Evo šta su Hrvati radili Srbima pre više od 100 godina!

(Iz zbornika „Srbobran 1901-1914, Srpsko kolo 1903-1914“, priređivač Čedomir Višnjić, izdavači „Službeni glasnik“ Beograd i Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ Zagreb, Beograd, 2013.)

„Bratska“ obećanja u 19. vijeku

„Srbobran – Glasilo Srpske samostalne stranke u Trojednici“… Zagreb, 2. (15.) januara 1901.

„Praštajući se sa 19. vijekom, Srbi se ne mogu žaliti na „braću“ Hrvate da bar u obećavanju nijesu bili izdašni prema njima. Hrvati, zaista, nijesu bili štedljivi u obećanjima, koja su činili Srbima, ali uvijek samo onda, kad su u nevolji svojoj trebali srpske pomoći. Kad im je prijetila opasnost, kad je trebalo izvojevati ustavnu slobodu, ustavna prava i zemljišnu cjelokupnost, kada se je trebalo oduprijeti centralističkim težnjama bečkim i izvojevati što povoljniji državnopravni odnošaj prema Ugarskoj ili je valjalo srušiti nenarodnu vladavinu, – u svakoj takoj prilici potekle su kao med sa „bratskih“ usana slatke riječi o „bratskoj slozi“ i „ljubavi“, i braća nam obećavahu zlatna brda i doline…“ Potom na ovoj tezi gradi historiju 1848. godine, 1861. i 1865-67., u više nastavaka.

„Bratska“ obećanja u 19. vijeku

„Srbobran“… 10. (23.) januara 1901.

Četvrti nastavak ove serije bavi se uglavnom erom bana Ivana Mažuranića, za koju autor kaže da je „ostala po Srbe kao najcrnja uspomena iz 19. vijeka“. Pri tom se posebno osvrće na školski zakon i pitanje srpske školske autonomije, a potom i na hajku koja je uslijedila nakon srpsko-turskog  rata 1876. godine: „Tri profesora pakračke srpske preparandije (učiteljske škole – nap. I. B.) zatvoriše na puku denuncijaciju da snuju „veleizdajničku zavjeru“; s njima pozatvaraše više uglednih Srba pakračkh. Ista je sudbina postigla ugledne Srbe u Karlovcu,, Osijeku, Belovaru, Daruvaru itd. Srbe nemilice satirahu, materijalno upropašćivahu; protiv njih se otvorila bila nečuvena hajka na svima linijama. Tako vraćahu „braća“ ljubav Srbima koji junački istrajaše s njima u narodnoj borbi protiv Rauha!“

Kome bode oči srpski jezik?

„Srbobran“… 10. (23.) marta 1901.

Bilješka posvećena odjelnom predstojniku Arminu Paviću. Podsjećaju na njegove izjave, kao npr. da „kralj Milan lijepo govori hrvatski“ , ili na pozdrav studentima: „Živio vas hrvatski bog!“. Ili na slučaj Maretić: „Kad je profesor zagrebačkog univerziteta dr. T. Maretić napisao: „Gramatiku hrvatskog ili srpskog jezika“ i podnio molbu da mu se gramatika primi kao knjiga za srednje škole, odgovorio mu je predstojnik g. Pavić, da će mu se knjiga samo tako primiti za srednje škole, ako iz naslova izostavi ono „ili srpskog“ jezika. Dr. Maretić umjesto da je kao ozbiljan naučenjak odbio neumjesni šovinistički zahtjev, zapliva i sam šovinističkom strujom i protiv svoga naučnog uvjerenja izdade knjigu kao „Gramatiku hrvatskog jezika“…“

Hrvatska opozicija

„Srbobran“… 21. marta (3. aprila) 1901.

Na vijest o mogućoj fuziji pravaških stranaka list zaključuje: „Samo je jedno, što sve te stranke ujedinjava, i što ih veže jednom mišlju. To je borba protiv srpskog imena i plemena, protiv srpskih pravednih zahtjeva…“

Dr. F. Iveković i njegova posla ili kako se srpski jezik pretvara u hrvatski?

„Srbobran“… 28. aprila (11. maja) 1901.

Još jednom se vraćaju ovom pitanju povodom izlaska prve knjige Broz – Ivekovićevog „Rječnika“: „Građu za rječnik Broza i Ivekovića dali su dakle: Vukov „Srpski rječnik“, koji mu je temelj, a onda dalje. Sva djela Vukova i Daničićeva, Akademijski rječnik, koji izrađuju Srbi Daničić i Budmani, djela M. Đ. Milićevića, djela P. Petrovića Njegoša, neštampana zbirka riječi od srpskoga sveštenika Joce Bogdanovića iz Divosela u Lici, a samo radi parade spominje Iveković i „Hrvatske narodne pjesme“, koje su popisane po pjevanju i kazivanju Srba pjevača… U toj svekolikoj raboti dakle nema ni jednog hrvatskog pisca, s kojim bi se Iveković mogao poslužiti da popuni blago „hrvatskoga jezika“…“

Pjesnička sloboda

„Srbobran“… 3. (16.) jula 1901.

