267 žrtava, no ta brojka vjerojatno nije konačna jer – što zbog tehničkih nemogućnosti, a što zbog straha povratnika od svjedočenja – nisu mogla biti provjerena neka sporna stradanja.
Najviše ubijenih ili nestalih osoba HHO je zabilježio u Glini (46), Vrginmostu (44), Dvoru (50), Vojniću (29) i Slunju (25), a slijede Karlovac (24), Petrinja (18), Duga Resa (13), Hrvatska Kostajnica (8), Plaški (5) i Sunja (5). Iz općina Vrginmost, Vojnić, Slunj i Karlovac najviše je stradalih u izbjegličkoj koloni, kojoj su se Kordunaši priključivali znatno kasnije, između 6. i 9. augusta, kada su se na potezu Glina-Dvor našli na meti avionskih i artiljerijskih napada, kao i pojedinačnih smaknuća civila od strane HV-a i Petog korpusa Armije BIH. Najveća su stradanja izbjeglice pretrpjele u Glini, Maji, Žirovcu i Trgovima, gdje je kolona u više navrata presječena. Dio izbjeglica koji se sklonio u šume vraćao se nakon nekoliko dana lutanja na cestu Žirovac-Dvor, te se kolona tuda kretala još 9. i 10. augusta.

Malo preostalih tragova
Hrvatska vojska je kordunaškim izbjeglicama u večernjim satima 6. augusta prvi put presjekla cestu spasa Glina-Maja. Danas, 16 godina poslije tragedije, rijetki se žele prisjećati stradanja, iako svi osjećaju duboku potrebu da se javno iznese što se sve tada dogodilo u Roviškoj, Ravnom Rašću i Maji, te da se napokon otkrije gdje su sahranjena tijela još nepoznatog broja ubijenih civila.

– Tu je napravljeno dosta zla. Hrvatska vojska doprla je iz pravca Petrinje preko Zelene doline i udarila na kolonu bespomoćnih ljudi. Jedan hrvatski vojnik rekao mi je da je bilo stotinu mrtvih. Deset je dana bio zabranjen prolaz tim dijelom ceste, govori se da su prali asfalt od krvi, no kasnije su se mogli vidjeti samo rastureni automobili, traktori, gomile veša, razbijeni televizori… – priča naš sugovornik koji je 6. augusta odlučio ostati u svom selu, nedaleko od mjesta stradanja izbjeglica. Želi ostati anoniman, kaže da ne valja čeprkati po rani dok zarasta.
– Priča se da su tijela stradalih zakopana u obližnjim barama, stvarna se lokacija još ne zna – govori.
O zločinu na tom dijelu ceste HHO u svom izvještaju piše ono što mu je ispričao svjedok A. I. iz Vrginmosta: „Iza Gline, iza raskršća za Petrinju, vodi neki put preko mjesta Maja. Tamo je kolona presječena. Ušla je vojska, 21. zagrebačka pukovnija. Oni više nisu pucali, pucali su avioni. Ljudi su stradali od granata.“
HHO navodi da su u Maji poginuli: Đurđa Kranjčević, stara oko 35 godina iz Utinje, Dragica Basara, stara oko 80 godina iz Štakorovice kraj Vojnića, Ljubica Korkut (1958) iz Gornje Čemernice kraj Vrginmosta, Ranka Radovanović (1953) iz Čremušnice kraj Vrginmosta i Stevan Komadina (1930) iz Bovića kraj Vrginmosta, kojeg je smrt dočekala kada su dva tenka HV-a zapucala po koloni. Nakon što je pogođen krhotinom granate, njegovo je tijelo ostalo pored ceste.
HHO navodi i svjedočenje supruge Miše Radovića (1957) iz Vojišnice kraj Vojnića, kojeg su oko 18.30 zaustavili pripadnici HV-a, izvukli ga iz auta i odveli u nepoznatom smjeru. Kada je njegova supruga nešto kasnije pitala jednog vojnika gdje je, odgovoreno joj je da „za njega nema više što pitati“.
Na glinskom je području jedino poznata zajednička grobnica žrtava „Oluje“ u Donjem Selištu, gdje je 55 grobova, kao i još jedna zajednička grobnica ponad lokalnoga groblja. Koliko je sahranjenih u Donjem Selištu, točno se ne zna, ali se pretpostavlja da je riječ o stradalim Kordunašima koji do Žirovca i Dvora nisu išli preko Gline i Maje, nego zaobilaznim šumskim rutama koje su u to vrijeme bile dobro prohodne. Jedna od njih je bila ruta Obljaj-Buzeta-Brubanj-Brezovo Polje. Najveći pokolj na tom dijelu desio se u Brubnju, na dijelu koji se zove Janusi, svega kilometar udaljenom od izlaska na glavnu cestu Glina-Dvor.

Pokolji po selima
– Pet dana nakon napada HV-a, otišao sam do puta kojim je prolazila kolona. Išao sam tražiti cigarete. Obišao sam samo dio puta, jer se prema glavnoj cesti nisam usudio ići. Zatekao sam zastrašujuće prizore, vidio sam samo mrtve, živih više nije bilo. Bili su ubijeni iz puščanog oružja i svi pošpricani nekom crnom tekućinom, tako da im nisam mogao razaznati lica. Svi su bili civili. Prebrojao sam 13 mrtvih tijela. Neki od njih su bili u sjedećem položaju, u kanalu kraj ceste, jedan je bio naslonjen uz drvo. Tamo sam našao 80 kutija cigareta, a tu su bili mrtvi konji i jedan mrtav čovjek. Ovdje su bila četiri mrtva čovjeka – pokazuje ekipi „Novosti“ Stevan Ostojić iz Brubnja mjesta na kojima je zatekao mrtve Kordunaše.

