Episkop Gerasim – intervju za Srpsko kolo

1. Koliko danas ima pravoslavnih vjernika u gornjo-karlovačkoj eparhiji. Napravite poređenje sa periodom prije 1991.?

U poslednjih trideset godina, demografska slika područja Banije, Korduna, Like i Krbave, Gorskog Kotara i ostalog dela teritorije koju obuhvata Eparhija gornjokarlovačka, drastično je izmenjena. Usled ratnih dešavanja, velika većina pravoslavnih Srba ne svojom voljom napustila je svoja ognjišta i svoje utočište su pronašli širom sveta. Danas, mnogi domovi na pomenutim područjima zjape prazni, a pogotovo je potresna slika videti poljoprivredna zemljišta kojih nekada čak nije bilo ni dovoljno za obrađivanje, kako danas zarastaju u korov i propadaju, samo zbog toga jer nema ko da ih obrađuje. Upravo iz toga se vidi drastična razlika u stanju prije trideset godina i stanju danas.

O broju pravoslavnih Srba na teritoriji naše eparhije teško je s preciznošću govoriti. Onih, koji su vezani uz svoju Crkvu i učestvuju u Liturgijskom životu ima oko tridesetak hiljada, što je za četiri do pet puta manje nego što je bilo pre ratnih dešavanja, a broj se iz godine u godinu smanjuje.

2. Koliko Srba se vratilo u svoje domove i da li danas postoji trend povratka. Šta su njihovi osnovni problemi i da li se dešava da povratnici zbog loše ekonomske perspektive opet odlaze?

S povratkom je završeno! Pravoslavni Srbi koji su se, do 2005 godine, vratili svojim domovima uglavnom su starije dobi, a za povratak mladih najveći problem predstavlja nemogućnost pronalaska zaposlenja i obezbeđivanje egzistencije, mlađi povratnici koji su se vratili sada odlaze u druge zemlje Evropske unije, kako bi našli zaposlenje. Sveštenstvo na parohijama obilazi naše vernike i Eparhija pomaže našem narodu u skladu sa mogućnostima, međutim potrebe su velike i da bi se narod vratio na svoja ognjišta, u današnje vreme nije dovoljan samo krov nad glavom, potrebna je ekonomska sigurnost. Situacija je slična i u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini teška ekonomska situacija, mnogi odlaze u ekonomski razvijenije zemlje u potrazi za boljim životom, često ostavljajući sve iza sebe, jer je situacija takva da se živi od danas do sutra. Ukratko, sve se svodi na puko preživljavanje.

Da bi se ljudi vratili na svoja pradedovska ognjišta, za to su danas potrebni bolji politički i ekonomski uslovi.

3. Da li su naši ljudi crkveni, u kojoj mjeri djeca idu na vjeronauku, da li imaju priliku da nauče ćirilicu?

Naš narod zajedno sa svojom Crkvom često je nosio teško breme svoga vremena, breme koje nikad i ni pod kojim uslovima nije slomilo veru njihovih otaca. Uprkos svim poteškoćama, ekonomskim i onim povratničkim, verni narod ne zaboravlja ono što ga spaja i što mu donosi ovozemaljski mir, a to su bogosluženja i sabranja u hramovima. Takva sabranja ulivaju nadu i daju ohrabrenje vernicima da istraju u svojim životnim iskušenjima i izazovima današnjice.

Vjeronauka u školama jedan je od od načina kojim se mladi naraštaji produhovljuju i približavaju zajednici sa Bogom. U skoro svim parohijama (osim gradskih) gornjokarlovačke Eparhije sveštenici održavaju časove veronauke u sklopu redovne nastave, gde se deca uče o veri, a time stiču i potrebno znanje za odnos prema ljudima, dakle, ne samo odnosu ljudi prema Bogu, već i prema svakom čoveku. Pored toga, u gradskim parohijama, (Karlovcu, Rijeci i Puli) organizuju se časovi veronauke i druga predavanja na teme iz života crkve, za odrasle, a i za decu. Što se tiče Srpskog jezika i ćiriličnog pisma, u mestima gde je nastanjeno većinski srpsko stanovništvo u školama postoji predmet Srpski jezik u sklopu kojeg đaci uče ćirilicu i upoznaju se sa književnoću našeg naroda.

4. Da li Srbi, u mjestima u kojoj čine većinu mogu slobodno da proslavljaju praznike i svetkovine. Mogu li se obilježiti srpska stratišta?