„Pozvat dakle po g. Raduloviću odgovaram mu, kao i svim prijateljima i neprijateljima: od brze Drave do sinjega mora, od mutnog Dunava do bistre Cetine, pa od Drine sve do Soče jedan je samo hrvatski narod, a samo jedna i to hrvatska otadžbina.“ Tako je odgovorio hrvatski pjesnik dr August Harambašić, prilikom prekjučerašnjeg otkrivanja Lopašićeva spomenika u Karlovcu, na zdravicu upravitelja srpske preparandije g. Radulovića, koji je kao „Srbin pozdravio hrvatsku svečanost“… Ne znamo, kako je bilo na duši g. upravitelju srpske preparandije, kad je ovako lijepo ugošćen po „neslavjanskom“ običaju, ali pametan čovjek kada čita govor hrvatskog pjesnika, smiješi se i kaže: pojetika licencija… Doduše, za Harambašića kažu i to, da je loš pjesnik i plagijator…“

Nema Srba!

„Srbobran“… 19. jula (1. avgusta) 1901.

Opet pismo iz Petrinje, u kojem se žale na načelnika Gavrilovića, koji sjednicu opštinskog zastupstva zakazuje na pravoslavnog sv. Iliju, na srpsku novu godinu drži nedjeljni vašar, na Bogojavljenje sam načelnik vozi đubre, jer on „za vlaške svetke ništa ne daje“. Dopisnik na kraju dodaje i ovo: „Spomenuću vam još, da je djeda našega načelnika Gavrilovića bio još pravoslavni Srbin, ali – razumije se – mješoviti brak odrodi sinove, a unuci, eto, zagrdiše“.

 Na 24.260 pravoslavnih Srba nijednog Srbina činovnika

„Srbobran“… 26. jula (8. avgusta) 1902.

Povodom objave u službenom listu, od 23. jula, da je upravitelj suda u Gračacu dr Aleksandar Vaić, premješten u Glinu, a u sudu u Gračacu namješten pristav Franjo Stilinović, list konstatuje da je time iz Gračaca otišao jedini Srbin činovnik, iako u kotaru živi 24.260 pravoslavnih Srba i 5.228 rimokatolika. „Sav srpski pravoslavni narod kotara gračačkog neizmjerno žali na to, te je podnio svoju molbu na bana, jednu telegrafsku, a drugu pismeno, sa potpisima od preko 400 pravoslavnih Srba iz sve četiri općine kotara gračačkog.“

Demonstracija protiv Srba i „Srbobrana“

„Srbobran“… 19. avgusta (1. septembra) 1902.

… „Što se demonstracija tiče, one su otpočele juče, u nedjelju, na podne. Pred Srpskom Bankom na Ilici, skupila se gomila đaka i radnika, oko kojih se brzo slegao čitav svijet. Pošto su na Srpskoj Banci polupani svi prozori – u čemu im niko nije smetao – krenula se gomila pred kuću predsjednika Srpske Banke i polupala mu prozore. Jedna gomila demonstrirala je  pred uredništvom našim… Istog dana u nedjelju poslije podne oko 4 sahata, zašla je jedna grupa demonstranata, većinom đaka i trgovačkih pomoćnika, praćeni od gomile radoznalog svijeta, od kavane do kavane – počevši od „Narodne kavane“ – i zahtjevala je da joj se da „Srbobran“. Kad ga je dobila spalila ga je vičući: „Apcug Srbi! Apcug Vlasi!“ Poslije ovoga nagrnuše u Nikolićevu ulicu, gdje je Srpska štamparija i naše uredništvo… Demonstracije, koje trajahu neprekidno, nastaviše se uveče u mnogo većem razmjeru i s mnogo većom žestinom… Kao što se vidi, demonstracije su najviše naperene protiv Srpske Banke. Ova činjenica dovoljna je da protumači značaj demonstracija…“

Bojkot na sve strane

„Novi Srbobran“… 12. (25.) februara 1903.

Srpsko akademsko potporno društvo je i dalje pokušavalo organizovati svoju zabavu, nakon što ih je Glazbeni zavod odbio, pa su kaparisali dvoranu hrvatskog pjevačkog društva „Kolo“. Međutim, sad su se i oni predomislili i u dopisu odustali od svoga zaključka o iznajmljivanju, a u „interesu svoga društva“, i vratili uplaćenu kaparu. „Srbobran“ gorko zaključuje: „Genijalni Maksim Gorki prikazao je na divan način u pripovijesti „Porodica Orlov“, kako je psihološki sasvim razumljivo, da se u skučenom prostoru i zagušljivoj atmosferi razvija samo međusobna mržnja, i porodica koja tako živi uvijek se samo svađa i tuče. Takav je i današnji Zagreb!… Kad to znamo, onda nam je psihološki sasvim razumljivo što taj i takav Zagreb najviše mrzi Srbe. Zagreb je u političkom pogledu madžaronski, u kulturnom i jezičnom njemački, a u trgovačkom i finansijskom čivutski. Protiv sve tri te struje je nemoćan, pa za to ne zna i ne može ništa drugo, nego da iskali svoj patriotski gnjev protiv Srba…“

(Priredio: I. Brezac)

Izvor: Intermagazin

Vezane vijesti:

Opominjuća sudbina Srba – naroda koji je podeljen i preko …

Prof. dr Srđa Trifković: Koreni hrvatske mržnje prema Srbima