Ostojić je s roditeljima za vrijeme „Oluje“ ostao kod kuće, svega nekoliko stotina metara udaljene od puta na kojem se dogodio pokolj.
– Bio je ponedjeljak, 7. august. Rano ujutro, tim su putem prošli posljednji krajiški tenkovi, a kolona ljudi je i dalje nailazila. Prvi pucnji počeli su oko 13 časova, pa prestali, a onda je oko 18.10 počelo pucanje sa svih strana. Sjedio sam ispred kuće i slušao vijesti na radiju, kada je odnekud grunulo. Nestalo je struje, koju do danas nismo dobili. Čuli su se jauci dolje na putu. Vidio sam dim, kasnije i izgoreni autobus iz Slunja. Govorilo se da su u njemu izgorjeli i ljudi – priča Stevan Ostojić. Kaže kako je po putu još mjesecima poslije bilo cipela, kanistera s gorivom, automobilskih olupina, traktora, konjskih zaprega, a još se može naći odjeća izbjeglih.
– Leševi su na putu stajali još nekih tjedan dana. Kuda su kasnije nestali, ne znam. Čuo sam da su išli kamionima i bagerima i prali cestu. Poslije nekoliko mjeseci pričalo se da je u bunaru kraj puta pronađeno 18 leševa – kaže nam.
Sljedeća krvava stanica onih koji su preživjeli Glinu, Maju i Brubanj bio je Žirovac, 7. augusta: kolona je tu presječena i granatirana, a u sudaru s hrvatskom i bosanskom vojnom silom mnogo ih je stradalo. Žrtava nije bilo samo u izbjegličkoj koloni, nego i u selima, u kojima su ostajali uglavnom starci, uvjereni da im se ništa neće dogoditi.
Stana Lazić (1908) iz Gornjeg Selišta ubijena na krevetu u kuhinji, dok se ubojstvo Nikole Novakovića (1928) iz Vlahovića pokušalo prikriti postavljanjem leša na prugu, kako bi izgledalo kao nesreća, a potom je tijelo odvezeno u nepoznatom pravcu. Trup Miloša Rakasa iz Velikog Obljaja, koji je tada imao oko 65 godina, pronađen je mjesec dana kasnije u kući, a glava mu je bila dvadesetak metara od kuće, u polju.

Nestala tijela
Neka tijela nikada nisu pronađena, poput tijela Slavka Miščevića iz Buzete, koji je ubijen 14 dana nakon „Oluje“. Nikada nisu sahranjene ni svekrva i snaja Desanka (1912) i Jelena Slijepčević (1935), ubijene u Donjem Klasniću. Njihovi posmrtni ostaci nađeni su mjesec dana poslije „Oluje“, kada ih je Vojna policija otpremila za Sisak, ali se ne zna što je dalje bilo s njima. Potragu za njihovim tijelima započeo je Desankin sin i Jelenin suprug Damjan Slijepčević, nakon povratka 1998.
– Tražio sam ih preko svih organizacija: HHO-a, međunarodnog i hrvatskog Crvenog križa, preko krim-policije… Nitko ništa ne zna. Jelena je nađena na stolici u kući s metkom u vratu, a Desanka nekoliko metara iza kuće, ubijena metkom u potiljak. Obje su bile teško bolesne – priča Damjan Slijepčević, koji je uzorke krvi za potragu davao nekoliko puta i u Srbiji i u Hrvatskoj. Ne vjeruje, kaže, više nikome.

– Dok sam tragao za njihovim posmrtnim ostatcima od institucije do institucije, jedan mi je čovjek rekao da ih ne trebam tražiti, da ih neću naći jer su njihova tijela spaljena u sisačkim visokim pećima – govori nam. Kaže da se iz izbjegličke kolone tri puta vraćao kući kako bi majku i suprugu nagovorio da krenu u kolonu.
– Nisu htjele ići. Mati se već gubila, nije ni znala što se dešava. Među posljednjima sam se uključio u kolonu. Ne znam ni koji je bio dan ni datum. Bio sam izgubljen. Znam samo da sam prošao Žirovac poslije masakra, jer sam prolazio kraj ostavljenih traktora i auta, vidio sam jednu mrtvu ženu kraj kanala. Iskreno, nisam ni gledao okolo, jurili smo jer je iza nas išla Hrvatska vojska. Jedva sam izvukao živu glavu. Tek negdje prije Dvora, kada sam sve ostavio, novi traktor „ferguson“ i sve dokumente. Nije mi ostalo ništa osim odjeće koju sam imao na sebi. Hrvatska je vojska upala u kolonu, počeo je jauk, vidio sam i mrtve. Bilo je tu i vojnika Petoga korpusa. Ne znam kako sam izišao živ – završava priču Damjan Slijepčević.

Piše i snimila: Paulina Arbutina

Izvor: SNV NOVOSTI