Forsiranje pravoslavaca u obračunu sa Srbima

U današnjoj Hrvatskoj, u razgovoru među običnim ljudima, nacionalno određenje Srba zamenjuje se njihovim verskim predznakom i tu bi trebalo tražiti razloge obnavljanja „Hrvatske pravoslavne crkve“ 

Ima tome već pet godina kako sam u razgovoru sa dvojicom Hrvata, inače neopterećenih nacionalizmom, dokazano blagonaklonih prema Srbima, shvatio da je u Hrvatskoj u primeni novi/stari način poništavanja, brisanja srpskog imena i postojanja. Na spominjanje određene ličnosti jedan od mojih sagovornika je kazao: A, znam ga, on je pravoslavac. Znači Rus ili Bugarin, možda Grk, pitam ga. Ne, čovek je Srbin, odgovara on. Zašto onda ne kažeš Srbin, pitam dalje. Pa, mi Srbe u Hrvatskoj uglavnom zovemo pravoslavci, mada iskreno da kažem ni sam ne znam zbog čega, brani se ovaj. Kako bi delovalo da Hrvate zovete samo katolici, pokušao sam da razvijem raspravu, ali je moj sagovornik odustao shvativši da se našao na vrlo uskom i klizavom terenu. Priča je okončana spominjanjem „Hrvatske pravoslavne crkve“.

NEMAČKA INICIJATIVA

Ta tvorevina nastala je početkom aprila 1942. godine, u Zagrebu, na inicijativu nemačkih okupacionih snaga. Naime, Nemci su bili svesni da zverstva koja ustaše provode nad Srbima (do tada je bilo likvidirano preko sto hiljada Srba) postaju sve veći problem upravo njima jer su Srbi, spasavajući se od ustaškog noža, bežali u šume gde su ih dočekivali komunisti, ideološki oblikovali i usmeravali u cilju ostvarenja svojih interesa, gurajući ih u oružane sukobe sa nemačkim okupacionim snagama. Nemačka komanda u Zagrebu tražila je od ustaškog režima da pokaže dobru volju prema Srbima, deklarativno, u prividu, fingiranjem, bilo kako, samo da stvori sumaglicu oko zločina koji su nad Srbima činjeni planski i svakodnevno. Pavelić nije imao ideju i ona je došla od Nemaca; dakle „Hrvatska pravoslavna crkva“ (HPC).
Veliki problem bio je u sveštenstvu bez koga, razume se, nema ni crkve, ni pseudocrkve. Srpska pravoslavna crkva na prostoru Nezavisne Države Hrvatske bila je proganjana kao i njen narod, do proleća 1942. godine već je bilo ubijeno i proterano nekoliko stotina pravoslavnih sveštenika i crkvenih službenika, angažovanje laika nije u perspektivi donosilo nikakav rezultat i Pavelić se obratio Andriji Artukoviću za pomoć. Ovaj je rekao da ima rešenje i u Pavelićev kabinet doveo Crnogorca Savića Markovića Štedimliju, svog velikog prijatelja. Štedimlija je već bio poznat kao veliki zagovornik teorije o „Crvenim Hrvatima“, jedne naučno potpuno neutemeljene postavke koja kaže da su nekada na potezu od Istre, pa sve do Albanije živeli Hrvati (Crveni Hrvati), od kojih potiču svi Crnogorci. Štedimlija inače vuče korene iz Pipera, u mladosti je bio zadojen idejom stvaranja države Južnih Slavena, pa onda komunističkom ideologijom, da bi se početkom tridesetih godina dvadesetog veka obreo u Zagrebu kao propagator spomenute teorije.  Savić Marković predlaže Paveliću da na čelo „Hrvatske pravoslavne crkve“ dođe ruski emigrant, član Ruske zagranične crkve, Grigorij Ivanovič Maksimovič (Germogen), čovek slabog karaktera, još mršavijih ubeđenja, sklon lagodnom životu, što Pavelić prihvata. Postoji i druga teorija koja kaže da je Pavelić nesrećnog Rusa dobio od Nemaca i da je baš on, Pavelić, Germogenu preporučio Štedimliju, kao „najboljeg novinara u Hrvatskoj“, za poslove propagande nove crkve. Našao se tu da pripomogne i jedan Srbin, neki Milan Obrknežević, koji je pre rata služio u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, u Sremskim Karlovcima, kao civilno lice.

