„GENERALE, OPSTAĆEMO“ – TVOJA REPUBLIKA SRPSKA

Draga braćo Srbi, General nam je u amanet ostavio ove riječi: „Nikakve sudove sem suda moga naroda. Niti mi treba odbrana. Za mene nije bitno koliko ću živeti, već mi je bitno šta ću za svoga života uraditi za moj narod. Ja sam čovek koji svim svojim bićem, kao i moji preci, pripadam svome narodu. Opstaćemo!“

Slušajući i čitajući komšijske medije, čovjek ponekad stiče utisak da je uloga srpskog naroda u ratu u Bosni i Hercegovini trebalo da bude jednostavna — da stoji skrštenih ruku i dozvoli da na njegovom kućnom pragu, na zemlji na kojoj je vijekovima živio, bude ubijan, progonjen, mučen i protjerivan.

Kao da je trebalo da prihvatimo da budemo nijemi posmatrači sopstvene sudbine i, kako bi se danas reklo, „invalidi pred svojom sudbinom“, umjesto da branimo svoje porodice, svoja ognjišta i svoju zemlju.

Ne, to nije bila naša obaveza.

NAROD IMA PRAVI NA ODBRANU

Narod ima pravo da brani svoj život, svoje domove i svoje postojanje. I to pravo ne može biti predmet dnevnopolitičkih tumačenja. A upravo tu dolazimo do jedne stvari koju danas mnogi namjerno ili nenamjerno zaboravljaju: istorija se ne tumači dok događaji još traju u političkom sjećanju. Istorijski sud zahtijeva vremensku distancu, proučavanje dokumenata, svjedočanstava i konteksta, ali i spremnost da se činjenice sagledaju izvan dnevne politike.

Zato će i o generalu Ratku Mladiću svoj konačni sud dati vrijeme. Ne trenutna politika. Ne mediji. Ne trenutne političke potrebe. Koje su definitivno usmjerene protiv njega i srpskog naroda.

Dakle, politika i istorija nisu isto. Politika traži trenutni interes, istorija traži činjenice. Politika stvara narative, a istorija ih vremenom provjerava. Zato ih ne treba miješati — kako narod kaže, ne treba miješati žabe i babe.

I dok se danas često govori o srpskoj strani, srpskim greškama i srpskoj odgovornosti, daleko manje prostora ostavlja se za pitanje šta je prethodilo ratu, kakvi su bili strahovi i interesi različitih naroda i kakve su političke ideje oblikovale sukob koji je zahvatio Bosnu i Hercegovinu.

SUD O MLADIĆU DAĆE VRIJEME

U tom kontekstu, nemoguće je zanemariti ulogu Alije Izetbegovića i političkog koncepta koji je predstavljao. Njegova „Islamska deklaracija“ i političko djelovanje moraju biti predmet ozbiljnog istorijskog preispitivanja, kao i sve druge političke ideje koje su uticale na raspad Jugoslavije i početak rata.

Nijedan narod ne može graditi svoju istoriju tako što će iz nje izbaciti ono što mu ne odgovara. Zato, komšije, ako već želimo da razgovaramo o prošlosti, razgovarajmo o njoj cjelovito. Bez selektivnog pamćenja. Bez dvostrukih aršina. Bez pokušaja da se jednom narodu pripiše kolektivna krivica, a da se istovremeno prećutkuju stradanja koja je taj isti narod pretrpio.

Srpski narod na prostoru Bosne i Hercegovine ima svoju istoriju, svoja groblja, svoja stratišta, svoja sjećanja i svoje žrtve. Ta stradanja nisu počela devedesetih godina. Srpsko stradanje na ovim prostorima ima duboke korijene i ostavilo je traga kroz Prvi i Drugi svjetski rat, kao i kroz rat devedesetih godina.

O tim žrtvama se mora govoriti! Ne zato da bismo mrzili druge, već zato da bismo sačuvali istinu o svojima. Naše pamćenje ne treba da bude poziv na osvetu. Naprotiv. Narod koji pamti svoje žrtve mora biti dovoljno mudar da ne dozvoli da nove generacije postanu žrtve novih sukoba.

A kada već govorimo o istoriji, postavimo i jedno pitanje koje se rijetko postavlja: Šta bismo danas bili da Osmanlije nikada nisu pokorile Balkan (Da li bi bilo, zaista, Bošnjaka? Islama?)? Na to pitanje istorija ima mnogo mogućih odgovora, ali jedno je sigurno — prošlost se ne može mijenjati tako što ćemo je prilagođavati današnjim političkim potrebama.

MI SE SVOJE ISTORIJE NEĆEMO ODREĆI

Mi Srbi imamo pravo na svoju vjeru, svoje ime, svoju kulturu, svoje pamćenje i svoju zemlju. Imamo pravo da poštujemo svoje pretke i da čuvamo ono što su nam ostavili. Ali isto tako imamo obavezu prema svojoj djeci da im ne ostavimo nove rovove. Zato ovo nije poziv na sukob. Nije poziv na mržnju. Nije poziv na osvetu. Mi samo pamtimo i poštujemo one koji su časno stali u odbranu svog naroda. Rat nije nikome dobro donio. Narodi koji žive jedni pored drugih moraju naučiti da razgovaraju i onda kada se ne slažu. Moramo biti sposobni da čuvamo svoje, a da pri tome ne ugrožavamo tuđe.

Dakle, komšije, mi se svoje istorije nećemo odreći. Svoje žrtve nećemo zaboraviti. Svoje pravo na postojanje nećemo dovoditi u pitanje! Ali budućnost ne treba da bude nastavak rata drugim sredstvima. Neka o prošlosti govore dokumenti. Neka je proučavaju istoričari. Neka vrijeme razdvoji činjenice od propagande. A nama ostaje da učinimo ono što je najvažnije — da svojoj djeci ostavimo mir, a ne novi rat.

S tim u vezi, svaki Srbin ima pravo da pomene generala, ima pravo da ode na grob generalu i ima pravo javno da mu se zahvali. Juče smo bili tamo gdje treba da budemo, odali smo počast onome kome treba da odamo, i dali smo još jednom zakletvu onemo kome treba da damo: DA ĆEMO ČUVATI REPUBLIKU SRPSKU!

Draga braćo Srbi, General nam je u amanet ostavio ove riječi:

„Nikakve sudove sem suda moga naroda. Niti mi treba odbrana. Za mene nije bitno koliko ću živeti, već mi je bitno šta ću za svoga života uraditi za moj narod. Ja sam čovek koji svim svojim bićem, kao i moji preci, pripadam svome narodu. Opstaćemo!“, pa neka tako i ostane u opisu ovih proteklih dana, jer ga najbolje i opisuje.

Autor: Maja Vidović, ma istorije

---

Izvor: POKRENI

---

Srbi sa svih strana ispratili generala Ratka Mladića