Velikih problema naš narod i Crkva imaju po tom pitanju. U nekoliko navrata uništena je spomen ploča na mjestu logora iz Drugog svetskog rata u uvali Slana na ostrvu Pagu, također susrećemo se sa stalnim protestima i negodovanjima prilikom obeležavanja dana sećanja na Jadovno gde je izvršen nezapamćen teror nad sveštenstvom i vernim narodom ovog kraja, a tu je i odluka gradskog veća grada Gline o zabrani održavanja parastosa nastradalim Srbima u Drugom svetskom ratu.

Sve to dovoljno govori o mogućnosti obeležavanja stratišta srpskog naroda na ovom području, ali kao i u sve, tako i po tom pitanju polažemo nadu da će stvari krenuti na bolje i da će naš narod zajedno sa Crkvom svojom moći dostojanstveno i u miru pomoliti se za duše stradalnih prethodnika i predaka.

5. Kako se na Srbe u Hrvatskoj odražava trenutni zategnut odnos Zagreba i Beograda?

Loši odnosi između dve države ne doprinose suživotu i građenju mostova između dva naroda na ovim prostorima. U odnosima dve države, akcent se stavlja na one stvari koje produbljuju jaz između ljudi, država a i samih političara. Stičem utisak da, kada nedostaje dobrih vesti koje se tiču poboljšanja kvalitete života i ekonomskog standarda, političari s obe strane granice istupaju sa nacionalističkom, diskriminatorskom, a neretko i sa ratno-huškačkom retorikom. Ni sa jedne strane toga ne manjka, kadkada to s jedne strane biva češće i više s druge manje i obrnuto, a ljudima je samo jedno potrebno; posao, bolji životni standardi, ekonomska i svaka druga sigurnost. Prvenstveno je potrebno osigurati dostojanstven život bez diskriminacije, jer situacija je takva da ljudi beže od politike, i uprkos teškoj retorici svojih političkih vođa, sami pokušavaju izgraditi kvalitetniji život za sebe i svoje porodice usled teške ekonomske krize, oslanjajući se na svoga komšiju bio on srbin ili hrvat, što je za svaku pohvalu. Mnoge povratničke porodice u Hrvatskoj, a i one koje bi se vratile na svoja ognjišta imaju problem sa povratom imovine, konkretno stanova i domova koji su oduzeti i dodeljeni drugim ljudima na korištenje, a nepovoljnim odnosima između dve države to će se teško pomeriti sa mrtve tačke.

6. Kakav je odnos sa rimokatoličkom crkvom i da li u ovom vremenu ima pokrštavanja?

Mi smo se uvek ponašali u skladu sa Jevanđelskim učenjem i tradicijom, trudeći se da očuvamo svoj, na prvom mestu verski, a potom i nacionalni identitet, poštujući i dajući priliku i priznajući pravo svakome da isto to neguje u svojoj porodici i svome drušvu. Svi mi ljudi smo na to pozvani, a prvenstveno mi hrišćani, tome nas uči naš Spasitelj da ljubimo jedni druge, čak i svoje neprijatelje. Čovek, koji živi sa svojom mežnjom i agresivnošću prema drugima i sredini koja ga okružuje, živi u adu. Mržnja, nedostatak ljubavi, konstantna uvređenost i stalne pretenzije prema bližnjem svome, jeste stanje pakla.

Pravoslavna Crkva zajedno sa svojim narodom pretrpila je mnoga stradanja tokom dvadesetog veka na ovim prostorima, stoga se trudimo da te stvari ne zaboravimo i da budemo svesni nedaća koje smo pretrpili, a istovremeno ne odričemo da su i drugi stradali i želimo da naš dalji život i suživot sa drugima gradimo u miri i dobrim odnosima, jer upućeni smo jedni na druge.

Svaki čovek, svako ljudsko biće, Bogom je stvoren slobodan ima slobodu izbor i sam može odlučiti šta želi i šta mu je na korist. Zajedno sa sveštenstvom naše Eparhije, na bogosluženjima i u razgovoru sa ljudima ističemo važnost aktivnog Liturgijskog života, značaja krštenja i odgoja dece u pravoslavnom duhu i u zajednici sa Crkvom, da bi očuvali svoj verski i nacionalni identitet i ostavili zdrav duh onima koji će živeti na ovim prostorima nakon nas.