PAVELIĆEVA FARSA

O kakvoj se tvorevini radilo najbolje oslikava podatak da je ustaški poglavnik imao pravo da postavlja i „patrijarha“ te nove crkve i gotovo sve ostale velikodostojnike. Štedimlija pokreće i vodi časopis „Hrvatska pravoslavna crkva“, propagira ideju odvajanja svih pravoslavnih Srba sa prostora Nezavisne Države Hrvatske od Srpske pravoslavne crkve i konstantno širi mržnju prema Srbima, strogo vodeći računa da Crnogorce kao narod izvuče iz srpskog nacionalnog korpusa i pripoji ih Hrvatima, kao jednu od najsnažnijih grana „velikog hrvatskog plemena“. Štedimlija, nema sumnje, zavređuje više prostora i njime ćemo se na ovom mestu pozabaviti u bliskoj budućnosti, a ovoga puta još samo podatak da je Marković posle rata, 1945. godine, iz Jugoslavije pobegao u Rusiju, kasnije se vratio, odležao nekoliko godina u zatvoru i umro kao slobodan građanin u Zagrebu, gde je i sahranjen, na groblju Mirogoj.
Pavelićeva pravoslavna crkva trajala je koliko i njegova država. Germogena su komunisti posle rata izveli pred sud kao izdajnika, osudili na smrt i streljali. Učinak njegove crkve nije vredan pažnje; bila je to farsa u kojoj je učestvovalo nekoliko „sveštenika“ pravoslavaca nesrpske nacionalnosti, sa „parohijama“ koje su postojale na papiru. Čak ni oni malobrojni Srbi koji su se, spasavajući glavu i porodice, priklonili „Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi“ nisu svi živi dočekali kraj rata. Trebalo bi imati na umu da je Katolička crkva za vreme postojanja Nezavisne Države Hrvatske imala razrađen sistem prevođenja pravoslavaca na katoličanstvo, da je taj sistem dao značajne rezultate, ali ni u tom slučaju Srbi, novopečeni katolici, nisu imali apsolutne garancije da će im versko konvertitstvo ostaviti glavu na ramenu.
Početkom devedesetih u Zagrebu je nekoliko puta spomenuta ideja obnove „Hrvatske pravoslavne crkve“, ali se od toga odustalo, odnosno, time se nije pozabavio Tuđman bez koga se ništa ozbiljnije nije moglo realizovati. On je, nema sumnje, bio svestan da ta ustaška ideja u novim okolnostima neće moći da zaživi. Inače, nije bio daleko od Pavelićevih postavki kad su Srbi u pitanju, pa je za Srbe iz Hrvatske govorio da su „politički Hrvati“.

PRAVOSLAVLjE I – MATANOVIĆ

Ideju obnove HPC oživljava izvesni Ivo Matanović koji se u ovoj priči pojavljuje relativno kasno, formalno 2010. godine, ali njega  na političkim stazama nalazimo već 1990. godine kad se priključuje HDZ-u u Zadru. Sa njima provodi nekoliko godina da bi se sredinom devedesetih povukao zbog, kako će kasnije objasniti, snažnog upliva komunističkih i udbaških elemenata u Hrvatsku demokratsku zajednicu.
Kakve Matanović ima veze sa pravoslavljem? Nikakve, on je projektovan da radi to što radi, samo što nalogodavce još uvek ne znamo. Možda je indikativno što se u vezi sa ovim pitanjem nikada nije oglasila Katolička crkva. A očekivalo se, i trebalo je.
Matanović je rođen  u Banjoj Luci, 1930. godine, u katoličkoj porodici jakog hrvatskog naboja, sa snažnim klerikalnim vezama. Po osnivanju Nezavisne Države Hrvatske otac Ive Matanovića prijavljuje se kao dobrovoljac u redove ustaške vojske i dobija raspored u koncentracionom logoru „Jasenovac“. Tamo je proveo ceo rat kao stražar, bar po tvrdnjama njegovog sina Ive. Ovaj će kao trinaestogodišnjak postati član ustaške mladeži i kraj rata dočekati na poljima kod Blajburga, gde je bila poslednja stanica poražene vojske Ante Pavelića. Matanović prolazi „Križni put“, vraća se kući, otvoreno agituje protiv komunističke vlasti i završava u zatvoru. Izlazi posle šest godina, kasnije odlazi u inostranstvo, neprestano radi na širenju ideje stvaranja nezavisne hrvatske države i propagira mržnju prema Srbima. Matanović je fašista: otvoreno govori o potrebi stalne borbe protiv Srba, Jevreja i drugih, kako on kaže, neprijatelja hrvatske države. Za Cigane tvrdi da nisu dostojni reči; Hitlera vidi kao velikog državnika, Pavelića da ne spominjemo; Nezavisnu Državu Hrvatsku doživljava kao nesrećnu državu koja nikada, veli on, nije dobila pravu šansu. Zločine nad Srbima u NDH  ne priznaje, tvrdeći da su izmišljeni.
Ni ova obnova, kao ni osnivanje HPC, nije prošla bez Crnogoraca. Matanoviću se pridružio izvesni „iguman Jelisej“, momče iz dičnog Nikšića, dospeo u Zadar u potrazi za boljim, lagodnijim životom. Sada je na čelu „Hrvatske pravoslavne zajednice“. Nema preciznijih podataka o njemu, mada se može čuti da ga je „hrvatskoj braći“ rentirao raspop Miraš Dedejić, čelnik samozvane Crnogorske pravoslavne crkve.
Može li ova današnja „Hrvatska pravoslavna crkva“ da naškodi tamošnjim Srbima? Ne može. Njima je veća opasnost „zakon“ koji hrvatska država nikada nije napisala, niti objavila, ali koji je na snazi još od okončanja rata i deluje tiho, podmuklo, nezaustavljivo. Njegovim dejstvom preostali Srbi u Hrvatskoj sve više se asimiluju, iseljavaju, nestaju…
Deklarativno, hrvatska politika osuđuje svaku vrstu diskriminacije Srba, uključujući osnivanje „Hrvatske pravoslavne crkve“, koju je Ivo Josipović nazvao obnovljenom ustaškom tvorevinom, ali u praksi Srbi su građani drugog reda. Da nije tako Hrvatska bi našla načina da se obračuna sa malim lokalnim fašistom, ustašom, Ivom Matanovićem.

Piše: RATKO DMITROVIĆ

Izvor: PEČAT