Feljton: Pokolji Srba u Glini 1941. godine! Svedočanstvo Ljubana Jednjaka! (6)

(Iz knjige „Pokolj Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi“ Milke Ljubičić i Milana Bunjca, izdavači: Skupština opštine Glina, Crkvena opština Glina i „Srpski glas“ Topusko, Glina, 1995.)

Napomena: Prilog je prvi put objavljen na portalu Jadovno.srb 8. septembrabra  2016. godine.

MI I DALjE NISMO ZNALI ŠTA NAS ČEKA

… U toj smo našoj, Pravoslavnoj crkvi Rođenja Bogorodice, tu u Glini 1846. godine prvi, prije Hrvata zapjevali „Lijepu našu“, za koju je muziku napisao Srbin Josif Runjanin. Nepun vijek docnije, u istom ćemo tom hramu biti poklani, a krvnici naši slaviće svoj zločin uz Runjaninove note, proglasivši ih svojom, hrvatskom himnom…

Nismo znali šta nas čeka…

Ni uoči, ni nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ni desetog aprila predveče, kad su ustaše u Glini razoružale jugoslovensku vojsku. Nismo se obazirali ni na Pavelićeve odredbe o prijekom sudu, o zabrani upotrebe našeg pisma ćirilice, nismo razumjeli poslanicu kardinala Stepinca kojom nas je pozvao na vjernost novoj hrvatskoj državi.

Nismo vjerovali da nam se to može desiti. Ni nakon prijetnji izrečenih u Novoj Gradiški…

„Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikog drugog i nema te metode, koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti, da načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba… Mi to ne tajimo, to je politika ove države i to kad izvršimo, izvršit ćemo samo ono što piše u ustaškim načelima.“ (Dr Milovan Žanić, predsjednik Zakonodavnog odbora NDH na skupu u Novoj Gradiški početkom juna 1941. g.)

… Nismo znali šta nas čeka.

Čak ni onda kad je dr Mile Budak, ministar vjera i nastave na narodnom zboru u Gospiću, krajem jula 1941. g. precizirao hrvatsku državnu politiku prema nama Srbima:

„Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate!“

… Nismo se probudili čak ni nakon 13. maja 1941. g. kad su nas ustaše pobile i zatrpale u jamama Prekope.

Četiristo trideset i trojica nas ubijano je cijele noći, sve do jutra, noževima, krampovima, maljevima, čekićima…

Ubijali su nas naši dojučerašnji sugrađani, znanci, komšije: braća Kreštalice, braća Vidakovići, ubijali su nas Butorac, Mison, Živić, Zibar, Muretić, Tkalčić, Mileković, Lipak, Dobrenić, Novak…

Mi i dalje nismo znali šta nas čeka…

UBIJANjE JE VRŠENO NA TAJ NAČIN ŠTO SMO NEKE UDARALI PRAVO U SRCE

… U Banskom Grabovcu spremalo nam se NEŠTO. Krajem jula 1941. g., 25. i 26-og dovedeno je kod željezničke stanice 1285 Srba, starih od 14 do 60 godina. Prijeki sud i veliki župan dr Mirko Jerec osudili su ih na smrt. Oko osam stotina njih pobijeno je i zatrpano u dvije jame nedaleko od grabovačke željezničke stanice, ostali su transportovani u Gospić i živi pobacani u jame Jadovna.

Preživjela su tek sedmorica.

… Iako je iza nas bio i Grabovac, i Taborište, i Prekopa… mi smo, jadni, i dalje vjerovali i nadali se…

… Pozvali su nas u Vrginmost na pokrst, obećavajući nam tek potom ravnopravnost sa Hrvatima.

Bože, a mi smo se još uvijek nadali. Obukli smo svoja najbolja odijela i krenuli. Neki i pjevajući. Čekali smo! Onda su stigli i kamioni. Objasnili su nam da moramo dalje, do najbliže katoličke crkve, jer takve nije bilo u Vrginmostu.