7. Da li je imovina i kulturna baština SPC vašoj Eparhiji zaštićena?

Dosta je urađeno od strane Ministarstva kulture Republike Hrvatske na polju zaštite kulturne baštine Eparhije gornjokarlovačke. Pojedini hramovi stavljeni su pod zaštitu ministarstva i njihova obnova se odvija u skladu sa mogućnostima, s’ obzirom da iziskuje sredstva koja mi sami nismo u mogućnosti obezbediti. Ipak, dosta hramova i crkvenih objekata i dalje propada, a najveći problem predstavljaju nerešeni zahtevi za povrat imovine Srpske pravoslavne Crkve, koja je u vreme komunističke vladavine nasilno oduzeta i do dana današnjeg nije vraćena Crkvi. Nažalost, neki od tih objekata su i oštećeni ili uništeni i statusom kvo samo sve dublje i dublje odlaze u propast i trpe sve veću štetu. I pored upućenih dopisa najvišim instancama vlasti u Republici Hrvatskoj ne nazire se značajniji povratak po pitanju rešavanja povrata imovine Srpskoj pravoslavnoj Crkvi.

8. Da li organizacija koja sebe naziva NVO Hrvatska pravoslavna crkva ugrožava SPC?

Govorancija i pokušaj reinkarnacije nečega što je dovelo do pokrštavanja ogromnog broja vernika u periodu Drugog svetskog rata želi da se probudi i danas. Režim koje tada vladao izvršio je genocid nad svim nehrvatskim stanovništvom u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, a konačna destinacija tzv. Hrvatske pravoslavne Crkve je bila da zatre bilo kakav spomen i opipljivi trag postojanja pravoslavnih Srba na ovim prostorima. Uvek smo ulagali napore i ulagaćemo s Božjom pomoću i dalje napore u borbi protiv pogubnih delovanja i činimo sve što je u našoj moći da verni narod ne strada i da se uz svoju Crkvu oseća sigurno i zaštićeno od bilo kakve pogubne retorike, stradanja i progona.

9. Da li ste i u kojoj mjeri zadovoljni podrškom iz Beograda i da li imate neki predlog kako taj odnos može da se unaprijedi?

Što se tiče podrške, ona ne izostaje i dosta toga je urađeno uz pomoć institucija iz Republike Srbije, prvenstveno Uprave za saradnju s Crkvama i verskim zajednicama u Vladi Srbije, koja se između ostalog bavi i saradnjom sa Crkvom u regionu, a također u stalnom smo razgovoru i saradnji sa ostalim institucijama i organizacijama koje nesebično pomažu povratnike na svoja ognjišta, dostavljajući im ono najpotrebnije za život. Ono na čemu bi trebalo poraditi svakako jeste bolja koordinacija zvaničnih institucija sa predstavnicima Srba u Hrvatskoj i konkretni pomaci u obezbeđivanju ekonomskog boljitka za naš narod ovde, jer jedino uz pomoć matične države naš narod može opstati i sačuvati ono što je u nasleđe dobio, a to je ogromna kultura i kulturna baština i ono što je najbitnije, imovina koje se ne smemo nikada odreći.

10. Ovaj intervju biće objavljen usred Vaskršnjeg posta. Koliko su naši ljudi u vremenu poremećenog sistema vrijednosti i trke za novcem uopšte okrenuti vjeri?

Naš narod u Hrvatskoj u periodu od Drugog svetskog rata do danas, stradao je možda i više nego igde drugde, ali ipak vera u ljudima se održala i u najtežim vremenima borbe protiv Crkve i Hristovog učenja. Isto tako i u ovo vreme globalne krize, ma koliko ona bila zastupljena u svim sferama društva naši vernici znaju da utehu, pomoć i sigurnost mogu uvek i u svim uslovima pronaći uz svoju Crkvu, jer je sve na ovom svetu prolazno osim vere u Boga. To najbolje potvrđuju reči Svetog vladike Nikolaja “Zaista, svet je ovaj bedan i žalostan po svojoj hitroj prolaznosti, i ko se za njega uhvati kao za nešto bitno samo po sebi, moraće pasti i zajaukati od bola i stida. No svet je ovaj bogata riznica pouke u pričama, i ko bude tako shvatio svet i u tom smislu koristio se svetom, neće ni pasti ni posramiti se.“

Izvor: EPARHIJA GORNjOKARLOVAČKA