Episkop Sergije: Pop Pilip i povampirena mržnja

Nakon što smo u molitvi, miru i tišini na svjetlo dana iznijeli mošti sveštenomučenika Pilipa Karanovića, mog prethodnika u sveštenstvu i mog časnog pretka, kojeg su Turci, bez suda i krivice, objesili u petrovačkom selu Prkosi daleke 1832. godine, očekivali smo da će ova vijest, objavljena bez želje za senzacionalizmom, biti dočekana sa razumijevanjem i podrškom.

Ipak, suočili smo se sa grubim napadima i govorom mržnje na društvenim mrežama, gdje se, u komentarima, po već ustaljenoj i dobro poznatoj matrici srpsko-pravoslavno sveštenstvo, između ostalog, naziva „ubicama koje se kriju ispod mantije“.

Istina, opet, boli one koji bi da ćutimo, da povijemo glavu pred vlastitom prošlošću, koji bi da zaboravimo sve ono što znamo i da se ne sjećamo onoga što bismo trebali pamtiti. Istorija treba da nas uči, da nas podsjeća da se ono loše nikada ne ponovi, a ne da doživljavamo napade zato što smo se drznuli da čuvamo i pamtimo svoje.

Svileni gajtan, kojim je bio obješen pop Pilip, i dalje bi, izgleda, stezao naše vratove, jer nismo dovoljno dobri i poslušni da zaboravljamo, da ne pamtimo i da ćutimo. To i takvo vrijeme je iza nas. Ono se više neće ponoviti. Zar nismo, radi bratstva i jedinstva, ćutali pola vijeka o zabetoniranim grobnicama iz Drugog svjetskog rata? Zar se nismo odricali sebe, na sopstvenu štetu, da bi i drugi prihvatili život u slobodi koju smo im mi darovali? Zar nismo oprostili Jasenovac, Garavice, Šušnjar i mnogo toga drugog, da bismo od sopstvenih krvnika napravili braću?

Svako samoodricanje i samoporicanje bilo je na našu štetu. Naša žrtva bačena je pod noge onima koji su nas žrtvovali, zato je došlo vrijeme da podignute glave, bez zrna mržnje, govorimo o sebi – pamteći one naše plemenite pretke koji su, bez ikakvih kalkulacija, posvjedočili svoju vjeru, svoj rod, svoje ime i prezime. Oni su ogledalo u kojem ćemo prepoznati sopstveni lik.

Eparhija kojom upravljam jedna je od najstradalnijih pravoslavnih eparhija na Balkanu. Hiljade i hiljade nevino ubijenih vapiju za nezaboravom, za istinom, za molitvom. To je naš dug koji im dugujemo i koji im nikada ne možemo odužiti, ali možemo pokušati da sačuvamo svako slovo o njima, svaku fotografiju (ako postoji), svako svjedočenje, jer su oni nama dali šansu da budemo ljudi kao što su oni bili. Ako njih zaboravimo, uzalud živimo.

Vrijeme je da vaskrsne istina, da se u njoj ogledaju potomci postradalih i potomci njihovih krvnika, da istinom budemo iscjeljeni, kako bi ovoj prelijepoj zemlji dali šansu. Dok god nevino ubijene ponovo ubijamo bezrazložnom mržnjom, sami sebe osuđujemo na mržnju i rat.

Iskopavanje moštiju sveštenomučenika Pilipa, kao i komentari koji su uslijedili nakon toga, samo su metafora zla u kojem vijekovima trajemo. Ali, mi se više nećemo povlačiti, jer branimo one koji sebe ne mogu odbraniti. Sami sebe i možemo zaboraviti, ali hiljade i hiljade nevino ubijenih, uključujući i časnog popa Pilipa, nećemo, ne smijemo i ne trebamo.

Kako ih budemo pamtili, tako nam Bog pomogao!

Iz Kabineta Episkopa bihaćko-petrovačkog.

Izvor: Eparhija bihaćko-petrovačka, SPC