I tako smo stigli u Glinu! Ali ne u njihovu, već u našu, pravoslavnu crkvu. Tu smo zatekli i banijske Srbe iz Bijelih Voda, Gradca, Dragotine, Balinca, Selišta, Borovite…

Svi smo se još uvijek nadali…

… „Ubijanje je vršeno na taj način što smo neke udarali pravo u srce, neke klali preko vrata, a neke udarali gđe stignemo. Ako neki Srbin ne bi bio od prvog udarca smrtno pogođen, toga su ustaše priklali nožem. Za vrijeme klanja nije gorjela svjetlost u crkvi, već su bili određeni specijalni vojnici koji su rukama držali baterijske električne lampe i time nam osvjetljivali prostor… Klanje je počinjalo u 22 sata uveče, a trajalo je do dva sata (po ponoći)… Ovako klanje u crkvi desilo se sedam do osam puta, a ja sam učestvovao tri puta… Crkva je poslije svakog klanja prana. Kad se klanje završilo, dolazili su kamioni i nosili lješeve…“ (Hilmija Berberović, jedan od učesnika klanja Srba u pravoslavnom hramu Rođenja Bogorodice u Glini)

Bilo nas je 1564 Srba Glinjana, Vrgomošćana, Dubičana…

Bili smo spremni živjeti… Bili smo spremni odreći se sebe. Promijeniti vjeru, tu, u našoj, pravoslavnoj crkvi.

A, nisu ni na to pristali…

RAZBOJNICI SU OBILAZILI I KRVNIČKI GLEDALI GRUPE SVOJIH ŽRTAVA

Prirediše nam vartolomejsko klanje i krvavog Svetog Iliju…

Naši krikovi nisu doprli ni do ljudi, ni do Boga…

Bog je dao da i ovog puta jedan od nas preživi:

„Uvedoše nas u crkvu. Bilo nas je oko 160 u grupi. Zaključaše crkvu i postaviše stražu… Bili smo sami i tiho smo razgovarali. Neki su od nas vrtjeli glavom i govorili da će nas pobiti. Većina se nadala da ćemo na prisilni rad. Bili smo žedni i gladni. Polijegali smo. Škljocnu brava na vratima. Ulaze Pajo Kreštalica i Milić: – Diži se!

Izvršili su popis svih zatvorenika. Treba, kažu, taj popis da bi se mogli rasporediti za prisilni rad u Lici…

Oko podne dolazi neki ustaški natporučnik i pita nas, ima li koga ko je prekršten. Javila su se dvojica i njih je natporučnik poveo sa sobom. Biće da ovi ne moraju na prisilni rad – tješili su se neki…

… Pred noć su došli neki ustaše: – Ko ima novca, neka dade, kupiće mu se hrana. Ljudi su davali i skupilo se oko šest hiljada dinara. Svi su bili gladni i jedva su dočekali ustašku ponudu. Ali, niko se nije vratio sa hranom. U suton, stao je pred crkvom kamion. Došao je tiho, i tek kad su se vrata otvorila, začulo se zujanje motora. Pretrnuli smo. Zašto nas u noći hoće odvesti? Ali, prije nego što su se snašli, nahrupiše ustaše u crkvu. Zveckalo je oružje u polutami, odjekivale su ustaške cokule crkvom.

– Palite svijeće!

Ljudi su užurbano počeli paliti svijeće. Oko nekih svijeća dugo su se prestrašeni ljudi bavili. Nisu htjele gorjeti. Nisam praznovjeran, ali sam dobro vidio da velike svijeće nisu htjele da gore. To je neki znak – šaptali su starci drhtavim usnama.

Svjetlo drhtavih svijeća osvijetlilo je ljude i crkvu. Sjene su se kretale po zidovima. Razbojnici su obilazili i krvnički gledali grupe svojih žrtava, a žrtvama su srca tukla, te se činilo da se u tišini mogu na daleko čuti… (Dijelovi iskaza Ljubana Jednaka iz Selišta, jedinog preživjelog u strašnom pokolju Srba u glinskoj Pravoslavnoj crkvi, objavljenog 1969. g. u listu „Prosvjeta“ (Zagreb, list Srpskog kulturnog društva Prosvjeta; međunaslovi priređivačevi – nap. S. L.))

(Nastaviće se)

(Priredio: S. L. INTERMAGAZIN)

Izvor: Intermagazin

Vezane vijesti:

Feljton: Pokolji Srba u Glini 1941. godine (1)

Feljton: Pokolji Srba u Glini 1941. godine (2)

Feljton: Pokolji Srba u Glini 1941. godine (3)

Feljton: Pokolji Srba u Glini 1941. godine (4)

Feljton: Pokolji Srba u Glini 1941. godine (5)

Feljton: Pokolji Srba u Glini 1941. godine (7)

Feljton: Pokolji Srba u Glini 1941. godine! Spisak pobijenih koji su mlađi od 18 godina! (8)

Feljton: Pokolji Srba u Glini 1941. godine! Spisak pobijenih starijih od 60 godina! (9)